Velika pljačka hrvatskog zlata – u tajnosti prodano za sitniš

Većina država u svijetu gomila zalihe zlata, Hrvatska je jedna od rijetkih u svijetu koja nema zalihe zlata – tko je kriv i zašto su ga rasprodali još 2005. godine

Prema podacima World Gold Council početkom ove godine Rusija je u svojim državnim trezorima držala 1890,8 tona zlata, a danas ih ima već 1944.

Razliku je ova zemlja nakupovala u protekla tri mjeseca, što se, uz totalnu rasprodaju američkih državnih obveznica u Rusiji, tumači pripremom Rusije za smanjenje izloženosti američkom dolaru u dobu zahuktavanja carinskih ratova, udara Washingtona i na Tursku i na Iran.

Drugim riječima, Rusija se za opasno razdoblje priprema gomilanjem zlata. Nasuprot takvoj politici stoji Hrvatska koja je jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja nema apsolutno nikakvih zlatnih rezervi.

Od zemalja bivše Jugoslavije Srbija danas ima najveće rezerve – 19,5 tona, potom Makedonija 6,9 tona, pa Slovenija 3,2 tone i BiH 3 tone. Za Hrvatsku World Gold Council navodi da zlatnih rezervi uopće nema, za što znamo da je posljedica čuvene rasprodaje 15,5 tona zlata iz Hrvatske još 2005. kada je guverner HNB-a bio Željko Rohatinski.

Bila je riječ o zlatu koje je Republika Hrvatska dobila podjelom imovine SFR Jugoslavije kao nasljednica SR Hrvatske u skladu sa svojih oko 28,5 posto udjela u BDP-u države koja se raspala 1991. U međuvremenu se dogodila svjetska financijska kriza, posebno posljednjih godina diljem svijeta snažnije ekonomije idu za tim da gomilaju svoje rezerve.

Kada je 2011., još dok je Hugo Chavez bio živ, Venezuela zatražila od SAD-a da joj vrati zlato koje je držala u američkim trezorima, Washington je na to reagirao tvrdeći da je to direktan udar na SAD, odnosno dolar.

Kada je ubrzo poslije toga, pod pritiskom javnosti u Njemačkoj, Angela Merkel odlučila povući svoje zlatne rezerve iz SAD-a, reakcije nisu više bile tako žestoke. Njemačkom javnosti naprosto se proširila sumnja da njemačko zlato više nije tamo i zahtijevala je da ga se prebaci u Njemačku. A Hrvatska?

2005. smo imali 15 tona najčišćeg zlata, onog 99,99 posto čistoće, a danas nemamo ni grama. U doba kada je HNB prodao to zlato, bila je riječ o cijeni koja je bila najniža u posljednjih 10 godina!

Premda se zlato prodaje u trenutku najvećih kriza, mi smo ga se riješili u doba Sanaderove vlade, kad je pokrenut gospodarski rast, a nezaposlenost počela drastično padati. Tom prodajom, prema najslabijoj računici naših ekonomista, izgubili smo pet milijardi kuna.

No neke projekcije govore i o gubitku od 30 pa i više milijardi! Zašto je Hrvatska prodala zlato u trenutku kad je cijena za uncu, a jedna unca sadrži 31,1035 grama, bila samo dvjestotinjak dolara, a poslije se popela i na 1800 dolara!? Zašto smo zlato prodavali u trenutku kad su mnogi svjetski ekonomisti upozoravali da cijena raste 10 posto na godinu i da će sigurno prijeći granicu od 1000 dolara za četiri do pet godina?

O tome postoje tri oprečne teorije, a jednu od njih ruše i same izjave iz HNB-a. Prema prvoj verziji, koja je dugo kružila u hrvatskoj javnosti (a pokazala se netočnom), zlato smo prodali na preporuku MMF-a, koji je smatrao da je bolje kapitalizirati ta sredstva.

Navodno su slične preporuke dolazile i iz drugih financijskih središta moći, ali svoje zlatne rezerve tada nitko od zemalja na Zapadu nije prodavao. Druga teorija govori o visokim troškovima čuvanja toga zlata u SAD-u, te je to i verzija koje su se godinama poslije držali u HNB-u.

Bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski prije nekoliko godina je rekao da je “priča o hrvatskom zlatu stara i prežvakana”. No, da se to zlato prodalo u trenutku kada mu je cijena dosegnula 1800 dolara za uncu, Hrvatska bi na prodaji zaradila nevjerojatnih pet milijardi kuna! Zato ne čudi i treća teorija, ona koja govori o zavjeri svjetskih financijskih središta moći i dosluhu s vrhom HNB-a.

Rohatinski je prije pojašnjavao kako su zlato prodali po burzovnoj cijeni koja je tad bila na snazi te da su prinosi na devizne rezerve bili daleko veći od prinosa na zlato, pa je bilo logično “zamijeniti” zlato devizama.

No, upućeni kažu da i nije Rohatinski bio taj koji vodio rasprodaju naših zlatnih poluga. Navodno je glavni ideolog čitave priče bio Zdravko Rogić, Čačićev HNS-ovac, koji je punih 20 godina u HNB-u bio zadužen upravo za sukcesiju bivše imovine.

Istog tog Rogića se, usput, smatra i jednim od glavnih krivaca što do danas nije riješen slučaj stare štednje Ljubljanske banke (Rogić je za pitanje Ljubljanske banke kao svog suradnika imenovao Marijana Klanca, koji je poslije postao direktor pravnih poslova u HNB-u i koji je tijekom nastanka duga Ljubljanske banke hrvatskim štedišama bio direktor pravne službe upravo te Ljubljanske banke, glavne filijale Zagreb!).

Prije nekoliko godina ekonomist Goran Marić u medijima je izjavio da “niti jedna Vlada ne želi vidjeti da je HNB samo na upravljanju međunarodnim deviznim pričuvama i na prodaji zlata u sedam, osam godina izgubila 30 milijardi kuna!”

On je tada prozvao bivšeg guvernera Škreba (bio na čelu HNB-a do 2000.) i njegovog zamjenika Rogića kao najodgovornije i za slom našeg bankarskog sustava u devedesetima, koji je koštao zemlju gotovo 90 milijardi kuna.

Tada smo, podsjetimo, ostali bez domaćih banaka, a od njihove rasprodaje stranim vlasnicima dobili smo jedva 5,4 milijarde kuna. Dvojbena procjena HNB-a o prodaji zlata ni danas nema pravoga opravdanja. Unca zlata tada je vrijedila od 220 do 240 dolara.

Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijuna dolara. Upravo te godine Hrvatska je u Bruxellesu potpisala Dodatak ugovoru o pitanju sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ na računima u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu.

No, niz ekonomista u takvom potezu sa zlatom nije vidio problem, tako ni Ljubo Jurčić koji je prije nekoliko godina za Express rekao da je to bio uredan potez. “Ako je Hrvatska mogla čuvati zlato, nismo ga trebali prodati, a ako smo ga prodali po cijeni koja je tada bila na snazi, onda je to u redu. Zlato više nema vrijednost koju je imalo u povijesti osobito količina koju smo mi imali. Igra sa zlatom je danas čista špekulacija.

U krizna vremena poduzetnici pokreću špekulacijski balon potičući ljude na prodaju zlata i stvaraju takvu atmosferu. Tada cijena zlata skoči s recimo 270 dolara po unci zlata na 2300 dolara i onda špekulanti zarade tri, četiri ili deset puta više. No ne možete predvidjeti i znati kada će do toga doći i hoće li doći”, kazao je tada.

Kako bilo, godinama uoči rasprodaje hrvatskog zlata postojale su prognoze da će zlato rasti, što se i obistinilo. A, zahvaljujući internetu, takve prognoze su danas dostupne svima, pa i ekonomskim laicima. Procjenjuje se da danas u svijetu ukupno ima oko 165.000 tona zlata. Najveći kolač posjeduje SAD s oko 8130 tona, a velika većina zemalja upravo je ondje pohranila svoje poluge.

“SAD ima zlata jer time održava svoju bilancu. Kada bi prodali deset posto, srušili bi je. Priča sa zlatom je mješavina monetarne politike i špekulantskih poslova. Amerikanci njime umjetno drže bilance, a njihova snaga nije u zlatu, već u, primjerice, vojsci. Kao najveća vojna sila ondje je najsigurnije”, komentirao je Jurčić.

Damir Novotny u to je vrijeme rekao da pravi problem Hrvatske nije u tome što više nema rezervi zlata, nego to što nema rezerve plina i hrane. Zlato je, objašnjavao je, davno napušteno kao podloga za emisiju novca jer je ono još ’70-ih godina prošlog stoljeća prestalo biti monetarni instrument.

Što se Hrvatske tiče, ironično je da je misterij oko državnog zlata kod nas situacija koja se povijesno ponavlja. Čak još od doba NDH kada se “ustaško zlato”, oteto Židovima u Drugom svjetskom ratu i Holokaustu, provlačilo po katedralskim katakombama. Dandanas njemu nema traga, osim povremenih špekulacija da je ono na kraju završilo u Vatikanu.

U vrijeme NDH Židovima je oteto sve što se dalo i većina im nikada nije vraćena. No zlato je ostalo najveći misterij. “Činjenica je da su za vrijeme Pavelića Židovi u zlatu plaćali da ih ne diraju. No, o kojim količinama zlata je riječ, može se samo špekulirati. Ako se i negdje bilježilo na kraju su dokumenti uništeni.

Naravno nije se radilo samo o otimanju zlata već i vrijednosnih papira, a o imovini da i ne govorimo. No zlato uvijek najviše pobuđuje zanimanje. Pokojni svećenik i povjesničar Krunoslav Draganović prvi je bio radio intervjue s preživjelih s Bleiburga i od njih saznao za dio priča o zlatu. No ono će zauvijek ostati misterija”, kazao je svojedobno povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu Goran Hutinec.

On je tada dodao da se dio zlata za vrijeme NDH skrivao u sanducima u zagrebačkoj Katedrali jer je ona slovila kao najsigurnije mjesto.

“Naravno nitko sa sigurnošću ne zna gdje je potom završilo, ali spominju se dva odredišta; Vatikan i Austrija. Nekoliko mjeseci prije završetka rata Pavelićeva supruga koja je bila zadužena za ratnu siročad, s tom djecom je pobjegla u dvorac u Austriju. Pretpostavljalo se da je s njom u Austriji završilo i dio zlata. Komunisti su kasnije ondje iskapali, no nema pismenog traga o tome jesu li ga ondje našli”, rekao je Hutinec.

Iako je tada bila opća nestašica, dodaje za Pavelića i zlato uvijek se našlo goriva i automobila. “Pavelić nije pješačio niti je bježao na noge. Pa obzirom da je sa sobom, navodno, nosio i zlato, sigurno su ga prevozili adekvatnim vozilima”, dodao je.

Pisani tragovi iz srpskih medija govore da je uoči Drugog svjetskog rata Jugoslavija posjedovala 84.574 kilograma čistog zlata. U Velikoj Britaniji je 1939. bilo pohranjeno 44.887 kilograma zlata. Obzirom da se nakon početka rata očekivao napad na Veliku Britaniju, Jugoslavija je odlučila zlato prebaciti u SAD. Od predratnih 84 tone, nakon rata ostalo je 49 tona zlata.

Srpski mediji pišu da su ustaše ukrali 1090 tona, a preostalo su, navodno, “oteli” Amerikanci koji su tražili da zlatom naplate zaplijenjenu imovinu njihovih građana koju su imali u Jugoslaviji. Uzeli su zlata u vrijednosti 17 milijuna dolara iako je ona vrijedila oko pet milijuna dolara.

Američki Državni odsjek izvijestio je 1998. da su ustaše potkraj rata, odnoseći državni novac, odnijeli i imovinu otetu Židovima i drugim žrtvama rasističke politike u vrijednosti od 80 milijuna tadašnjih dolara, uglavnom u zlatnicima.

Ustaška Hrvatska državna banka je 1944. dio zlata od 1338 kilograma pohranila u Švicarskoj nacionalnoj banci. No Amerikanci pretpostavljaju da se tu ne radi o Židovskom zlatu nego o zlatu iz sarajevskog deponija Narodne banke Kraljevine Jugoslavije.

Švicarka je kasnije Jugoslaviji vratila 980 kilograma, a ostalih 358 nitko više nije spominjao. Obzirom da još nisu otvoreni vatikanski arhivi s dokumentima iz pontifikata Pija XII (1939. – 1958.) gdje se očekuje da bi se mogli naći tragovi o ustaškom zlato, samo se može špekulirati da je ono ondje i završilo.

No, na londonskoj konferenciji o nacističkom zlatu 1997. zaključilo se da se u hrvatskim državnim arhivima ipak mogu pronaći neki podaci, što je tada potvrdilo i hrvatsko izaslanstvo. U Londonu je tada objavljeno da su ustaške zlatne rezerve iznosile 45 sanduka zlata nepoznate vrijednosti. Od toga su 32 sanduka bila skrivena u Franjevačkom samostanu u Zagrebu te su 1946. predani emisijskoj Narodnoj banci Jugoslavije. Ostalih 13 sanduka palo je u ruke Ante Pavelića.

Zlato je s Pavelićem i njegovih 1500 ustaša prešlo preko Bleiburga u automobilskoj koloni. Iza toga gubi mu se svaki trag. U priču oko zlatnih poluga sumnjiva porijekla bio je 2007. spominjan i bivši premijer Ivo Sanader.

Tada je hrvatski list iz Zadra pisao da je Sanader 2003., dvije godine prije no što je HNB prodao i zadnje hrvatske zlatne poluge, pohranio na Britanskim djevičanskim otocima 19.875 kilograma zlata. Tada se procjenjivalo da ono vrijedi 400 milijuna eura.

Sporni dokument koji je navodno potvrđivao priču, bio je plasirao Vladimir Zagorec. Tako je i bivši premijer dobio svoju mističnu priču koja će se pamtiti kao “Sanaderovo izgubljeno zlato”.
 
(express.hr)