Priča o kraju Europe: Ubili su Krista, na redu je Muhamed?

Teško je pronaći riječi za ono što se dogodilo na 7. siječnja u Parizu, kada su teroristi upali u redakciju časopisa «Charlie Hebdo», ali, pošto su odmah poslije toga najavili «oštru borbu protiv terorizma» i Martin Schulz i Francois Hollande, trebalo bi se zabrinuti? Naravno, Schulz i Hollande su ovdje samo ilustrativni primjeri, nikako pojedinci koji presudno utječu na pojave i procese o kojima će biti riječi

Krvavi pir radikalnih islamista jeste «kukavički čin» i «pucanj u poslanika Muhameda», kako to objašnjava reis islamske zajednice Crne Gore Rifat Fejzić, jer niti ovo što se dogodilo ima veze s izvornim principima islama, niti će na bilo koji način pomoći muslimanskoj populaciji, ali, hajde da, kako to mudro savjetuje beogradski muftija Muhamed Jusufspahić, pogledamo malo i što su uzroci ovakvih dešavanja, da se ne bavimo samo posljedicama.

Na kraju, ponajviše bi se trebali zabaviti analiziranjem uzroka na samom Zapadu, na isti onaj način, na koji to čine kada sličan teroristički akt naprave dagestanski ili čečenski teroristi u Moskvi ili Volgogradu. «Charlie Hebdo» se proslavio u tome. Za njih su, bez ikakve sumnje, Putin i njegova politika bili uzroci napada radikalnih islamista na moskovski metro (karikature u nastavku su iz časopisa «Charlie Hebdo»).

Dakle, uzroke ne treba samo tražiti u frustriranom dijelu islamske zajednice, već prije svega u odlukama zapadnih političara i «političkom kretanju» zapadnog sustava. Točno, ubojstvo novinara francuskog satiričnog časopisa jeste i pucanj u slobodu govora, jer kako to opisuje jedan novinar «naša civilizacija počiva na kritici svih autoriteta», samo bi prije toga morali jasnije se odrediti oko dva pitanja: što su vrijednosti «naše civilizacije» i kako nas predstavnici drugih civilizacija promatraju?

Ovdje se pod pojmom «naša civilizacija» misli na onaj dio svijeta koji je Samuel Huntington označio kao «zapadna civilizacija».

Ne treba puno analitičkog iskustva niti političkog dara pa da se u traženju odgovora na prvo pitanje napravi izravna veza između nesretnih postupaka političara, poput Schulza i Hollandea, i onoga što nam se danas događa. Europski političari su na početku XXI stoljeća i definitivno odbacili sve «okove» vlastitog povijesnog nasljeđa i «ograničavajuće» moralne vrijednosti tradicionalnog društva.

Prelazimo iz moderne u postmodernu, i ako se «prvi slom paradigmi» koji se ticao prelaska iz tradicionalnog društva u modernu temeljio na posttradicionalizmu i razvijao «sustav kriterija u kome su nauka, iskustvo, tehnički razvoj, racionalizam, kriticizam i individualizam zamijenili teologiju, kolektivnost, vjeru, dogmatiku, holizam, intuiciju, ontologizam tradicionalnog svijeta», onda se «drugi slom paradigmi» temelji na antitradicionalizmu.

Postmoderna se ne zadovoljava relativizacijom i marginalizacijom teologije, kolektivnosti, vjere, dogmatike, holizmom, intuicije i ontologizma tradicionalnog svijeta, već zahtijeva da se protiv njih bori. «Charlie Hebdo», iako daleko od bilo kakvog centra, bio je na periferiji ove borbene linije, i mnogo prije nego što što su se pojavile karikature koje nedolično prikazuju proroka Muhameda, satiričari su se pozabavili i kršćanskim vrijednostima.

Kroz modernu, Europa se odrekla Krista. Ulaskom u postmodernu, ona ga je ponovno ubila. Zato djeluje potpuno logično kada Angela Merkel na posljednjem summitu G-20, kako to predstavljaju zapadni mediji – održi lekciju Vladimiru Putinu o pravima homoseksualaca u Rusiji. Da bude jasnije, to «držanje lekcije» se zapravo tiče pitanja legalizacije homoseksualnih brakova i Putinove nepospustljivosti oko toga.

A za bolji ilustrativni prikaz dešavanja u europskoj politici na početku razdoblja postmoderne, treba još podvući da je Merkel na čelu stranke koja se zove Kršćansko-demokratska unija. Antitradicionalistički diskurs mora sve ismijati i obesmisliti. Zato su «kršćanske vrijednosti» postmoderne Europe i «homoseksualni brakovi» i «politička korektnost» koja promovira stavljanje Krista u nedoličan kontekst (jer to je sloboda mišljenja svih autoriteta).

Ono što se u posljednjem desetljeću događa u Europi, a tiče se pokušaja nametanja novih vrijednosnih sadržaja muslimanskom društvu i stavljanja proroka Muhameda u nedoličan kontekst, samo je logična posljedica razvoja okolnosti i odnosa u posljednja tri desetljeća.

Dotle su nas doveli Schulz i Hollande. Međutim, razlika je u tome, što kršćanski dio Europe nije imao ni snage ni prostora da «brani Krista», dok se muslimansko društvo homogenizira i spremno je da «brani Muhameda» (kada pišem o spremnosti muslimana da brane Muhameda, ne mislim na terorizam, već na političku homogenizaciju i socijalno komešanje koje svaki napad ovakve vrste izazove, kao i potrebu da se polemizira o tome).

Ovo je važno i zbog traženja odgovora na drugo pitanje. Jer, s jedne strane, antitradicionalistička Europa je postala uvjerena da je samo njen put ispravan, da ona drži monopol nad pravom na istinu, pa da zbog toga drugima može držati lekcije (kao što je Merkel dala sebi za pravo da održi lekciju Putinu) .

Ono što je «zapadno», treba postati i «globalno», općeprihvaćeno. Svako drugačije mišljenje ili postavljanje se unaprijed proglašava atavizmom, «političkim nekorektnim» i diskvalifikujuća za sudjelovanje u raspravi o budućnosti svijeta.

Ne znam na čemu se temelji uvjerenje europskih političara da ovakav pristup može biti uspješan, osim ako u cijelu računicu nije uključena i američka vojna sila, ali to onda izravno vodi ka zaključku da će Europa biti puki izvođač američkih radova u pojedinim dijelovima svijeta, ali nikada više i sila svjetskog značaja.

Tek, zbog ovoga Europa sve manje razumije druge civilizacije i sve je udaljenija od drugih. Europa ne razumije muslimane, njihove frustracije, njihov život u «kulturi poniženja» (kako to opisuje Diminik Mojsije u «geopolitici emocija»), njihove nade i strahove.

Sa druge strane, postavljanje vodećih europskih država se u svim ostalim dijelovima svijeta smatra licemjernim.

Drugi gledaju na zapadnu civilizaciju kao na nasilnu, licemjernu, okrenutu samo izvlačenju materijalne dobiti kroz razne vidove pljačkanja prirodnih dobara u drugim dijelovima svijeta. U moru karikatura koje su objavljene u danima nakon napada na redakciju «Charlie Hebdoa» izdvojila se jedna, na kojoj su Francois Hollande i Bashar Assad.

Hollande govori kako je napad «čin izuzetnog barbarstva», dok mu sirijski predsjednik odgovara: «ne pričaš tako kad ih šalješ kod mene». Braća Said i Sheriff Kuasa su povratnici iz Sirije, gdje su njihovu borbu oružjem, financijama i neophodnom logistikom pomagali i SAD i Francuska, mada su u prvom redu to činili bliskoistočni saveznici Zapada – Saudijska Arabija i Katar.

Ruski obavještajni analitičari čak navode i kako se ovakva regrutacija u muslimanskom korpusu u Francuskoj vrši još od 1979, kada se od strane SAD počelo s formiranjem «Al Qaide» i prikupljanjem dobrovoljaca koji će ratovati protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Dok su islamski fundamentalisti predstavljali «korisne idiote» zapadnih država sve je bilo u redu. Sada, kada je stvar izmakla kontroli, nastao je problem. Ili možda stvar i nije izmakla kontroli !? Možda je ovo način da se Europa još čvršće veže za SAD i uključi odlučnije u «borbu protiv terorizma» i «ljudska prava» od Sirije, preko Irana, do Ukrajine. Jačanje radikalnog islama je američki projekt.

Što će biti konkretne mjere koje će se poduzimati nakon napada u Parizu još uvijek nije poznato, ali one ne mogu biti izvan dosadašnje matrice koja nas je i dovela dovde. Zato treba strahovati od najava Schulza i Hollandea o jačoj «borbi protiv terorizma».

Što Zapad, a sada će to biti združene snage SAD i Europe, budu više dodavali gas u «borbi protiv terorizma», to će se muslimani osjećati ugroženijim, njihovi strahovi će se povećavati, a poniženje će biti sve veće. Da li će nam to pomoći u rješavanju problema? Neće, niti na Bliskom istoku, niti u Europi.

Kako je predstavio britanski «Economist» (grafički prikaz u nastavku teksta je preuzet sa internet stranice ovog časopisa) danas je percepcija Francuza kako u njihovoj zemlji živi čak 31% posto muslimana, iako ih je tamo svega 8% posto, u Njemačkoj je taj odnos 19,6% , u Velikoj Britaniji 21,5%, a u Belgiji čak 29,6%.

Nevjerojatan je podatak da u Poljskoj, gdje muslimani čine svega 0,1 posto stanovništva, građani misle kako ih je 5 posto!? Kako ovo drugačije tumačiti, nego antimuslimanskom histerijom koju proizvode vodeći europski (samim tim i poljski) mediji!?

U strahu su velike oči, pa se zato Europljanima pričinjava da je muslimana tri do pet puta više nego što ih je zaista. A straha je puno jer se u postmodernoj, antitradicionalističkoj paradigmi muslimanska zajednica predstavlja kao društvo s «okovima» vlastitog povijesnog nasljeđa i «ograničavajućim» moralnim vrijednostima tradicionalizma (samim tim, ove vrijednosti postaju-nemoralne).

Ne treba ni sumnjati da će ovi trendovi postati još izraženiji nakon pokolja u Parizu. Prvi rezultati već su vidljivi u Njemačkoj, u kojoj je «Bertelsmann» obavio ekspres-anketu: 61% posto ispitanika smatra da se islam ne uklapa u europski sustav vrijednosti; njih 40% posto je priznalo da se osjećaju «strancima u vlastitoj zemlji zbog povećanja broja muslimana»; a 24% posto misli da bi muslimanima trebalo potpuno zabraniti useljavanje u Njemačku.

Zbog svega, najvjerojatnije nam slijedi zaoštravanje odnosa između Europe i muslimana. To će se manifestirati kako u odnosu EU prema pojedinim islamskim državama, tako i unutar EU, u narušavanju ionako loših odnosa između većinskih naroda i muslimanske manjine.

Na kraju, sva ta pogoršanja mogu uzrokovati nova krvoprolića, terorizam i destabilizaciju. Kako konstatira Željko Cvijanović:

«Umjesto da zločin, koji je otvorio još jedna vrata pakla svijeta u kojem živimo, bude poziv na duboko razmišljanje i suočavanje s istinom, još jednom je pobijedila potreba da ostanemo budale». Budalaštine će se nastaviti i mnogo će nas koštati.

Europa se ne može braniti slijepim praćenjem Amerike, imitiranjem njezinih mjera i prihvaćanjem njezinih vrijednosti. Europa je i postala to što jeste zahvaljujući strpljivoj izgradnji vlastite matrice, njegovanju tradicije i kršćanskih vrijednosti.

Ona može razumjeti muslimane samo ako se vrati Kristu, kroz preispitivanje antitradicionalizma i zaustavljanje štetnih učinaka «drugog sloma paradigmi». Ona može opstati samo ako se distancira od Amerike. Ukoliko ne bude imala snage za to, današnja Europa će nestati.

Jer, kada se radi o europskim narodima, trećina stanovnika EU je starija od 55 godina, a u 2014. se broj stanovnika povećao za svega 0,22% posto. Prosječna starost stanovnika EU je 37,7 godina, a ukoliko se nastave postojeći trendovi, do 2050. godine će se povećati na čak 52,3 godine.

Europa sebi ne smije dozvoliti ulazak u oštar sukob s islamom, jer je to može koštati teškog, civilizacijskog poraza. Možda je to u interesu SAD, koje bi u islamskoj kontinentalnoj Europi dobile solidnog saveznika u razračunavanju s Rusijom i nizom drugih regionalnih sila, ali nije u interesu Europe.

Zbog toga se i vlast u Hrvatskoj ne smije zaljetati. Svašta će se narednih godina «prodavati» uvijeno u oblandu «borbe protiv terorizma» i obrane «europskih vrijednosti» (svakako, antitradicionalističkih vrijednosti). Hrvatskoj je, naravno, u interesu da donekle surađuje u ovim poslovima sa Zapadom, jer je prijetnja od terorizma realna opasnost za naše građane, ali tu se mora naći određena mjera.

Jer, treba podvući, da «ubijanje Muhameda» na koje će pozivati ​​Zapad nije naša misija. To nije naš rat! U njemu ne smijemo sudjelovati. Na kraju, Hrvatska i nema problem koji imaju zapadne zemlje. «Naši» muslimani nisu imigranti, već staro, domaće stanovništvo koje je primilo islam.

To su ljudi koji govore istim jezikom, s kojima se možemo razumjeti i dogovoriti. Da, između «nas» ​​i «njih» je mnogo otvorenih pitanja, teških tema iz dalje i bliže prošlosti, ali je možda ovo i prava šansa da se sva ta pitanja postupno otvaraju i o njima razgovara.

Naša budućnost nije u Hantingtonovoj pretpostavci o «sukobu civilizacija». Na to se ne smijemo upecati. Naša budućnost je u «susretu civilizacija».

Zato moramo znati i gdje su korijeni naše civilizacija, gdje su temelji na kojima smo zidali kuću. Europa, ako to bude volja Shultza i Hollandea, i ako ih u tome podrži većina građana u njihovim zemljama, neka ide svojim putem. Mi moramo tražiti svoj.
 
 
(vestinet.rs/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19733"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]