Kako je Kina ubila industriju ugljena u jednom potezu

Kina je apsolutno najveći svjetski investitor u obnovljive izvore energije, zemlja s apsolutno najvećom instaliranom snagom iz pogona obnovljivih izvora

Svake godine Kina obnovljive izvore energije ulaže više od sto milijardi dolara.

Tri su podjednako važna i kritična razloga zašto Kina već nekoliko godina najhitnije što može, a da to bude održivo, instalira ogromne pogone obnovljivih izvora energije

Najnoviji projekt je velika plutajuća solarna elektrana na mjestu gdje je prije bio ugljenokop Anhui. Ugljenokop je poplavljen, na njegovom mjestu nastalo je jezero dubine između četiri i deset metara, da bi prošle godine započelo instaliranje 166.000 fotoelektričnih panela, ukupne snage 40 MW, što je dovoljno za snabdijevanje 15.000 domaćinstava.

Ovakav potez s jedne strane predstavlja još jedan rekord u razvoju industrije u smjeru obnovljivih izvora energije, a s druge ilustrira da je ugljen kao energent definitivno mrtav, i to u korist apsolutno čistih energetskih izvora.

Prethodno je istoj stvari s jednim ugljenokopom doživjela Velika Britanija. O ovom projektu izvijestio je Business insider, navevši da je Kina “jedan od najvećih svjetskih investitora u alternativne izvore energije poput sunčevih, vjetro i hidroelektrana”. Izjava je višestruko netočna.

Kina je apsolutno najveći svjetski investitor u obnovljive izvore energije, zemlja s apsolutno najvećom instaliranom snagom iz pogona obnovljivih izvora, konačno, ono što je prije 15 ili 20 godina bilo “alternativni izvori energije”, već cijelo jedno desetljeće, a posljednjih godina apsolutno, postali su mainstream.

Kina je već godinama najveći svjetski zagađivač atmosfere stakleničkim plinovima i time predstavlja i veliku prijetnju u smislu klimatskih promjena, ali je time ujedno i ključna karika u procesu spašavanja globalne klime.

Također, svake godine u toj zemlji od jezivih zagađenja izgaranja fosilnih goriva, najviše uslijed ugljena, u ovoj zemlji pomre između 350 i 400 tisuća ljudi od bolesti koje su zaradili uslijed zagađenja.

Kina je kao najveća svjetska i stalno rastuća svjetska ekonomija stalno izrazito gladna energije, a tu je i pitanje praćenja ritma tehnološkog razvoja povezanih s obnovljivim izvorima energije, što je u Europi prije svih prepoznala Njemačka i na tome jako profitira.

Sve ove stvari natjerale su Kinu da razvoj obnovljivih izvora energije i prelazak na njih shvati kao pitanje opstanka na niz načina. Prije godinu dana državne vlati u Pekingu objavile su plan da do 2020. godine ulože 361 milijardi dolara u obnovljive izvore.

Najmanje 13 milijuna novih radnih mjesta koje pritom Kina namjerava otvoriti samo je jedna vrlo sretna nuspojava ovakvog poteza.

Nasuprot kineskom očitom totalnom odustajanju od ugljena, što naveliko radi i EU, i to kao tek prvoj fazi za kojom bi trebalo slijediti i industrijsko skidanje s ovisnosti o nafti, SAD je sa stupanjem Donalda Trumpa na vlast krenuo u poticanje ugljena kao energenta.

Ovaj Trumpov potez doveo je do snažnog bunta u SAD-u cijelog niza inače sasvim raznorodnih organizacija koje su se s obnovljivim izvorima energije našle oko istog cilja; ekološke organizacije, velike kompanije koje ulažu ili žele ulagati u zelenu energiju, političari od konzervativaca do ljevice, skupine urođenika…

Nije tajna da je Trump ostao šokiran kad mu je veliki dio zemlje naprosto okrenuo leđa i nedavno mu poručio da “mogu oni razvijati zelenu budućnost i unatoč njemu”, a u suradnji s EU. Što se Kine tiče, ona je još 2015. proizvela 1,5 milijuna GWh iz obnovljivih izvora. SAD je proizveo 600.000 GWh, nešto više od Brazila i Kanade.

Pritom je bilo zanimljivo vidjeti da je SAD u toj utrci nad Kinom za dlaku vodio u energiji iz vjetra, a da je Kina za kakvih 25 posto vodila ispred SAD-a u utrci u solarnoj energiji.

Te godine kompanije u SAD-u investirale su u obnovljive izvore energije 44 milijarde dolara, dok je Kina investirala 102 milijarde.

Da bi prije točno jedne godine Kina objavila plan o investiciji od najmanje 361 milijardi dolara, što su zapadne ekonomije u pravilu doživjele kao crveni alarm da učine što god mogu za što brže izboriti se za svoje mjesto u zelenoj energetskoj i tehnološkoj budućnosti.
 
(express.hr)