Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Featured, VIJESTI Hrvatska, ZDRAVLJE I MEDICINA » STRAVA ZVANA CIJEPLJENJE: Hrvatski crno-bijeli svijet bolesti i cijepljenja

STRAVA ZVANA CIJEPLJENJE: Hrvatski crno-bijeli svijet bolesti i cijepljenja

cjepljenje Hrvatska HZJZ Čitajući dokumente na stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo čovjek se ne može oteti dijagnozi  da  se radi prvenstveno o dokumentima pravno-političke prirode, a tek sekundarno (znanstveno) medicinske prirode; počevši od pravnih definicija bolesti, do načina liječenja i prevencije bolesti; držanje slova zakona i pravilnika primarna je briga svakog liječnika primarno-zdravstvene (pravne) zaštite, dok je samo zdravlje – jednako tako – pravna definicija.

Kako pravo vrijedi jednako za sve, tako su i medicinski postupci standardizirani, sve što je potrebno jest pronaći ispravnu medicinsko-pravnu kategoriju u koju se pacijenta može smjestiti, te tako zadovoljiti uvjete za propisani postupak liječenja i prevencije.

Ovaj “proces” može ili ne mora odgovarati pojedinom pacijentu, no tko god je imao “sreću” susresti sa sa zdravstvenom mašinerijom u svoj njenoj slavi i veličanstvenosti, zna o čemu govorim. Kako je jedan kolega, neurolog, odgovarajući na pitanje o najboljem načinu liječenja određenih bolesti, primijetio: “najbolje ti je da nam nikad ne dođeš u ruke”. S ovom izjavom složit će se većina dobronamjernih doktora, kao i većina pacijenata kojima još nije pronađen nekakav pravno-zdravstveni defekt. Problem se nažalost sastoji u tome da se medicinska “znanost” kao cjelina – NE SLAŽE sa ovim pogledom.

U objavljenom križarskom ratu protiv svih bolesti, i svega što bi možda moglo proizvesti bolest, oslanjajući se na proizvoljne x-xx%-ne korelacije i navodne vjerojatnosti, suvremena medicina danas na svako stanje gleda kao na, u najmanju ruku, rizični faktor za neku od mnogobrojnih bolesti. Bolest koju treba istrijebiti. Čovjek kao pojedinac nema nikakav značaj u zdravstvenom sustavu, niti je posebno važno osjeća li se on zdravo, niti je posebno važno osjeća li se bolesno dok ga “liječe”.

Postotci se broje. Uspjeh zdravstvene zaštite mjeri se postotcima i ispunjenjem normi u suzbijanju onih faktora koji su, u većem ili manjem postotku, korelirani sa nekim stanjem koje se definira kao bolest uzrokovana tim faktorom. Statistika caruje. Problem sa statistikom jest da ona mjeri samo ono što mi želimo da mjeri, i nema nužno veze sa uzročno-posljedičnim vezama ili, u našem slučaju, uzrocima bolesti. Još je veći problem da su statističke kategorije i pripadajuće korelacije u zdravstvu podložne političkom utjecaju.  Štoviše, direktno su definirane od političkih tijela poput UN-a, WHO-a, i EU.

WHO Svjetska zdravstvena organizacija

Logika zdravlja i bolesti danas može se jednostavno sažeti:

Karikirano (iako ne odveć), ova logika glasi: 100% oboljelih od ……  su- ljudi. Prema tome, faktor rizika za bolest je čovjek. Iz čega slijedi da sustav primarno-zdravstvene zaštite mora svoje napore usmjeriti u pojačani nadzor, kontrolu i suzbijanje tog i takvog faktora rizika. Prema tome, pravilnikom …… je propisano …… Ako pak broj oboljelih i dalje raste ili se bitno ne mijenja, to nije toliko važno kao uspjeh napora u ispunjavanju dane norme suzbijanja određenog faktora (u korelaciji sa) bolesti. To samo znači da napore u tom smjeru treba pojačati i definirati nove smjerove i akcijske planove.

Uzročno-posljedični niz igra sve manju ulogu u usporedbi sa politikom. Pacijent ne igra nikakvu ulogu, osim kao broj u nekoj svobuhvatnoj statistici. Kako se iz nepoznatih razloga pojavljuju nove bolesti ili stare postaju učestalije,  traže se nove korelacije i tako unedogled. “Bolest” je odvojena od “pacijenta” čime je postala apstraktna kategorija odvojena od bilo kakvih nedefiniranih (kompliciranih) uzročno-posljedičnih veza.

Postoji samo “bolest”, akcijski planovi zdravlja i “težnja” 100%-nom zdravlju. Bolest je, odvojena od pacijenta, postala odvojena i od “liječenja bolesti”. Ako je sve izvedeno prema pravilniku, pacijent po definiciji ne obolijeva od posljedica prevencije/liječenja koji su po (pravnoj) definiciji dobri. Pacijent, ako ne ozdravi, ne odgovara dobro na liječenje/prevenciju, što malo kada znači da liječenje nije primjereno ili je loše.

Pacijent, jednako tako, po definiciji, gotovo nikako ne može ozdraviti od bolesti ako nije liječen po propisima. Ovo u pravilu znači da isti u stvari nije niti bio bolestan, imao je nevjerojatnu sreću ili ,još bolje, da je još uvijek bolestan, samo njegova bolest sporije napreduje a on sam se izlaže velikom riziku. Ako mu je pak ustanovljena “bolest” ili rizični faktor za “bolest”, te je propisno i manje ili više uspješno tretiran, ovo odlazi u statistiku kao još jedna velika pobjeda medicinske znanosti. Moderna medicina redefinira čovjeka: Čovjekovo prirodno stanje je bolest, čovjek je uzrok bolesti.  Čovjek je (manje-više) zdrav i može biti zdrav samo unutar sustava zdravstvene zaštite.

Stoga medicina sve više odbacuje koncept “nečinjenja štete” i liječenja bolesti kao neefikasne (jer mnogo toga ne može izliječiti) te se umjesto toga preorijentirala na “prevenciju” bolesti. U toj prevenciji, ona se ne vodi logikom “očuvanja zdravlja” u užem smislu riječi, nego logikom “prevencije bolesti”. Očuvanje zdravlja u užem smislu riječi ne zahtijeva nužno stalni medicinski nadzor i aktivnu “prevenciju” bolesti. Prevencija bolesti zahtijeva. I ta prevencija vodi se prvenstveno politikom, dok sa zdravljem ima više anegdotalne veze.

Čemu ovako dugačak uvod? Iz jednostavnog razloga da čitatelju približim logiku kojom se vode WHO-vi mnogobrojni programi; pa tako i naš HZJZ. Od teorije cijepljenja, preko ranog otkrivanja raka, do vaganja u naporima da se ustanovi pretilost ili pothranjenost, ta je logika jednostavno neprobojna, ogledni primjer prilagođavanja svake činjenice postojećoj teoriji i cirkularne argumentacije.

Za početak ćemo se pozabaviti  svetim gralom cijepljenja u Hrvatskoj. Kako moderna medicina, izuzevši mehanička oštećenja i bakterijske infekcije, parazite isl., gotovo ništa ne može izlječiti (iako često može ublažiti simptome), a cijepljenje je sveti gral prevencije, postoje indicije da ćemo se u ne tako dalekoj budućnosti trebati cijepiti ne samo potiv svih karakteriziranih patogena nego i protiv nezaraznih bolesti.. raka, oboljenja srca i krnih žila itd.

rana cijepljenje bolest

Logika cijepljenja je sljedeća: Uzrok bolesti je x (ako se x nekako može dovesti u vezu s bolesti), cijepljenjem protiv x istrebljujemo bolest x, cijepljenje nema nikakvih negativnih nuspojava (osim povremenih konvulzija, meningitisa isl.), a ako i ima one su mnogo manje od koristi koje cjepivo donosi. Ako je bolest x u padu, to je isključivo zavaljujući cjepivu. Ako bolest x nije u padu, treba uložiti veće napore u cijepljenje. Prije ili kasnije mora pasti. Ako neka bolest postoji uvijek bi moglo doći do epidemije, prema tome protiv nje se treba cijepiti. manje od 20-ak oboljelih godišnje je, kako ćemo vidjeti, dovoljan razlog za cijepljenje milionskih populacija. Deklarirani cilj je “eradikacija bolesti”.

Vrijedi ponoviti: Cijepljenje nema nikakvih negativnih nuspojava i  može se primiti gotovo neograničen broj cjepiva. Ovo nema nikakve negativne posljedice.

Teorija krda

Zanimljiva pojava kod cijepljenja jest  da ono ne proizvodi imunitet kod svih cijepljenih pacijenata, tzv. “nereaktora”. Prosječna uspješnost imunizacije kreće se, ovisno o rasporedu cijepljenja, pojedinoj vakcini i vremenu od zadnje imunizacije- između 50 i 90%. Neke vakcine uz određeni raspored dosežu i 99% unutar definiranog vremenskog razoblja. Za malo koju vakcinu, ako, se može tvrditi da daje doživotni imunitet.

Također, gotovo nikad se ne cijepi 100% populacije (ne zato jer to naši vakcinatori ne bi htjeli, nego zato što je to (zasad) praktično neizvedivo). Pa ipak, tvrdnja glasi da je eradikacija neke zarazne bolesti (gotovo) isključivo rezultat cijepljenja. Kako bi se ova tvrdnja opravdala,  izmišljen je pojam “herd immunity“, imuniteta krda. Da, “krda”. 

Teorija “kolektivnog imuniteta” (naši su to malo uljepšali) navodno objašnjava zašto se određena bolest, u manjem opsegu, ne širi među “nereaktorima”, necijepljenima, i onima kojima je imunost “istekla”, iako je inače sveprisutna i zarazna te zahtijeva cijepljenjem (zanimljivo kako se ta ista “kolektivna imunost” ne stječe, primjerice, kad se bolest prirodno preboli?). Teorija krda se nažalost spotiče u određenim slučajevima kad su cijepljenjem (gotovo) “eradicirane” nezarazne (iako ih HZJZ klasificira kao takve), ali infektivne bolesti poput npr. tetanusa i Hib meningitisa.

U ovim slučajevima, pretpostavljamo, učinkovitost cjepiva je takva da teorija krda nije potrebna. No što u slučaju npr. tuberkuloze, koja se i danas, nakon 60 godina cijepljenja, pojavljuje u oko 1000 slučajeva godišnje i gdje ovaj fenomen prkosi teoriji krda, iako je imunizacija ocijenjena uspješnom i cjepivo korisnim? Također, i dan danas, primjerice, nisu “eradicirani” parotitis i pertusis. Neki će reći, ali su u padu! Kao i svrab, trihineloza, dizenterija, hepatitis A. Hepatitis A čak je zabilježio brži pad učestalosti od 1999. do 2010. godine nego hepatitis B, koji se nalazi u obaveznom programu cijepljenja.

Za službeno objašnjenje ovih fenomena možemo se obratiti Iri Gjenero-Margan, u jednoj od njenih najlucidnijih izjava za javnost :

Iskustva više desetljeća sustavnog cijepljenja populacije dokazala su da je masovno cijepljenje najučinkovitija medicinska mjera protiv zaraznih bolesti. Najbolji je dokaz tome, kažu epidemiolozi, činjenica da je iskorijenjenost određene bolesti na nekom području u izravnoj korelaciji s obuhvatom cijepljenja. Drugim riječima, što je više ljudi cijepljeno protiv neke bolesti, to su veće šanse da se bolest potpuno iskorijeni. Upravo zahvaljujući masovnom cijepljenju, s lica Zemlje potpuno su iskorijenjene velike boginje, što je jedan od najvećih uspjeha medicine, ističe Ira Gjenero-Margan, voditeljica Epidemiološke službe u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Stvar je u tome da se, tumači ona, masovnim cijepljenjem podiže razina kolektivnog imuniteta, virus ne može pronaći neimuni organizam i nestaje.

Zahvaljujući cjepivu, iz Europe potpuno eliminiran i poliomijelitis ili dječja paraliza, jedna od najstrašnijih dječjih bolesti, koja se ničim drugim ne može suzbiti. Jedino cjepivu možemo zahvaliti i činjenicu da uopće nemamo difterije, koja nije nestala sama od sebe – ističe Gjenero-Margan. Za primjer navodi Rusiju, gdje je nakon raspada bivšeg SSSR-a prekinut dotad dobar program cijepljenja, a izravna posljedica bila je ogromna epidemija difterije.   

cejpivo djeca koliko putaHrvatska se, kao i veći dio Europe, cijepljenjem riješila tetanusa kod djece, te niza dječjih bolesti poput ospica ili rubeole. Te su dječje bolesti kod nas reducirane za 99 posto, što znači da godišnje od tih bolesti obole najviše jedno ili dva djeteta. U zapadnoj Europi, gdje ne postoji tako široki obuhvat cijepljenja, povremeno se i dalje događaju epidemije ovih bolesti, ističe naša sugovornica. U svega osam godina sustavnog cijepljenja protiv Haemophilus influenzae tipa B, iz dječje je populacije potpuno eliminiran meningitis izazvan tim virusom, ističu u HZJZ-u. Medicina i dalje istražuje cjepiva kao jedno od najmoćnijih oružja protiv bolesti. Radi se na pronalasku cjepiva protiv HIV-a, hepatitisa C, pa i malignih bolesti kod kojih se utvrdilo da MOGU nastati zarazom (HPV).

Nekim bolestima, poput tuberkuloze ili malarije, nije se uspjelo doskočiti cjepivom. Ipak, epidemiolozi ne priznaju poraz. »Cjepivom protiv tuberkuloze eliminirali smo teške oblike tuberkuloznog meningitisa i milijarnu tuberkulozu kod djece, pa danas nemamo niti jedan slučaj. Zbog raznih tipova imuniteta, bolest se nije mogla kompletno eliminirati«, objašnjava Gjenero Margan, epidemiologinja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. (LJ. B. M.)

Kad bi željeli kvalificirati ovu izjavu, prvo bi primijetili da tetanus, meningitis uzrokovan Haemophilusom tipa B, i tuberkulozu ne uzrokuju virusi. Također, tetanus i meningitis uzrokovan haemophilusom tipa B nisu zarazne bolesti u užem smislu riječi. Uzrokuju ih bakterije koje se prirodno nalaze u okolišu, a u slučaju haemophilusa tipa B, i u ljudskom tijelu. Iako je cijepljenje protiv tuberkuloze polučilo “zadovoljavajući uspjeh”, skoro polovica bolesti protiv kojih se danas cijepi (difterija, tetanus, poliomijelitis) je u vrijeme kad se protiv njih počelo cijepiti, imala manju incidenciju nego tuberkuloza danas.  Po teoriji cijepljenja i “kolektivnog imuniteta” već se trebala postići eradikacija te bolesti, pa opet, nije. To je, kako saznajemo, zbog “raznih tipova imuniteta”. No unatoč “raznim tipovima imuniteta”, cijepljenje je- uspješno i smanjena incidencija tuberkuloze je dokaz uspješnog cijepljenja i ispravnosti teorije krda.. Bolji životni uvjeti, prehrana, karantena zaraznih bolesnika i aktivno liječenje oboljelih se ne spominju.

Kao što vidimo, mnogo toga je tu nejasno i promjenjivo, iako je zaključak/premisa jasan. Teorija cijepljenja stoji na vrlo jednostavnim i vrlo čvrstim temeljima: učinkovitosti cijepljenja/cjepiva, po potrebi teoriji krda, a kad zatreba i drugim fakorima.

U toj teoriji- učinkovitost i potreba cijepljenja (bilo kojim cjepivom) je premisa i konstanta, i sve su bolesti jednake, samo se rezultati, iz ovog ili onog razloga razlikuju.

U cijelosti pročitajte čitav dokument o cjepljnju OVDJE

 
 
(zonasumraka.wordpress.com/uredio:nsp)
 
 
PRETHODNI ČLANAK

POVIJEST MANIPULACIJE: Dan kada je Soros srušio britansku funtu
Američki biftek je OUT: Za duži život preskočite meso, čovjek nije stvoren da bude mesojed

Filed under: Featured, VIJESTI Hrvatska, ZDRAVLJE I MEDICINA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama