PONOVO PENZIJE OD 100 MARAKA? Mirovinski fondovi spašavaju propale tajkune, a budući umirovljenici kopat će po kontejnerima

Mirovinski fondovi svojim su ponašanjem prema Ivici Todoriću, odnosno ulaganjem u njegove financijske akrobacije, teško narušili povjerenje svojih članova

No kako u svakom zlu ima barem zrnce dobroga, tako je i u ovom slučaju dobro da je (ne)rad mirovinskih fondova došao u središte pozornosti javnosti.

Kao što smo već ranije pisali, mirovinci su novcem svojih članova dokapitalizirali Ledo, kako bi Ledo vašim novcem mogao od Agrokora kupiti srpski Frikom, i crnogorski Ledo Podgorica. U toj operaciji Agrokor je dobio stotine milijuna kuna gotovine, a opet je sve ostalo pod njegovom kontrolom. Osim toga, mirovinci su Todoriću dozvolili da Ledo jamči za čak 19 milijardi kuna kredita koje je dobio Agrokor i tako izložili riziku novac svojih članova.

Ideja dobra – realizacija katastrofalna

Vratimo se sada na početak, u 2002. godinu, kada je krenula mirovinska reforma i uveden tzv. drugi stup.

Ideja za uvođenje drugog mirovinskog stupa, odnosno kapitalizirane štednje u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj umirovljenika i radnika izjednačiti, što se na kraju i dogodilo. Naravno, ako imamo isključivo solidarni sustav, a za jednog umirovljenika od svoje plaće izdvaja jedan radnik, mirovine će biti mizerne.

Zbog toga se išlo na formiranje drugog stupa, u koji bi radnik izdvajao dio novca iz plaće – 5 posto – koji bi bio isključivo njegova imovina, povjerena na upravljanje mirovinskim fondovima koja bi kroz više desetljeća, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije te osigurati da budući umirovljenik ne ovisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno o njihovim uplatama u prvi stup.

Država odglumila mirovinsku reformu

Gdje je krenulo krivo? Država je preusmjeravanjem dijela uplata u drugi stup smanjila dotok novca u državni mirovinski fond. Državi je i dalje trebao novac, pa ga je kroz izdanja obveznica počela posuđivati od novonastalih mirovinskih fondova.

Novoosnovani mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom, umjesto da novac plasiraju u kvalitetne vrijednosne papire – dionice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inozemstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova, počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosljeđivali novac državi.

Time smo, umjesto prave reforme mirovinskog sustava, dobili zapravo odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova mirovinskih fondova, odnosno budućih umirovljenika, malo toga promijenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz “upravljanje” tim fondovima.

Glavnina imovine u obveznicama koje spadaju u kategoriju “smeće”

Mirovinski fondovi trenutno raspolažu s oko 86 milijardi kuna, od čega je najveći dio uložen u državne obveznice. Najveći broj budućih umirovljenika novac drži u fondovima “kategorije B” koji imaju imovinu od 82 milijarde kuna, a čak 60 milijardi su u državnim obveznicama.

Znači, građani uplaćuju novac u fondove, oni ga prosljeđuju državi, i za to “upravljanje” naplaćuju milijunske naknade.

Osim što građani na neki način preko mirovinskih fondova posuđuju novac državi koji će na kraju kao porezni obveznici ti isti građani i vraćati, problem je i rizičnost tih ulaganja.

Zbog relativno visokog javnog duga i slabe ekonomije, hrvatske obveznice spadaju u kategoriju “smeća”, nemaju investicijski rejting, tako da je glavnina novca za mirovine u drugom stupu zapravo vrlo rizično uložena.

Spašavanje propalih tajkuna

Nisu problem samo visokorizične državne obveznice, već i ostala “ulaganja”. Kao što smo već spomenuli, novac članova mirovinskih fondova kroz dokapitalizaciju Leda koristio se za pomaganje propalom privatizacijskom tajkunu Todoriću, a sličnih primjera bilo je i ranije.

Tako su prije sedam godina mirovinski fondovi novcem svojih članova pokušali spasiti Nexe grupu. U tu su kompaniju, za koju je bilo jasno da je u ogromnim financijskim problemima, kupnjom obveznica ulupali ukupno 24 milijuna eura.

Slična “ulaganja” imali su i u propali fond Quaestus Borislava Škegre, u koji su ubacili 100 milijuna kuna te u građevinsku firmu Ingra koja je završila u predstečajnoj nagodbi.

Ako mirovinski fondovi ne prestanu glumiti upravljanje imovinom, a zapravo se baviti financiranjem države i pomaganjem propalim tajkunima, buduće umirovljenike čeka vrlo neizvjesna budućnost i kopanje po kontejnerima.
 
(index.hr)