NAJPOZNATIJA SVJETSKA AKTIVISTICA ZA RODNU NEUTRALNOST: ‘Prisiljavaju me da se izjasnim kao muško ili žensko, a to mi nanosi duševnu bol’

Pravo na dokumente i isprave jedno je od osnovnih ljudskih prava, a rodno neutralnim ljudima to se pravo oduzima. Prisiljavaju me da se izjasnim kao muško ili žensko, a to u meni izaziva duševnu bol

Christie Elan-Cane više od dva desetljeća tvrdoglavo vodi iscrpljujuću bitku da joj britanske vlasti izdaju rodno neutralnu, tzv. x putovnicu.

Taj je spor u međuvremenu došao i do instance tamošnjeg Vrhovnog suda. Elan-Cane kaže da je već i sam proces prijave za dobivanje putovnice u Velikoj Britaniji, koji traži da se podnositelj izjasni je li muškog ili ženskog spola, “inherentno diskriminacijski”.

Pitanje x putovnica, ali i ostalih dokumenata bitna je, ističe u razgovoru za Jutarnji list, točka kampanje za rodnu neutralnost.

Podnijela je tužbu protiv britanskog Ministarstva unutarnjih poslova navodeći da je njihova politika izdavanja putovnica “temeljno diskriminacijska te je dio šireg sustava propusta koji ne odgovara potrebama pojedinaca koji ne pripadaju ni muškom ni ženskom spolu.

Pravo na dokumente i isprave jedno je od osnovnih ljudskih prava, ali rodno neutralni ljudi u tom su aspektu tretirani na način da im se to pravo uglavnom oduzima. Dobivanje britanske putovnice i korištenje te iste putovnice na način kako se to trenutno radi od rodno neutralne osobe traži da preda lažnu izjavu o prirodi svog rodnog identiteta, tjera osobu da se izjasni bilo kao žena ili kao muškarac.

To je naprosto krivo i neprikladno da netko tko sebe ne vidi ni u jednoj od te dvije rodne oznake biva natjeran izjašnjavati se za ono što nije. Meni to nanosi veliku duševnu bol”.

“Tijekom godina naslušala sam se različitih objašnjenja zašto vlasti ne žele izdavati x putovnice. Međutim, sva ta objašnjenja tek su kulisa, jednostavno ne izdaju ih jer ih ne žele izdati. Tako, među ostalim, tvrde da bi postojanje x putovnica bio problem i sa sigurnosnog aspekta jer, recimo, na aerodromima se ne bi znalo tko bi eventualno pretresao i pregledavao putnika s x putovnicom, bi li to radila žena ili muškarac. To je smiješno. Naprosto to riješite tako da osobu s putovnicom x pitate želi li da je pregleda ženski ili muški zaposlenik kontrole”, navodi jedan od primjera Christie Elan-Cane.

Vlasti su tvrdile i da bi uvođenje takvih putovnica bilo skupo za državu, no aktivisti kažu da, s obzirom na to da je procjena da bi x putovnicu zatražilo samo 1% građana, jer do 1% stanovnika ove zemlje se na popisu 2012. nije izjasnilo ni ženom ni muškarcem, dakle to je nekih 600.000 ljudi, trošak izdavanja takvih putovnica ne bi bio velik.

Konzervativna Malta

Prošle je jeseni rodno neutralne putovnice uvela Kanada, nešto prije pravo na, ako tako žele, posjedovanje tzv. X putovnice dobili su građani Australije, Danske, Njemačke, Malte, Novog Zelanda i Pakistana, a u nekom obliku tzv. treću mogućnost imaju i Indija, Irska i Nepal.

Govoreći o slučaju konzervativne Malte koja je po pitanju x putovnica postala jedna od predvodnica, Christie Elan-Cane kaže: “S Maltom je to bilo doista zanimljivo. Argentina je uvela novi zakon koji je bazično pojednostavnio administraciju, tj. ispunjavanje dokumenata za transrodne osobe. Oni su to uveli kod upisa u knjigu rođenih, kod izdavanja rodnog lista, a Malta je donekle uzela tu njihovu praksu prilikom uvođenja x putovnica. Dogodilo se da je presudio ljudski faktor, tj. entuzijazam nekoliko pojedinaca. Nekoga tko je u to doba radio u Ministarstvu vanjskih poslova na Malti i tko je imao dovoljno energije i utjecaja da to provede kao kampanju, da uvjeri parlamentarce da je to bitno pitanje, da u društvu kreira svijest o tome. S Pakistanom je, isto kao i s Indijom, to bilo pitanje povijesnog i kulturološkog nasljeđa, tamo postoji svijest o ljudima koji nisu ni žene ni muškarci, oni su vidljivi i priznati. A onda je još i kroz legislativu zaživjelo da su im data određena prava”.

Na pitanje o svojoj priči potrage za rodnim identitetom Christie Elan-Cane prvo ističe:

“Svaka rodno neutralna osoba zapravo se, vezano uz svoj rodni identitet, osjeća drugačije, rekla bih da tu nema tipičnih priča i pravila. Zato ja mogu govoriti jedino o osobnom iskustvu, nikako ne tvrdeći da je to pravilo. Nisam se pronalazila u rodnom identitetu koji mi je dodijeljen rođenjem. Na koncu sam se odlučila za proces tranzicije i prošla kroz njega. Trajao je dvije godine. Od 1989. do konca 1990. No ja prije toga zapravo i nisam imala priliku razumjeti i shvatiti što je to biti transseksualna osoba, nisam razumjela da ne moram nužno biti muškarac ili žena.

Puno toga mi je postalo jasnije tek kad sam prošla proces tranzicije. Naime, nestali su fizički elementi koji su me vezivali uz prijašnji nametnuti mi rodni identitet, uz tu rodnu ulogu koja mi je dana, ali ja nisam osjećala ni želju ni potrebu da prođem potpunu tranziciju i da prihvatim sasvim ulogu drugog spola. Postala sam zapravo zadovoljna bivajući ni žena ni muškarac.

Osjećala sam se dobro i potpuno. Jednom kad sam prošla fizičku tranziciju mogla sam nastaviti, ići i dalje, i u psihološku tranziciju, ali nisam. Mnogo mi je tada stvari postalo jasnije koje su me godinama zbunjivale. Osjetila sam se psihološki spremnom biti u tom identitetu koji nije ni muškarac ni žena”.

Bile su to rane devedesete, o tome se nije ni puno govorilo ni puno znalo.

“Čak ni znanstvenih spoznaja na tu temu nije bilo mnogo, kamoli da su to znali i razumjeli nestručnjaci, obični ljudi, nije bilo razumijevanja, nije bilo svjesnosti o tome, ta tema je bila sasvim na rubovima društva, ako uopće i na rubovima. Unatoč tome bilo je to jako stvarno u mojem životu i osjećala sam da je to ispravno za mene.

Najednom sam se, nakon tranzicije, osjetila sretnom u svojem tijelu i u sebi, imajući svoj identitet koji doduše ne korespondira ni s jednim rodnim identitetom koji priznaje društvo, identitetom za koji postoji putovnica, dokumenti. Međutim, u meni su mnoge stvari odjednom sjele na svoje mjesto. Stvari koje su me zbunjivale i mučile godinama.

Najednom sam osjetila da ne treba biti ono što nisam, da moj identitet nije ni muško ni žensko. Trebalo mi je neko vrijeme da uopće nađem definiciju što je to rodno neutralan. Tu definiciju ja, budi i to rečeno, ne prihvaćam, ali koristim taj izraz ne bih li naprosto pojednostavila stvari u komunikaciji.”

Kako je učila teoretske koncepte, tražila znanstvene članke i saznavala o rodno neutralnima, paralelno je jačala kao osoba i tražila mjesto za sebe u društvu.

“Nekad sam za proces tranzicije mislila da će biti jako težak, ali kasnije, komparirajući ga sa svime što sam prošla, mislim da je bio bitno manje kompliciran nego svi ti iscrpljujući višegodišnji pokušaji da pronađem mjesto za sebe u društvu, i kroz legislativu, ali i kroz banalne situacije svakodnevnog života.

Osjećam da je moj identitet konstantan, on se više nije mijenjao od onog trenutka kad sam prihvatila da nisam ni muško ni žensko.

Meni je sasvim jasno da većina ljudi nema takvo iskustvo, da većina osjeća da su žene ili muškarci.

Naprosto nemam takav rodni identitet, ali prvo sam morala proći osobni razvoj, postati sama svjesna tko sam, prije nego što sam mogla početi objašnjavati drugima kako se zapravo osjećam. Taj društveni okvir u kojem se prepoznaje samo identitet žene i identitet muškarca treba mijenjati, proširiti ga ne bismo li prihvatili i ljude koji su izostavljeni samo stoga što njihov identitet nije ni ženski ni muški.

Osim što se osjeća diskriminirano po pitanju dokumenata, diskriminaciju osjeća svakodnevno, kaže, i u najbanalnijim životnim situacijama. “Prvo ide ta legislativna diskriminacija, kad vam netko niječe da postojite, takvi kakvi jeste, a ja sam sebi vrlo stvarna, ovo jest moj identitet, takav kakav jest, ali društvo ga ne priznaje, nema ladicu za njega, tj. nema putovnicu za njega.

Ne govorite mi “Madam”

Što se tiče primjera iz svakodnevnog života, kaže: “Možda vam ovo neće zvučati jako ozbiljno i dramatično, ali kad se događa svaki dan, onda jest jako stresno.

Recimo, u restoranu me cijelo vrijeme krivo oslovljavaju, sjedite tako za objedom i to pokušavate ignorirati, ali kad se to ponavlja tijekom cijele večeri, i u svakoj je rečenici, stalno je to ‘Madam….’, zbog mojega glasa ljudi pretpostavljaju da sam žena, a ja kažem: ‘Molim vas, nemojte mi se obraćati s madam, ja sam rodno neutralna osoba.

Želim moći živjeti u društvu gdje to neću morati objašnjavati cijelo vrijeme. Možda to ne izgleda jako dramatično, ali kad je prisutno cijelo vrijeme, onda je jako iscrpljujuće i jako demoralizirajuće.

Ili, teško da se mogu upisati u neke sportske klubove jer se izričito traži da navedete muško ili žensko, da znate u koju svlačionicu idete itd…” Najgore je, kaže, prošla 1992., nakon što je prvi put otvoreno progovorila o svojem identitetu. Bilo je to godinu dana otkako je shvatila da nije ni žena ni muškarac.

“Otvoreno sam govorila o svojem identitetu na nacionalnoj televiziji. Sad mi se to čini kao smion, ali možda uzaludan čin. Ali u to doba bila sam jako optimistična, vjerovala sam da je to put, način da ljudima objasnim problem i da će se neke stvari riješiti. Međutim, nakon toga su stvari zapravo postale milijun puta teže. Recimo, zbog rodne neutralnosti izgubila sam posao, tj. bila sam prisiljena napustiti posao, a poslije toga nisam nigdje dobila šansu”.

Poslodavci su od nje tražili da sve obavlja telefonom, makar je bila visoko pozicionirana. “Makar sam bila visoko pozicionirana, nisu mi dali sretati klijente, baš zbog mojeg androgenog fizičkog izgleda. Nisam se uklapala u taj njihov korporativni dress code, nosila sam i muške i ženske odjevne predmete.

Željela sam napredovati i više, radila sam dobro, ali napredovanje je tražilo da idem na teren, što mi nije bilo dopušteno. Zapravo su me kaznili jer sam počela davati intervjue, javno govoriti o tome. Bila sam prva koja je o tome progovorila u svojoj zemlji, a poslodavci nisu bili spremni čuti tu poruku.

Ne moram ni govoriti kako se to odrazilo na financijsku situaciju, moju i mojeg partnera. Rezultiralo je time da sam izgubila karijeru, ali izgubila sam i profesionalne aspiracije. Nakon što sam deset godina bila izvan tržišta rada i bez plaće pomislila sam “sistem se neće promijeniti, ovo je kako će to biti”.

Bez obzira koliko ja pokušavala promijeniti stvari, koliko se borila, na kraju nisam mogla ništa promijeniti. Recimo, idete na intervju za posao i razmišljate o tome što ćete učiniti ako se dogodi da morate na toalet. U koji ćete ući. Kako se mogu prilagoditi tome mjestu?”, kaže i dodaje:

“Tako je moja kampanja zapravo krenula od malih stvari, s ciljem da ljudima osvijestim probleme koje prolaze rodno neutralne osobe, da senzibiliziram društvo. Nisam mislila da će taj aktivizam dominirati mojim životom na način na koji godinama dominira. 25 godina kasnije ja i dalje radim na tome da vlada promijeni politiku, ali i uspjela sam promijeniti klimu u nekim institucijama i nekim sferama društva.

Primjerice, moja banka promijenila je njihovu politiku, u njihovim papirima danas imate rodno neutralne formulare. Moj se aktivizam proširio u puno smjerova i sve više pomičem barijere. Ali platila sam veliku cijenu za to, morala sam odustati od svoje karijere. Na kraju sam se posvetila aktivizmu jer netko je taj dio morao preuzeti, a u to doba nije bilo nikoga drugog toliko zainteresiranog i posvećenog mijenjanju stvari. I dalje je to borba. No godinama je to bila borba koja gotovo da i nije davala nikakve rezultate. Sad se stvari mijenjaju…”
 

(jutarnji.hr)