Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » SOCIJALIZAM I KAPITALIZAM: Svaka vlast koja ne predstavlja pravdu predstavlja nasilje

SOCIJALIZAM I KAPITALIZAM: Svaka vlast koja ne predstavlja pravdu predstavlja nasilje

socializam-vs-kapitalizamVladimir Solovjov (1853-1900) je ruski bogoslov i najznačajniji ruski kršćanski filozof. Piše pod utjecajem starogrčke filozofije i gnosticizma. Ostavio snažan utjecaj u Rusiji i izvan nje, od Dostojevskog, Trubeckoj. Bulgakova, preko Berđajeva do Rudolfa Steinera i Aleksandra Bloka. Kao teolog nastupao je s vrlo kontroverznim i futurističkim idejama.

Ovo je dio prvog poglavlja knjige “Predavanja o bogočovečanstvu”. Solovjov piše o općem stanju moderne kulture, nedostatku apsolutnog načela i središta, socijalizmu i pozitivizmu, njihovom stvarnom i prividnom značaju, religiji kao jedinoj sferi apsolutnog.

(Prvo predavanje o Bogočovečanstvu)

Govorit o istinama pozitivne religije – o stvarima vrlo dalekim i tuđim modernoj svijesti i interesima suvremene civilizacije. Interesi suvremene civilizacije – to su oni interesi koji nisu postojali jučer, i kojih neće biti sutra. Stoga im je dopušteno pretpostaviti ono što je podjednako važno u svim vremenima.

Uostalom, neću polemisati sa onima koji se danas negativno odnose prema religioznom načelu, neću se sporiti s modernim protivnicima religije iz jednog jednostavnog razloga – oni su u pravu. Kažem da su oni koji danas odbacuju religiju u pravu zato što je današnje stanje religije takvo da ona sama izaziva odbacivanje, a uzrokuje ga zato što u stvarnosti nije ono što bi trebala biti.

Religija je, govoreći apstraktno, veza čovjeka i svijeta s apsolutnim načelom i središtem svega postojećeg. Ukoliko priznajemo postojanje takvog apsolutnog načela, obvezni smo da pomoću njega odredimo sve interese, sve sadržaje čovjekovog života i svijesti; od njega mora ovisiti i prema njemu mora se odnositi sve ono značajno u svemu što čovjek čini, saznaje i stvara. Ako dopustimo apsolutno središte, onda sve točke životnog kruga se moraju spojiti s njim jednakim zrakama.

Samo tada će se u čovjekovom životu i u njegovoj svijesti pojaviti jedinstvo, cjelovitost i sklad, samo će se tada sva njegova djela, sve njegove muke i patnje, kako u individualnom tako i u kolektivnom životu, od besciljnih i besmislenih pojava, preobraziti u razumne, iznutra nužne događaje. Apsolutno je izvan svake sumnje da takvo sveobuhvatno, centralno značenje mora pripadati religioznom načelu, ali je isto tako izvan svake sumnje i to da, za moderno, civilizirano čovječanstvo, pa čak i za one unutar njega koji priznaju religiozno načelo, religija nema ovakvo sveobuhvatno i centralno značenje.

Umjesto da bude sve u svemu, to se načelo uklanja u nekakav majušni i vrlo udaljeni kutak našeg unutašnjeg svijeta odakle, s vremena na vrijeme, izviruje kao jedan iz mnoštva naših interesa, koji inače konstantno odvlače našu pozornost.

Današnja religija je vrlo jadna stvar, religija kao vladajuće načelo, kao središte duhovnih težnji uopće i ne postoji, već umjesto nje postoji takozvana religioznost, kao osobno raspoloženje i opredjeljenje, kao osobni ukus: jedni ga imaju, a drugi ne, kao što jedni vole glazbu, a drugi – ne. Kod nas se uslijed odsustva apsolutnog središta pojavilo onoliko relativnih, privremenih centara života i svijesti, koliko imamo različitih potreba i interesa, ukusa i sklonosti, mnijenja i pogleda.

Vladimir Solovjov

Vladimir Solovjov

Nepotrebno je zadržavati se na misaonom i moralnom razdoru i anarhiji, koji danas vladaju ne samo u društvu nego i u glavi i srcu svakog pojedinca – ta je stvar i suviše dobro poznata svakome tko je bilo kada pogledao u sebe ili oko sebe.

Taj razdor i ta anarhija su nesumnjivi, očigledne činjenice, ali je isto nesumnjiva i očigledna činjenica i to da se čovječanstvo ne može zadržati na njima, da ono traži povezujuće i objedinjujuće načelo. Vidimo da i moderna zapadna civilizacija, koja je odbacila religiozno načelo jer se ovo u svojoj faktičkoj formi pokazalo kao subjektivno i nemoćno, da i ta civilizacija isto tako teži da izvan religiozne sfere pronađe, za život i saznanje, nekakva povezujuća načela, da teži bilo čime zamijeniti odbačene bogove. Iako se, prema vladajućem uvjerenju, i kraj i početak čovjekovog postojanja svode na postojeću stvarnost, na dato prirodno biće, a sav naš život mora biti zatvoren “u uski krug ovozemaljskih utisaka”, ipak moderna civilizacija pokušava iu tom uskom krugu pronađe za čovječanstvo objedinjujuće i organizirajuće načelo.

Ta težnja da se čovječanstvo organizira izvan apsolutne religiozne sfere, da se učvrsti i uredi u sferi privremenih, ograničenih i prolaznih interesa, obilježava čitavu modernu civilizaciju.

Najdoslednije i najpotpunije, s najvećom mogućom sviješću, ta se težnja izražava u dva moderna učenja od kojih se jedno – socijalizam, odnosi prvenstveno na praktične interese društvenog života, a drugo-pozitivizam – ima u vidu teorijsku sferu znanstvenog znanja. Ni socijalizam, ni pozitivizam nemaju neki izravan stav prema religiji – bilo negativan, bilo pozitivan: oni jedino hoće zauzeti upražnjeno mjesto, koje je religija ostavila u životu iu svijesti modernog civiliziranog čovječanstva. S tog aspekta oni i moraju biti ocijenjeni.

Ja, kao prvo, neću negirati socijalizam. Njega obično opovrgavaju oni koji se plaše njegove istine. Ali, mi se držimo takvih načela za koja socijalizam nije opasan. Dakle, mi slobodno možemo govoriti o istini socijalizma. Prije svega, socijalizam se povijesni opravdava kao nužna posljedica, kao posljednja riječ zapadnog povijesnog razvoja. Francuskom revolucijom je jasno pokazan suštinski znak zapadne izvan-religiozne civilizacije, koja pokušava izgraditi zgradu sveobuhvatne kulture, a čovječanstvo organizirati na čisto svjetovnim principima.

Ona je za osnovu društvenog poretka proglasila prava čovjeka, umjesto ranije božanskog prava. Ta se prava svode na dva osnovna: slobodu i jednakost, koji se moraju izmiriti u bratstvu. Velika revolucija je proglasila slobodu, jednakost i bratstvo. Proglasila ih je, ali ih nije ostvarila: te su tri riječi tako i ostale – samo prazne riječi. Socijalizam je pokušaj da se doista ostvare ta tri principa. Revolucija je uspostavila građansku slobodu, ali uz postojanje faktičke društvene nejednakosti, oslobođenje od jedne vladajuće klase nije ništa drugo do podčinjavanje drugoj.

Vlast monarhije i feudalaca samo ustupa mjesto vlasti kapitala i buržoazije. Sama sloboda, ukoliko nema jednakosti, još ništa ne daje većini naroda. Zato je revolucija i proglasila jednakost. Ali u našem svijetu izgrađenom na borbi, na neograničenom sukobljavanju ličnosti, jednakost prava ništa ne znači bez jednakosti snaga. Princip jednakosti bio je ostvaren jedino za one koji su u danom povijesnom trenutku raspolagali silom.

Ali, povijesna sila prelazi iz ruke u ruku, i kao što se klasa imućnih (buržoazija) okoristila načelom jednakosti zarad svoje dobiti, jer je u određenom trenutku na strani te klase bila sila, upravo će isto tako i klasa siromašnih (proletarijat) prirodno težiti da princip jednakosti uporabi na svoju korist čim sila pređe u njene ruke.

Društvena organizacija mora biti zasnovana na pozitivnoj osnovi ma kakva ona bila. Ta osnova ima ili apsolutni, natprirodni i natčovječanske znak, ili pak pripada relativnoj, uvjetnoj sferi konkretne ljudske prirode: društvo se oslanja ili na volju Božju ili na ljudsku, narodnu volju. Ovoj dilemi se ne može prigovoriti tako što će se reći da društvenu organizaciju može određivati ​​sila državne vlasti, sila vlade i ministarstava, jer i sama ta državna vlast, sama vlada, mora se nešto oslanjati: ili na volju Božju, ili na ljudsku, narodnu volju.

Zapadna civilizacija je odbacila prvi član dileme: Francuska revolucija, koja je odlučno raskrstila s tradicionalnim principima, isto je tako odlučno uspostavila demokratski princip prema kojem se društveni poredak zasniva na volji naroda. Volja naroda nije, iz te perspektive, ništa drugo do volja svih sila koje čine narod. U stvari, Velika revolucija je započela s objavom da čovjek kao takav posjeduje apsolutna prava, da ih posjeduje po prirodi, na osnovi svojeg ljudskog dostojanstva; a budući da svim osobama regiji općeljudsko dostojanstvo, koje čini ishodište i osnovu svih ostalih prava, sve su osobe prema tome nužno ravnopravne.

Ako je volja narodne većine isključiva i jedina osnova svih prava i zakona i ako volja te većine, što je prirodno, postavi blagostanje većine kao svoj zadatak, onda se to blagostanje ispostavlja kao najviše pravo i zakon. A ako se jedna klasa, odnosno manjina naroda, koristi tim pravom u većoj mjeri nego većina, onda je to, s ove točke gledišta, zloupotreba i nepravda.

Takvo je danas stanje stvari. Revolucija, koja je u principu ustanovila demokraciju, u samoj stvari je proizvela jedino plutokratiju. Narod rukovodi sobom isključivo de jure, dok de facto vrhovna vlast pripada njegovom ništavnom dijelu – bogatoj buržoaziji, kapitalistima. A kako je plutokratija po prirodi dostupna svakome, to je ona carstvo slobodnog natjecanja ili konkurencije.

Međutim, ta sloboda i ravnopravnost nisu za većinu ništa drugo do apstraktna mogućnost. Postojanje nasljednog vlasništva i njegova koncentracija u rukama malog broja ljudi čini od buržoazije posebnu, privilegiranu klasu, a ogromnu većinu radnog naroda, koja je lišena svake vlasništva, uza svu njenu apstraktnu slobodu i ravnopravnost, u stvarnosti pretvara u porobljenu klasu proletera čija je jednakost – jednakost u bijedi, dok se sloboda vrlo često pokazuje kao sloboda da se umre od gladi.

Međutim, postojanje nepromjenjivog proletarijata, koje čini karakterističnu crtu moderne zapadne civilizacije, upravo je u njoj samoj lišeno svakog opravdanja. Jer, ako se stari poredak zasnivao na poznatim apsolutnim principima, onda se moderna plutokratija može oslanjati samo na snagu činjenica, na povijesne uvjete. Ali, ti se uvjeti mijenjaju; na povijesnim uvjetima je bilo zasnovano i drevno ropstvo što mu nije smetalo da iščezne. Ako se, uostalom, govori o pravičnosti, nije li onda pravedno da bogatstvo pripadne onima koji su ga proizveli, tj. radnicima?

Razumije se da je kapital, tj. rezultat prethodnog rada, isto tako neophodan za stvaranje bogatstva kao i sadašnji rad, ali nitko i nikada nije dokazao nužnost njihove isključive podjele, tj.. da jedni moraju biti samo kapitalisti, a drugi – samo radnici.

Na taj način se težnja socijalizma za ravnopravnošću u materijalnom bogatstvu, težnja da se to bogatstvo prenese iz ruku manjine u ruke narodne većine, u perspektivi ovih principa koje je promovirala Francuska revolucija i koji su položeni u temelje čitave moderne civilizacije, pokazuje kao potpuno prirodna i zakonita težnja.

Socijalizam se pojavljuje kao povijesni opravdana pojava kojoj na Zapadu, bez sumnje, pripada skora budućnost. Ali, socijalizam neće biti samo povijesna pojava, neće imati samo uvjetno, relativno opravdanje, on hoće biti najviša moralna sila, on gaji pretenzije na ostvarivanje apsolutne pravde u sferi društvenih odnosa.

Međutim, upravo ovdje socijalizam, na koban način, nužno upada u proturječnost sa samim sobom i njegova neodrživost postaje očigledna. On hoće ostvariti pravdu u društvu, pa dobro – ali, u čemu se sastoji ta pravda? U istoj onoj ravnomjernosti materijalnog bogatstva.

Moguća je jedna od dvije stvari: ili je materijalno bogatstvo samo po sebi cilj – au tom slučaju, budući da je težnja za materijalnim bogatstvom samo prirodna činjenica čovjeka kao prirodnog bića, postavljanje te težnje za princip ne može imati nikakav moralni značaj. Prilikom svog prvog nastupa socijalizam je objavio uspostavljanje prava na stvarima, materijom, proizvodima. Težnja za ostvarenje tih prava je vrlo prirodna, ali je ona samo jedna od čovjekovih prirodnih težnji, naravno, ne i najbolja: smisao apsolutne pravde ovdje, očito, ne može biti.

Objaviti uspostavljanje prava na stvarima kao moralni princip isto je kao i objaviti uspostavljanje prava egoizma, kako je to i učinio osnivač jedne od socijalno-religioznih sekti u Americi, koji je umjesto 10. Mojsijevih zapovijedi, postavio svojih dvanaest od kojih prva glasi: “Voli samog sebe”, – zahtjev potpuno opravdan, ali u svakom slučaju – izlišan. Ili ipak materijalno bogatstvo samo po sebi nije cilj socijalizma, već je njegov cilj pravednost u raspodjeli tog bogatstva.

Pravičnost je, u moralnom smislu, izvjesno ograničavanje vlastitih pretenzija u korist tuđih prava; pravičnost se tako pokazuje kao nekakvo požrtvovanje, samoodricanje, i što je više samoodricanja, što je više požrtvovanja, to je u moralnom smislu bolje. U tom slučaju je nemoguće, ako se postavimo na moralnu točku gledišta, da radnička klasa pridaje bilo kakvo moralno značenje zahtjevu za ravnomjernom raspodjelom materijalnog bogatstva, budući da se ovdje pravičnost za tu klasu pokazuje kao identična s njenom korišću, pa je taj zahtjev ispada sebičan i pohlepan, zbog čega ne može ni imati bilo kakav moralni značaj.

Čak i ako dopustimo da zahtjev za ekonomskom jednakošću, koji upućuje siromašna klasa, predstavlja samo traženje svoga, tj.. onoga što joj po pravu pripada, čak i u tom slučaju taj zahtjev ne može imati nikakav moralni značaj u pozitivnom smislu, jer uzeti svoje predstavlja samo pravo, a nikako zaslugu. Radnička klasa u svojim zahtjevima, ukoliko ih i priznamo za opravdane, očito stoji na pravnom, a ne na moralnom stanovištu.

Međutim, ako socijalizam u svojstvu samožive težnje siromašne klase ne može imati nikakvo moralno značenje i značaj, to mu, naravno, ne smeta da predstavi moralni lik kao zahtjev za društvenom pravdom, neovisno od onoga tko taj zahtjev postavlja. I zaista, kada ustaje protiv postojeće socijalne nepravde, socijalizam je u svakom slučaju u pravu, ali gdje je korijen te nepravde? Očito, on je u činjenici da se društveni poredak zasniva na egoizmu pojedinaca, egoizmu posebnih, otuđenih osoba, odakle i proizlazi njihovo natjecanje, njihova borba, neprijateljstvo i sve društveno zlo.

Ako je korijen društvene nepravde u egoizmu, onda se društvena pravda mora zasnivati ​​na suprotnom principu, tj.. na principu samoodricanja ili ljubavi.

Da bi se ostvarila pravda neophodno je da svaki pojedinac, koji je dio društva, postavi granicu vlastitom isključivom samopotvrđivanju, da se postavi na stanovište samoodricanja, da se odrekne vlastite posebne volje, da je žrtvuje. Ali, u čiju korist? Radi koga, s moralnog stajališta, treba žrtvovati svoju volju? Da li u korist drugih pojedinaca od kojih svaki stoji na poziciji egoizma i samopotvrđivanja? Ili u korist svih zajedno?

Ali, kao prvo, žrtvovati svoju volju, svoje samopotvrđivanje u korist svih je – nemoguće, jer svi, kao sveukupnost pojedinaca, ne predstavljaju i ne mogu predstavljati stvarni cilj čovjekove aktivnosti pošto nisu dati kao stvarni, realni predmet. To mogu biti samo neki, a ne svi.

Kao drugo, takvo samožrtvovanje ne bi bilo pravedno jer bi – negirajući u sebi egoizam – bilo nepravično učvršćivati ​​ga u drugom, podržavati tuđi egoizam. Dakle, ostvarenje pravde ili moralnog načela moguće je samo u odnosu prema onome što u samoj svojoj suštini jeste pravda.

Moralna granica egoizma određenog lica ne može biti egoizam drugih i njihova samopotvrđujuća volja, već samo ono što je samo po sebi, u svojoj prirodi, pravda. Volja svih drugih može biti za mene moralni zakon samo onda kada i ti drugi, u skladu s apsolutnim moralnim načelom, i sami ostvaruju pravdu. Dakle, ljubav i samopožrtvovanje u odnosu prema drugim ljudima mogući su samo onda kada se u njima ostvaruje apsolutno moralno načelo, koje je iznad ljudi i u odnosu prema kome svi podjednako predstavljaju nepravdu i svi se, isto tako, moraju odreći te nepravde.

U protivnom, ako se ne priznaje jedno takvo apsolutno moralno načelo, ako se svi drugi pojavljuju samo kao relativna, uvjetna bića koja predstavljaju određenu prirodnu moć, onda će podčinjavanje njima biti samo nasilje s njihove strane. Svaka vlast koja ne predstavlja apsolutno načelo pravde predstavlja nasilje, i podčinjavanje njoj može biti samo prinudno. Pritom je potpuno svejedno da li pojedinac, ili većina naroda, ili, čak, većina čovječanstva izražava pretenziju na takvu vlast, zato što količina sama po sebi ne daje nikakvo moralno pravo, a masa kao masa ne predstavlja nikakvu unutarnju prednost.

Dakle, podčinjavanje svakog svima moguće je, samo onda kada su svi ti drugi i sami podčinjeni apsolutnom moralnom načelu, u odnosu na koje su svi oni jednaki među sobom, kao što su sve konačne veličine jednake u odnosu na beskonačnost. Po prirodi ljudi nisu jednaki budući da ne posjeduju jednake moći, a uslijed nejednakosti moći oni nužno stupaju u odnose nasilničkog podčinjavanja jednih od strane drugih pa su, prema tome, ljudi po prirodi i neslobodni; najzad, ljudi su po prirodi tuđi i neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima zbog čega, dakle, prirodno čovječanstvo nikako ne može biti – i nije – bratstvo. Ako, na taj način, ostvarenje pravde nije moguće na tlu postojećih prirodnih uvjeta, odnosno – u carstvu prirode, onda je ono moguće jedino u carstvu blagodeti, tj. na temelju apsolutnog ili božanskog moralnog načela.

Na taj način socijalizam, sa svojim zahtjevom za društvenom pravdom i nemogućnošću da je ostvari na ograničenim prirodnim osnovama, logički dovodi do priznanja neophodnosti apsolutnog načela u životu, tj.. do priznanja religije.

Religija je ponovno sjedinjavanje čovjeka i svijeta s apsolutnim i sveobuhvatnim načelom. To načelo, kao sveobuhvatno, ništa ne isključuje pa zato istinsko sedinjavanje s njim, istinska religija, ne može isključivati, niti gušiti, niti pak nasilnički podčinjavati sebi bilo koji element, bilo koju živu moć u čovjeku i njegovom svijetu.

Ponovno sjedinjavanje ili religija sastoji se u dovođenju svih elemenata ljudskog bića, svih posebnih načela i moći čovječanstva, u pravilan odnos prema apsolutnom, središnjem načelu, a kroz njega i u njemu, do njihovog pravilnog i skladnog međusobnog odnosa.

Kako apsolutno načelo po svojoj suštini ne dozvoljava isključivost i prisilu, – ponovno sjedinjavanje svih pojedinačnih strana života i individualnih moći sa sveobuhvatnim načelom i između sebe mora biti apsolutno slobodno; pritom, svako od tih načela moći u granicama svoje misije ili svoje ideje ima jednako pravo na postojanje i razvoj. Ali, budući da su sva ta načela i moći spojeni u jednu apsolutnu cjelinu prema kojoj se odnose kao različiti, ali jednako nužni elementi, oni međusobno predstavljaju i čine potpunu solidarnost i bratstvo.

Tako se, s te strane, religiozno načelo pojavljuje kao jedino istinsko ostvarenje slobode, jednakosti i bratstva.

Put ka spasenju, ka ostvarenju istinske jednakosti, istinske slobode i bratstva leži u samoodricanju. Ali prethodno je nužno samopotvrđivanje: onaj tko se hoće odreći svoje isključive volje, mora je prvo imati; da bi se posebna načela i sile slobodno sjedinile sa apsolutnim načelom, moraju se prethodno odvojiti od njega, moraju biti na svom, težiti ka isključivom gospodarenju u apsolutnom značaju, jer samo stvarno iskustvo, samo doživljena proturječnost, samo provjerena, temeljna neodrživost tog samopotvrđivanja, može dovesti do slobodnog odricanja od njega i do svjesne i slobodne težnje za sjedinjavanjem sa apsolutnim načelom.

Odavde se vidi veliki smisao negativnog zapadnog razvitka, vidi se velika misija zapadne civilizacije. Ona predstavlja potpuno i dosljedno otpadništvo čovjekovih prirodnih moći od božanskog načela, njihovo isključivo samopotvrđivanje i težnju da na samima sebi zasnuju zdanje svjetske kulture. Kroz neosnovanost i kobni neuspjeh te težnje pojavljuje se samoodricanje, a samoodricanje dovodi do slobodnog ponovnog sjedinjavanja s božanskim načelom.

Temeljni preokret i velika kriza u svijesti zapadnog čovječanstva već su započeli. Jasna manifestacija te krize jeste razvoj i uspjeh pesimističkih shvaćanja, prema kojima je postojeća stvarnost zlo, privid i patnja, a podrijetlo te stvarnosti, dakle i zla, privida i patnje – u samopotvrđujućoj volji, u volji za životom, što znači da je spas – u negiranju te volje, u samoodricanju.

Ovaj pesimistički pogled na svijet, ovo okretanje ka samoodricanju postoji zasad samo u teoriji, samo u filozofskom sustavu, ali ce može sa sigurnošću predvidjeti da će vrlo brzo – upravo kada na Zapadu socijalna revolucija pobijedi i pobijedivši, uvidi jalovost te pobjede, uvidi svoju vlastitu nesposobnost, nemogućnost da zasnuje skladan i pravilan društveni poredak, ostvariti pravdu na temeljima uvjetnog, prolaznog bića, kada se zapadno čovječanstvo uvjeri na dijelu, na osnovi same povijesne stvarnosti u to da je samopotvrđivanje volje, ma kako da se izražava, izvor zla i patnji – tada će pesimizam, okretanje ka samoodricanju preći iz teorije u život, a zapadno čovječanstvo će biti spremno prihvatiti religiozno načelo, pozitivno otkrovenje istinske religije.

Ali, prema zakonu podjele povijesnog rada, jedan te isti kulturni tip, jedni te isti narodi ne mogu ostvariti dvije svjetske ideje, ne mogu učiniti dva epohalna djela, i ako je zapadna civilizacija imala zadatak, tj.. povijesnu misiju ostvarivanja negativnog prijelaza od religiozne prošlosti ka religioznoj budućnosti, onda je drugoj povijesnoj sili suđeno da utemelji samu tu religioznu budućnost.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,