Smijali smo se Česima koji su na Jadranu jeli paštete, nosili fudbalerke i vozili stare Škode, a danas nam je njihov standard nedostižan

Hrvatska je ušla u klub 28 zemalja Starog kontineta, ali nije iskoristila sve prilike koje nam je nudilo tržište veće od 500 milijuna stanovnika i danas smo iza Bugarske najsiromašnija članica Europske unije

Prije pet godina Hrvatska je ušla u članstvo Europske unije na krilima velikih očekivanja o rastu ekonomije i životnog standarda zahvaljujući članstvu u tom ekskluzivnom klubu. Dok se tada očekivalo sustići razinu standarda Slovenije, s podsmjehom se govorilo o Česima koji na more nose svoj kruh i paštete putujući u starim Škodama, danas realna konvergencija ostaje iluzija.

Jasno je da se nemamo čime pohvaliti jer s postojećim stopama rasta BDP-a oko 3 posto, gotovo najslabije u Uniji, Hrvatska sve više nazaduje. Nakon Bugarske po BDP-u per capita, najsiromašnija smo članica.

Uz postojeću dinamiku ekonomije, razine na kojima su zemlje poput Češke i Slovačke danas sustići ćemo za desetak godina, a Austriju za nevjerojatnih 26 godina.

Zašto Hrvatska nije više profitirala od članstva i uhvatila vlak bržeg rasta već se hvalimo onim što ekonomske početnice nazivaju rastom po inerciji?

“Zato što je Hrvatska jedina zemlja u povijesti europskog proširenja koja je nakon pristupa doživjela široku društvenu regresiju. Dogodio se pad povjerenja u institucije, rast klijentelizma i korupcije”, smatra ekonomist Željko Lovrinčević.

Dodaje da razloge za izostanak konvergencije vjerojatno treba tražiti u trenucima kad se Hrvatska izborila protiv naknadnog monitoringa, posebno u sferi pravosuđa.

“U tome je uspjela na vlastitu štetu. Pokazalo se da je to bila loša odluka jer smo cijenu platili kvalitetom institucija i zaustavljanjem borbe proziv kriminala i korupcije, a to je osnovica koja čini poduzetničko okruženje i privlačenje stranih investicija”, kaže Lovrinčević.

Opća regresija prelila se u sve sfere društva pa se proteklih godina sve više povlače paralele s Poljskom. U takvom ambijentu uz jačanje radikalno konzervativnih struja i ograničavanje građanskih prava manjina Hrvatska je 2016. počela poprimati obrise distopijskog svijeta knjige Ive Brešana Država Božja 2053.

“Moj je dojam da su političari i gospodarsko-interesne grupe namjerno ograničavale pojavu konkurencije i međusobno podijelile rentu od ulaska u EU, a Bruxelles podcijenio tvrdokornost tih krugova vjerujući da će otvaranje vrata to donijeti samo po sebi. Spoj regresivnih društvenih procesa i slaba ekonomija koincidirale su s demografskim trendovima što je dovelo do značajne emigracije” – zaključuje Lovrinčević.

Premijer Andrej Plenković, premda je u vlastitoj stranci teško progurao ratifikaciju civilizacijskog dokumenta poput Istanbulske konvencije u 21. stoljeću, smatra da je problem u percepciji i lošoj slici koju stvaraju mediji, a ne realnosti, iako je istovremeno za usporedbu životnog standarda uzeo afričke zemlje, a ne recimo, Luksemburg.

Od ulaska u Uniju iz Hrvatske se odselilo oko 230.000 ljudi o čemu smo saznali iz stranih, ali ne i domaćih statistika. Pogrešna ili ne, percepcija o Hrvatskoj takva je da je tek 200-tinjak očajnih imigranata iz vala u 2015. svoju budućnost vidjelo u Hrvatskoj.

Iako je izostanak reformi stajao cijelo društvo prilike za brži rast standarda, nestanak barijera prema tržištu od 500 milijuna stanovnika neminovno je pogurao ekonomiju. Izvoz je porastao po dvoznamenkastim stopama postavši glavni pokretač oporavka.

S Europom nas vežu snažne trgovinske veze; čak dvije trećine robne razmjene odvija se sa zemljama eurozone iz kojih dolazi više od 66 posto stranih investicija. Skok izvoza široko je bio rasprostranjen po sektorima, a primjetno je jače porastao kod malih i srednjih tvrtki koje su relativno najviše plaćale troškove povezane s granicama. S druge strane, izvoz je profitirao i zbog turizma.

Za razliku od prije krize kad se bazirao na zaduživanju, rast je danas na zdravijim nogama. Prije svega, poboljšala se cjenovna i necjenovna konkurentnost tvrtki, s okretanjem sve većeg broja poduzeća k izvoz u pa se on sve više počeo diverzificirati. Članstvo nam je širom otvorilo vrata i prema EU fondovima čija se apsorpcija polako ubrzava.

Prošle godine neto saldo s Unijom iznosio je 1,2 posto BDP-a i taj će iznos očekivano rasti s godinama. Zasad je to nedovoljno da se prelije u veći rast, no mogao bi kompenzirati uštede na javnim investicijama zbog konsolidacije.

Viceguverner HNB-a Vedran Šošić upozorava da je Hrvatska i prije EU rasla po sporijim stopama. “Ulazak u EU ima pozitivne efekte, ali nije čarobni štapić da preko noći promijenite strukturu ekonomije”, kaže Šošić.

Među najvećim uspjesima ekonomske politike od ulaska u EU jest fiskalna konsolidacija i izlazak iz Procedure prekomjernog deficita što su agencije nagradile rastom rejtinga. Zahvaljujući rasterećenjima i boljoj naplati proračun je u 2017. prvi puta od samostalnosti završio u primarnom suficitu, a javni dug smanjen je na 78 posto BDP-a.

Preslagivanje državne blagajne rezultirao je s procikličnim dizanjem potrošnje i eksplozije prava odabranim društvenim skupinama, poput branitelja i rashoda za vojsku. Na opasnosti jahanja na procikličkom valu ukazala je i Europska komisija upozorenjem da se pogoršava strukturni deficit.

Drugim riječima, što će se dogoditi kad ekonomija krene nizbrdo, a visoki rashodi ostanu zacementirani? No, o klimavim nogama domaće ekonomije najbolje govore i dalje prisutne, prema smanjene, makroekonomske neravnoteže. Dug pada, ali ne zato što država drastično reže rashode već zbog rasta BDP-a i povoljnog refinanciranja obaveza, a nezaposlenost se smanjuje zbog iseljavanja…

Pet godina nakon ulaska u EU u javnosti se čini da najveći dobitnici, barem trenutno, oni koji se iselili. Taj fenomen uz demografsko starenje povećava pritisak na tržište rada, poslodavce, ali i mirovinski i zdravstveni sustav.

Dok se sve više čini da će država buduće probleme mirovina ‘zakrpati’ demontažom drugog stupa, a dug i deficit popeglati s 90 milijardi kuna mirovinske štednje, nered u zdravstvenom sustavu u kojem 80 posto novca odlazi na plaće, stvorio je više od 8 milijardi kuna dugova, uz svakodnevni pad kvalitete zdravstvenih usluga.

Protuteža tim trendovima jedino je veća produktivnost i to je područje u kojem moramo hvatati korak sa susjedima poboljšavajući konkurentnost i jačajući ljudski kapital. Na Doing business ljestvici Svjetske banke u 2018. pali smo na 51. mjesto među 190 zemalja. Osim što je jedna od prvih adresa stranim investitorima za procjenu lakoće ulaganja, to je i svojevrsna ‘check’ lista potrebnih reformi o kojima se puno govori, a malo ili ništa ne radi.

O njima je sve već napisano odavno; reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava, olakšavanje administrativnih i drugih barijera za poticanje poduzetništva, reforma javne i teritorijalne uprave, digitalizacija države, nagrađivanje zaposlenika javnih i državnih službi prema učinku, ukidanje fiskalnog tereta, smanjenje troška rada, napuštanje sustava političkih uhljebljenja, a sve na teret privatnog sektora… Ono što novinari i stručnjaci ponavljaju kao papagaji godinama, rejting agencije pitaju kad dođu u periodične posjete, a ulagači uzalud čekaju pa odlaze u susjedne zemlje.

Pokazuje to i različita dinamika uspjeha pojedinih sektora. Oni na koje utječu kretanja u EU, poput turizma, trgovine na malo i dijelom, prometa, rasli su po bržim stopama oko 5% godišnje. Za razliku od njih, oni koji najviše ovise o reformama Vlade poput industrije, graditeljstva i poljoprivrede imali su rast oko 1,5%. Velik uteg primjetno je i nerješavanje kroničnih gubitaša zbog straha od gubitka glasova; tu su u prvom redu Petrokemija i brodogradilište Uljanik, čije će saniranje u jednom dahu ‘pojesti’ sve efekte posljednjeg poreznog rasterećenja.

Nastavak porezne reforme koja se tempira za početak 2019. odražava sve bliže izbore i rast populizma: smanjenje PDV-a za jedan bod i zasad nejasno rezanje opterećenja rada, ali de facto širenjem porezne baze da se održi sve veći pritisak financiranja povlaštenih skupina i guranja starih problema pod tepih.

Svjetlo na kraju tunela ili, kako neki ocjenjuju, posljednji trajekt s pustog otoka, mogao bi biti euro o čijem uvođenju uskoro započinju razgovori s Bruxellesom. U Hrvatskoj narodnoj baci izračunali su da bi dugoročne koristi male otvorene ekonomije s 500 milijardi kuna bruto deviznog duga orijentirane na EU bile daleko veće od troškova.

Jesmo li za to spremni i sposobni? Prije nekoliko mjeseci Vlada je potpisala Fiskalni pakt, koji su stručnjaci pozdravili kao sjajnu platformu za provedbu reformi i ograničenje državne potrošnje. Onda se ispostavilo da je to samo mrtvo slovo na papiru jer smo za dva ključna poglavlja tražili – izuzeće.

U proteklih 20 godina, Hrvatska je rasla prosječno 1,7 posto, Rumunjska 3 posto, a druge uspješne tranzicijske zemlje više od 4 posto pa pet godina članstva možemo pitati je li Hrvatska bila neuspješna u tranziciji.

Bez toliko spominjanih reformi, stopa rasta teži prema potencijalnih 1,3 posto, a tom brzinom neće nikad stići Europu. U tom slučaju trebala bi nam 21 godina da korak uhvatimo trenutnom razinom dohotka po stanovniku u Slovačkoj ili čak 58 godina u Austriji. Da stvar bude gora, ta je potencijalna stopa rasta izračunata na službenim demografskim statistikama koje ne odražavaju val iseljavanja.

Onim Česima s početka priče odavno se u Hrvatskoj više nitko ne smije kad dolaze u Škodama Superb iako se i dalje u japankama penju na Velebit. Sad gledamo u leđa Rumunjskoj, zemlji u kojoj do jučer zaprežna kola usred grada nisu bila neobičan prizor. Hoćemo li i na desetu godišnju ulaska u EU o Rumunjskoj govoriti kao danas o Češkoj?
 
(poslovni.hr)