Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » SOCIJALIZAM I KAPITALIZAM: Svaka vlast koja ne predstavlja pravdu predstavlja nasilje

SOCIJALIZAM I KAPITALIZAM: Svaka vlast koja ne predstavlja pravdu predstavlja nasilje

socializam-vs-kapitalizamVladimir Solovjov (1853-1900) je ruski bogoslov i najzna─Źajniji ruski kr┼í─çanski filozof. Pi┼íe pod utjecajem starogr─Źke filozofije i gnosticizma. Ostavio sna┼żan utjecaj u Rusiji i izvan nje, od Dostojevskog, Trubeckoj. Bulgakova, preko Ber─Ĺajeva do Rudolfa Steinera i Aleksandra Bloka. Kao teolog nastupao je s vrlo kontroverznim i futuristi─Źkim idejama.

Ovo je dio prvog poglavlja knjige “Predavanja o bogo─Źove─Źanstvu”. Solovjov pi┼íe o op─çem stanju moderne kulture, nedostatku apsolutnog na─Źela i sredi┼íta, socijalizmu i pozitivizmu, njihovom stvarnom i prividnom zna─Źaju, religiji kao jedinoj sferi apsolutnog.

(Prvo predavanje o Bogo─Źove─Źanstvu)

Govorit o istinama pozitivne religije – o stvarima vrlo dalekim i tu─Ĺim modernoj svijesti i interesima suvremene civilizacije. Interesi suvremene civilizacije – to su oni interesi koji nisu postojali ju─Źer, i kojih ne─çe biti sutra. Stoga im je dopu┼íteno pretpostaviti ono ┼íto je podjednako va┼żno u svim vremenima.

Uostalom, ne─çu polemisati sa onima koji se danas negativno odnose prema religioznom na─Źelu, ne─çu se sporiti s modernim protivnicima religije iz jednog jednostavnog razloga – oni su u pravu. Ka┼żem da su oni koji danas odbacuju religiju u pravu zato ┼íto je dana┼ínje stanje religije takvo da ona sama izaziva odbacivanje, a uzrokuje ga zato ┼íto u stvarnosti nije ono ┼íto bi trebala biti.

Religija je, govore─çi apstraktno, veza ─Źovjeka i svijeta s apsolutnim na─Źelom i sredi┼ítem svega postoje─çeg. Ukoliko priznajemo postojanje takvog apsolutnog na─Źela, obvezni smo da pomo─çu njega odredimo sve interese, sve sadr┼żaje ─Źovjekovog ┼żivota i svijesti; od njega mora ovisiti i prema njemu mora se odnositi sve ono zna─Źajno u svemu ┼íto ─Źovjek ─Źini, saznaje i stvara. Ako dopustimo apsolutno sredi┼íte, onda sve to─Źke ┼żivotnog kruga se moraju spojiti s njim jednakim zrakama.

Samo tada ─çe se u ─Źovjekovom ┼żivotu i u njegovoj svijesti pojaviti jedinstvo, cjelovitost i sklad, samo ─çe se tada sva njegova djela, sve njegove muke i patnje, kako u individualnom tako i u kolektivnom ┼żivotu, od besciljnih i besmislenih pojava, preobraziti u razumne, iznutra nu┼żne doga─Ĺaje. Apsolutno je izvan svake sumnje da takvo sveobuhvatno, centralno zna─Źenje mora pripadati religioznom na─Źelu, ali je isto tako izvan svake sumnje i to da, za moderno, civilizirano ─Źovje─Źanstvo, pa ─Źak i za one unutar njega koji priznaju religiozno na─Źelo, religija nema ovakvo sveobuhvatno i centralno zna─Źenje.

Umjesto da bude sve u svemu, to se na─Źelo uklanja u nekakav maju┼íni i vrlo udaljeni kutak na┼íeg unuta┼ínjeg svijeta odakle, s vremena na vrijeme, izviruje kao jedan iz mno┼ítva na┼íih interesa, koji ina─Źe konstantno odvla─Źe na┼íu pozornost.

Dana┼ínja religija je vrlo jadna stvar, religija kao vladaju─çe na─Źelo, kao sredi┼íte duhovnih te┼żnji uop─çe i ne postoji, ve─ç umjesto nje postoji takozvana religioznost, kao osobno raspolo┼żenje i opredjeljenje, kao osobni ukus: jedni ga imaju, a drugi ne, kao ┼íto jedni vole glazbu, a drugi – ne. Kod nas se uslijed odsustva apsolutnog sredi┼íta pojavilo onoliko relativnih, privremenih centara ┼żivota i svijesti, koliko imamo razli─Źitih potreba i interesa, ukusa i sklonosti, mnijenja i pogleda.

Vladimir Solovjov

Vladimir Solovjov

Nepotrebno je zadr┼żavati se na misaonom i moralnom razdoru i anarhiji, koji danas vladaju ne samo u dru┼ítvu nego i u glavi i srcu svakog pojedinca – ta je stvar i suvi┼íe dobro poznata svakome tko je bilo kada pogledao u sebe ili oko sebe.

Taj razdor i ta anarhija su nesumnjivi, o─Źigledne ─Źinjenice, ali je isto nesumnjiva i o─Źigledna ─Źinjenica i to da se ─Źovje─Źanstvo ne mo┼że zadr┼żati na njima, da ono tra┼żi povezuju─çe i objedinjuju─çe na─Źelo. Vidimo da i moderna zapadna civilizacija, koja je odbacila religiozno na─Źelo jer se ovo u svojoj fakti─Źkoj formi pokazalo kao subjektivno i nemo─çno, da i ta civilizacija isto tako te┼żi da izvan religiozne sfere prona─Ĺe, za ┼żivot i saznanje, nekakva povezuju─ça na─Źela, da te┼żi bilo ─Źime zamijeniti odba─Źene bogove. Iako se, prema vladaju─çem uvjerenju, i kraj i po─Źetak ─Źovjekovog postojanja svode na postoje─çu stvarnost, na dato prirodno bi─çe, a sav na┼í ┼żivot mora biti zatvoren “u uski krug ovozemaljskih utisaka”, ipak moderna civilizacija poku┼íava iu tom uskom krugu prona─Ĺe za ─Źovje─Źanstvo objedinjuju─çe i organiziraju─çe na─Źelo.

Ta te┼żnja da se ─Źovje─Źanstvo organizira izvan apsolutne religiozne sfere, da se u─Źvrsti i uredi u sferi privremenih, ograni─Źenih i prolaznih interesa, obilje┼żava ─Źitavu modernu civilizaciju.

Najdoslednije i najpotpunije, s najve─çom mogu─çom svije┼í─çu, ta se te┼żnja izra┼żava u dva moderna u─Źenja od kojih se jedno – socijalizam, odnosi prvenstveno na prakti─Źne interese dru┼ítvenog ┼żivota, a drugo-pozitivizam – ima u vidu teorijsku sferu znanstvenog znanja. Ni socijalizam, ni pozitivizam nemaju neki izravan stav prema religiji – bilo negativan, bilo pozitivan: oni jedino ho─çe zauzeti upra┼żnjeno mjesto, koje je religija ostavila u ┼żivotu iu svijesti modernog civiliziranog ─Źovje─Źanstva. S tog aspekta oni i moraju biti ocijenjeni.

Ja, kao prvo, ne─çu negirati socijalizam. Njega obi─Źno opovrgavaju oni koji se pla┼íe njegove istine. Ali, mi se dr┼żimo takvih na─Źela za koja socijalizam nije opasan. Dakle, mi slobodno mo┼żemo govoriti o istini socijalizma. Prije svega, socijalizam se povijesni opravdava kao nu┼żna posljedica, kao posljednja rije─Ź zapadnog povijesnog razvoja. Francuskom revolucijom je jasno pokazan su┼ítinski znak zapadne izvan-religiozne civilizacije, koja poku┼íava izgraditi zgradu sveobuhvatne kulture, a ─Źovje─Źanstvo organizirati na ─Źisto svjetovnim principima.

Ona je za osnovu dru┼ítvenog poretka proglasila prava ─Źovjeka, umjesto ranije bo┼żanskog prava. Ta se prava svode na dva osnovna: slobodu i jednakost, koji se moraju izmiriti u bratstvu. Velika revolucija je proglasila slobodu, jednakost i bratstvo. Proglasila ih je, ali ih nije ostvarila: te su tri rije─Źi tako i ostale – samo prazne rije─Źi. Socijalizam je poku┼íaj da se doista ostvare ta tri principa. Revolucija je uspostavila gra─Ĺansku slobodu, ali uz postojanje fakti─Źke dru┼ítvene nejednakosti, oslobo─Ĺenje od jedne vladaju─çe klase nije ni┼íta drugo do pod─Źinjavanje drugoj.

Vlast monarhije i feudalaca samo ustupa mjesto vlasti kapitala i bur┼żoazije. Sama sloboda, ukoliko nema jednakosti, jo┼í ni┼íta ne daje ve─çini naroda. Zato je revolucija i proglasila jednakost. Ali u na┼íem svijetu izgra─Ĺenom na borbi, na neograni─Źenom sukobljavanju li─Źnosti, jednakost prava ni┼íta ne zna─Źi bez jednakosti snaga. Princip jednakosti bio je ostvaren jedino za one koji su u danom povijesnom trenutku raspolagali silom.

Ali, povijesna sila prelazi iz ruke u ruku, i kao ┼íto se klasa imu─çnih (bur┼żoazija) okoristila na─Źelom jednakosti zarad svoje dobiti, jer je u odre─Ĺenom trenutku na strani te klase bila sila, upravo ─çe isto tako i klasa siroma┼ínih (proletarijat) prirodno te┼żiti da princip jednakosti uporabi na svoju korist ─Źim sila pre─Ĺe u njene ruke.

Dru┼ítvena organizacija mora biti zasnovana na pozitivnoj osnovi ma kakva ona bila. Ta osnova ima ili apsolutni, natprirodni i nat─Źovje─Źanske znak, ili pak pripada relativnoj, uvjetnoj sferi konkretne ljudske prirode: dru┼ítvo se oslanja ili na volju Bo┼żju ili na ljudsku, narodnu volju. Ovoj dilemi se ne mo┼że prigovoriti tako ┼íto ─çe se re─çi da dru┼ítvenu organizaciju mo┼że odre─Ĺivati ÔÇőÔÇősila dr┼żavne vlasti, sila vlade i ministarstava, jer i sama ta dr┼żavna vlast, sama vlada, mora se ne┼íto oslanjati: ili na volju Bo┼żju, ili na ljudsku, narodnu volju.

Zapadna civilizacija je odbacila prvi ─Źlan dileme: Francuska revolucija, koja je odlu─Źno raskrstila s tradicionalnim principima, isto je tako odlu─Źno uspostavila demokratski princip prema kojem se dru┼ítveni poredak zasniva na volji naroda. Volja naroda nije, iz te perspektive, ni┼íta drugo do volja svih sila koje ─Źine narod. U stvari, Velika revolucija je zapo─Źela s objavom da ─Źovjek kao takav posjeduje apsolutna prava, da ih posjeduje po prirodi, na osnovi svojeg ljudskog dostojanstva; a budu─çi da svim osobama regiji op─çeljudsko dostojanstvo, koje ─Źini ishodi┼íte i osnovu svih ostalih prava, sve su osobe prema tome nu┼żno ravnopravne.

Ako je volja narodne ve─çine isklju─Źiva i jedina osnova svih prava i zakona i ako volja te ve─çine, ┼íto je prirodno, postavi blagostanje ve─çine kao svoj zadatak, onda se to blagostanje ispostavlja kao najvi┼íe pravo i zakon. A ako se jedna klasa, odnosno manjina naroda, koristi tim pravom u ve─çoj mjeri nego ve─çina, onda je to, s ove to─Źke gledi┼íta, zloupotreba i nepravda.

Takvo je danas stanje stvari. Revolucija, koja je u principu ustanovila demokraciju, u samoj stvari je proizvela jedino plutokratiju. Narod rukovodi sobom isklju─Źivo de jure, dok de facto vrhovna vlast pripada njegovom ni┼ítavnom dijelu – bogatoj bur┼żoaziji, kapitalistima. A kako je plutokratija po prirodi dostupna svakome, to je ona carstvo slobodnog natjecanja ili konkurencije.

Me─Ĺutim, ta sloboda i ravnopravnost nisu za ve─çinu ni┼íta drugo do apstraktna mogu─çnost. Postojanje nasljednog vlasni┼ítva i njegova koncentracija u rukama malog broja ljudi ─Źini od bur┼żoazije posebnu, privilegiranu klasu, a ogromnu ve─çinu radnog naroda, koja je li┼íena svake vlasni┼ítva, uza svu njenu apstraktnu slobodu i ravnopravnost, u stvarnosti pretvara u porobljenu klasu proletera ─Źija je jednakost – jednakost u bijedi, dok se sloboda vrlo ─Źesto pokazuje kao sloboda da se umre od gladi.

Me─Ĺutim, postojanje nepromjenjivog proletarijata, koje ─Źini karakteristi─Źnu crtu moderne zapadne civilizacije, upravo je u njoj samoj li┼íeno svakog opravdanja. Jer, ako se stari poredak zasnivao na poznatim apsolutnim principima, onda se moderna plutokratija mo┼że oslanjati samo na snagu ─Źinjenica, na povijesne uvjete. Ali, ti se uvjeti mijenjaju; na povijesnim uvjetima je bilo zasnovano i drevno ropstvo ┼íto mu nije smetalo da i┼í─Źezne. Ako se, uostalom, govori o pravi─Źnosti, nije li onda pravedno da bogatstvo pripadne onima koji su ga proizveli, tj. radnicima?

Razumije se da je kapital, tj. rezultat prethodnog rada, isto tako neophodan za stvaranje bogatstva kao i sada┼ínji rad, ali nitko i nikada nije dokazao nu┼żnost njihove isklju─Źive podjele, tj.. da jedni moraju biti samo kapitalisti, a drugi – samo radnici.

Na taj na─Źin se te┼żnja socijalizma za ravnopravno┼í─çu u materijalnom bogatstvu, te┼żnja da se to bogatstvo prenese iz ruku manjine u ruke narodne ve─çine, u perspektivi ovih principa koje je promovirala Francuska revolucija i koji su polo┼żeni u temelje ─Źitave moderne civilizacije, pokazuje kao potpuno prirodna i zakonita te┼żnja.

Socijalizam se pojavljuje kao povijesni opravdana pojava kojoj na Zapadu, bez sumnje, pripada skora budućnost. Ali, socijalizam neće biti samo povijesna pojava, neće imati samo uvjetno, relativno opravdanje, on hoće biti najviša moralna sila, on gaji pretenzije na ostvarivanje apsolutne pravde u sferi društvenih odnosa.

Me─Ĺutim, upravo ovdje socijalizam, na koban na─Źin, nu┼żno upada u proturje─Źnost sa samim sobom i njegova neodr┼żivost postaje o─Źigledna. On ho─çe ostvariti pravdu u dru┼ítvu, pa dobro – ali, u ─Źemu se sastoji ta pravda? U istoj onoj ravnomjernosti materijalnog bogatstva.

Mogu─ça je jedna od dvije stvari: ili je materijalno bogatstvo samo po sebi cilj – au tom slu─Źaju, budu─çi da je te┼żnja za materijalnim bogatstvom samo prirodna ─Źinjenica ─Źovjeka kao prirodnog bi─ça, postavljanje te te┼żnje za princip ne mo┼że imati nikakav moralni zna─Źaj. Prilikom svog prvog nastupa socijalizam je objavio uspostavljanje prava na stvarima, materijom, proizvodima. Te┼żnja za ostvarenje tih prava je vrlo prirodna, ali je ona samo jedna od ─Źovjekovih prirodnih te┼żnji, naravno, ne i najbolja: smisao apsolutne pravde ovdje, o─Źito, ne mo┼że biti.

Objaviti uspostavljanje prava na stvarima kao moralni princip isto je kao i objaviti uspostavljanje prava egoizma, kako je to i u─Źinio osniva─Ź jedne od socijalno-religioznih sekti u Americi, koji je umjesto 10. Mojsijevih zapovijedi, postavio svojih dvanaest od kojih prva glasi: “Voli samog sebe”, – zahtjev potpuno opravdan, ali u svakom slu─Źaju – izli┼ían. Ili ipak materijalno bogatstvo samo po sebi nije cilj socijalizma, ve─ç je njegov cilj pravednost u raspodjeli tog bogatstva.

Pravi─Źnost je, u moralnom smislu, izvjesno ograni─Źavanje vlastitih pretenzija u korist tu─Ĺih prava; pravi─Źnost se tako pokazuje kao nekakvo po┼żrtvovanje, samoodricanje, i ┼íto je vi┼íe samoodricanja, ┼íto je vi┼íe po┼żrtvovanja, to je u moralnom smislu bolje. U tom slu─Źaju je nemogu─çe, ako se postavimo na moralnu to─Źku gledi┼íta, da radni─Źka klasa pridaje bilo kakvo moralno zna─Źenje zahtjevu za ravnomjernom raspodjelom materijalnog bogatstva, budu─çi da se ovdje pravi─Źnost za tu klasu pokazuje kao identi─Źna s njenom kori┼í─çu, pa je taj zahtjev ispada sebi─Źan i pohlepan, zbog ─Źega ne mo┼że ni imati bilo kakav moralni zna─Źaj.

─îak i ako dopustimo da zahtjev za ekonomskom jednako┼í─çu, koji upu─çuje siroma┼ína klasa, predstavlja samo tra┼żenje svoga, tj.. onoga ┼íto joj po pravu pripada, ─Źak i u tom slu─Źaju taj zahtjev ne mo┼że imati nikakav moralni zna─Źaj u pozitivnom smislu, jer uzeti svoje predstavlja samo pravo, a nikako zaslugu. Radni─Źka klasa u svojim zahtjevima, ukoliko ih i priznamo za opravdane, o─Źito stoji na pravnom, a ne na moralnom stanovi┼ítu.

Me─Ĺutim, ako socijalizam u svojstvu samo┼żive te┼żnje siroma┼íne klase ne mo┼że imati nikakvo moralno zna─Źenje i zna─Źaj, to mu, naravno, ne smeta da predstavi moralni lik kao zahtjev za dru┼ítvenom pravdom, neovisno od onoga tko taj zahtjev postavlja. I zaista, kada ustaje protiv postoje─çe socijalne nepravde, socijalizam je u svakom slu─Źaju u pravu, ali gdje je korijen te nepravde? O─Źito, on je u ─Źinjenici da se dru┼ítveni poredak zasniva na egoizmu pojedinaca, egoizmu posebnih, otu─Ĺenih osoba, odakle i proizlazi njihovo natjecanje, njihova borba, neprijateljstvo i sve dru┼ítveno zlo.

Ako je korijen dru┼ítvene nepravde u egoizmu, onda se dru┼ítvena pravda mora zasnivati ÔÇőÔÇőna suprotnom principu, tj.. na principu samoodricanja ili ljubavi.

Da bi se ostvarila pravda neophodno je da svaki pojedinac, koji je dio dru┼ítva, postavi granicu vlastitom isklju─Źivom samopotvr─Ĺivanju, da se postavi na stanovi┼íte samoodricanja, da se odrekne vlastite posebne volje, da je ┼żrtvuje. Ali, u ─Źiju korist? Radi koga, s moralnog stajali┼íta, treba ┼żrtvovati svoju volju? Da li u korist drugih pojedinaca od kojih svaki stoji na poziciji egoizma i samopotvr─Ĺivanja? Ili u korist svih zajedno?

Ali, kao prvo, ┼żrtvovati svoju volju, svoje samopotvr─Ĺivanje u korist svih je – nemogu─çe, jer svi, kao sveukupnost pojedinaca, ne predstavljaju i ne mogu predstavljati stvarni cilj ─Źovjekove aktivnosti po┼íto nisu dati kao stvarni, realni predmet. To mogu biti samo neki, a ne svi.

Kao drugo, takvo samo┼żrtvovanje ne bi bilo pravedno jer bi – negiraju─çi u sebi egoizam – bilo nepravi─Źno u─Źvr┼í─çivati ÔÇőÔÇőga u drugom, podr┼żavati tu─Ĺi egoizam. Dakle, ostvarenje pravde ili moralnog na─Źela mogu─çe je samo u odnosu prema onome ┼íto u samoj svojoj su┼ítini jeste pravda.

Moralna granica egoizma odre─Ĺenog lica ne mo┼że biti egoizam drugih i njihova samopotvr─Ĺuju─ça volja, ve─ç samo ono ┼íto je samo po sebi, u svojoj prirodi, pravda. Volja svih drugih mo┼że biti za mene moralni zakon samo onda kada i ti drugi, u skladu s apsolutnim moralnim na─Źelom, i sami ostvaruju pravdu. Dakle, ljubav i samopo┼żrtvovanje u odnosu prema drugim ljudima mogu─çi su samo onda kada se u njima ostvaruje apsolutno moralno na─Źelo, koje je iznad ljudi i u odnosu prema kome svi podjednako predstavljaju nepravdu i svi se, isto tako, moraju odre─çi te nepravde.

U protivnom, ako se ne priznaje jedno takvo apsolutno moralno na─Źelo, ako se svi drugi pojavljuju samo kao relativna, uvjetna bi─ça koja predstavljaju odre─Ĺenu prirodnu mo─ç, onda ─çe pod─Źinjavanje njima biti samo nasilje s njihove strane. Svaka vlast koja ne predstavlja apsolutno na─Źelo pravde predstavlja nasilje, i pod─Źinjavanje njoj mo┼że biti samo prinudno. Pritom je potpuno svejedno da li pojedinac, ili ve─çina naroda, ili, ─Źak, ve─çina ─Źovje─Źanstva izra┼żava pretenziju na takvu vlast, zato ┼íto koli─Źina sama po sebi ne daje nikakvo moralno pravo, a masa kao masa ne predstavlja nikakvu unutarnju prednost.

Dakle, pod─Źinjavanje svakog svima mogu─çe je, samo onda kada su svi ti drugi i sami pod─Źinjeni apsolutnom moralnom na─Źelu, u odnosu na koje su svi oni jednaki me─Ĺu sobom, kao ┼íto su sve kona─Źne veli─Źine jednake u odnosu na beskona─Źnost. Po prirodi ljudi nisu jednaki budu─çi da ne posjeduju jednake mo─çi, a uslijed nejednakosti mo─çi oni nu┼żno stupaju u odnose nasilni─Źkog pod─Źinjavanja jednih od strane drugih pa su, prema tome, ljudi po prirodi i neslobodni; najzad, ljudi su po prirodi tu─Ĺi i neprijateljski raspolo┼żeni jedni prema drugima zbog ─Źega, dakle, prirodno ─Źovje─Źanstvo nikako ne mo┼że biti – i nije – bratstvo. Ako, na taj na─Źin, ostvarenje pravde nije mogu─çe na tlu postoje─çih prirodnih uvjeta, odnosno – u carstvu prirode, onda je ono mogu─çe jedino u carstvu blagodeti, tj. na temelju apsolutnog ili bo┼żanskog moralnog na─Źela.

Na taj na─Źin socijalizam, sa svojim zahtjevom za dru┼ítvenom pravdom i nemogu─çno┼í─çu da je ostvari na ograni─Źenim prirodnim osnovama, logi─Źki dovodi do priznanja neophodnosti apsolutnog na─Źela u ┼żivotu, tj.. do priznanja religije.

Religija je ponovno sjedinjavanje ─Źovjeka i svijeta s apsolutnim i sveobuhvatnim na─Źelom. To na─Źelo, kao sveobuhvatno, ni┼íta ne isklju─Źuje pa zato istinsko sedinjavanje s njim, istinska religija, ne mo┼że isklju─Źivati, niti gu┼íiti, niti pak nasilni─Źki pod─Źinjavati sebi bilo koji element, bilo koju ┼żivu mo─ç u ─Źovjeku i njegovom svijetu.

Ponovno sjedinjavanje ili religija sastoji se u dovo─Ĺenju svih elemenata ljudskog bi─ça, svih posebnih na─Źela i mo─çi ─Źovje─Źanstva, u pravilan odnos prema apsolutnom, sredi┼ínjem na─Źelu, a kroz njega i u njemu, do njihovog pravilnog i skladnog me─Ĺusobnog odnosa.

Kako apsolutno na─Źelo po svojoj su┼ítini ne dozvoljava isklju─Źivost i prisilu, – ponovno sjedinjavanje svih pojedina─Źnih strana ┼żivota i individualnih mo─çi sa sveobuhvatnim na─Źelom i izme─Ĺu sebe mora biti apsolutno slobodno; pritom, svako od tih na─Źela mo─çi u granicama svoje misije ili svoje ideje ima jednako pravo na postojanje i razvoj. Ali, budu─çi da su sva ta na─Źela i mo─çi spojeni u jednu apsolutnu cjelinu prema kojoj se odnose kao razli─Źiti, ali jednako nu┼żni elementi, oni me─Ĺusobno predstavljaju i ─Źine potpunu solidarnost i bratstvo.

Tako se, s te strane, religiozno na─Źelo pojavljuje kao jedino istinsko ostvarenje slobode, jednakosti i bratstva.

Put ka spasenju, ka ostvarenju istinske jednakosti, istinske slobode i bratstva le┼żi u samoodricanju. Ali prethodno je nu┼żno samopotvr─Ĺivanje: onaj tko se ho─çe odre─çi svoje isklju─Źive volje, mora je prvo imati; da bi se posebna na─Źela i sile slobodno sjedinile sa apsolutnim na─Źelom, moraju se prethodno odvojiti od njega, moraju biti na svom, te┼żiti ka isklju─Źivom gospodarenju u apsolutnom zna─Źaju, jer samo stvarno iskustvo, samo do┼żivljena proturje─Źnost, samo provjerena, temeljna neodr┼żivost tog samopotvr─Ĺivanja, mo┼że dovesti do slobodnog odricanja od njega i do svjesne i slobodne te┼żnje za sjedinjavanjem sa apsolutnim na─Źelom.

Odavde se vidi veliki smisao negativnog zapadnog razvitka, vidi se velika misija zapadne civilizacije. Ona predstavlja potpuno i dosljedno otpadni┼ítvo ─Źovjekovih prirodnih mo─çi od bo┼żanskog na─Źela, njihovo isklju─Źivo samopotvr─Ĺivanje i te┼żnju da na samima sebi zasnuju zdanje svjetske kulture. Kroz neosnovanost i kobni neuspjeh te te┼żnje pojavljuje se samoodricanje, a samoodricanje dovodi do slobodnog ponovnog sjedinjavanja s bo┼żanskim na─Źelom.

Temeljni preokret i velika kriza u svijesti zapadnog ─Źovje─Źanstva ve─ç su zapo─Źeli. Jasna manifestacija te krize jeste razvoj i uspjeh pesimisti─Źkih shva─çanja, prema kojima je postoje─ça stvarnost zlo, privid i patnja, a podrijetlo te stvarnosti, dakle i zla, privida i patnje – u samopotvr─Ĺuju─çoj volji, u volji za ┼żivotom, ┼íto zna─Źi da je spas – u negiranju te volje, u samoodricanju.

Ovaj pesimisti─Źki pogled na svijet, ovo okretanje ka samoodricanju postoji zasad samo u teoriji, samo u filozofskom sustavu, ali ce mo┼że sa sigurno┼í─çu predvidjeti da ─çe vrlo brzo – upravo kada na Zapadu socijalna revolucija pobijedi i pobijediv┼íi, uvidi jalovost te pobjede, uvidi svoju vlastitu nesposobnost, nemogu─çnost da zasnuje skladan i pravilan dru┼ítveni poredak, ostvariti pravdu na temeljima uvjetnog, prolaznog bi─ça, kada se zapadno ─Źovje─Źanstvo uvjeri na dijelu, na osnovi same povijesne stvarnosti u to da je samopotvr─Ĺivanje volje, ma kako da se izra┼żava, izvor zla i patnji – tada ─çe pesimizam, okretanje ka samoodricanju pre─çi iz teorije u ┼żivot, a zapadno ─Źovje─Źanstvo ─çe biti spremno prihvatiti religiozno na─Źelo, pozitivno otkrovenje istinske religije.

Ali, prema zakonu podjele povijesnog rada, jedan te isti kulturni tip, jedni te isti narodi ne mogu ostvariti dvije svjetske ideje, ne mogu u─Źiniti dva epohalna djela, i ako je zapadna civilizacija imala zadatak, tj.. povijesnu misiju ostvarivanja negativnog prijelaza od religiozne pro┼ílosti ka religioznoj budu─çnosti, onda je drugoj povijesnoj sili su─Ĺeno da utemelji samu tu religioznu budu─çnost.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Znakovi Koji Govore da Srednja Klasa Polako Nestaje
┼áto krije Obamin 'BRAIN' projekt - kontrola uma na daljinu i pretvaranje gra─Ĺana u stado ovaca

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

reklama