Tajni dokumenti CIA-e otkrili tko bi upravljao Amerikom u slučaju apokalipse

Kada je Donald Trump postao predsjednik, naslijedio je i užarenu geopolitičku situaciju u Ukrajini, Sjevernoj Koreji, Siriji, Afganistanu i na Baltiku, a dobio je u ruke najmoćniji vojni stroj koji postoji na svijetu – oružane snage SAD-a i njihov arsenal nuklearnih bojevih glava

Napad na aerodrom sirijske vojske, za koji se sumnja kako je bio ishodište kemijskog napada na civile, pokazao je kako se Trump “ne libi upotrijebiti silu kada mu se to učini potrebnim, a njegovo razmještanje raketnih razarača i nosača aviona u blizini Sjeverne Koreje novo je otvaranje fronte što bi moglo završiti kobno po čitav svijet, prenosi Jutarnji list, pozivajući se na analizu časopisa Foreign Policy.

Kada bi, u najcrnjem scenariju, međunarodni odnosi spali na najnižu točku i kada bi u smjeru SAD-a počeli letjeti interkontinentalni balistički projektili s nuklearnim bojevim glavama iz smjera Rusije ili Kine, što bi učinio Trump i američka vlada?

Unatoč stalnoj prijetnji od nuklearnog napada za vrijeme Hladnog rata, SAD desetljećima nije imao izvedivi plan ‘kako osigurati djelovanje izvršne vlasti u slučaju napada’, piše ugledni časopis Foreign Policy.

Tek je američki predsjednik Jimmy Carter u kasnim 70-im godinama prošlog stoljeća primijetio kako nigdje u službenim procedurama ne postoje odgovori na neka od ključnih pitanja: ako izvršna vlast može preživjeti nuklearni rat, što bi točno radila nakon? Kako identificirati preživjelog nasljednika predsjedničke pozicije? Tko bi ga identificirao? Kako bi ispunili tri glavne funkcije predsjednika: biti čelnik izvršne vlasti, čelnik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga?

Svakom svoj bunker

Prije nego što se Carter primio stvaranja novih planova, s kojih je ovih dana skinuta oznaka tajnosti, situacija je bila dosta zabrinjavajuća. Od svake federalne agencije očekivalo se da izgradi vlastiti podzemni bunker u kojem bi njezini dužnosnici mogli biti zaštićeni od nuklearnog rata, no agencije tu obavezu nisu preozbiljno shvatile.

U slučaju napada, čelnici združenog stožera naredili bi 60 dužnosnika izvršne vlasti premještanje na jednu od nekoliko sigurnih lokacija, od kojih je primarna bila smještena na planini Mount Weather u saveznoj državi Virginiji. No vojska i zrakoplovstvo su imali dovoljno dodijeljenih helikoptera samo za prevesti trećinu tog broja dužnosnika.

Nova agencija

Nuklearna skloništa – izgrađena tijekom 50-ih godina – trebalo je redom obnoviti. Nisu postojale nikakve procedure za evakuaciju većeg dijela populacije. Vojne vježbe ignorirale su mogući scenarij nuklearnog napada. Carter je naredio objedinjavanje nacionalnog programa civilne zaštite, s ciljem da se osigura preživljavanje 80 posto stanovnika u slučaju napada.

U 1979. godini osnovao je Saveznu agenciju za izvanredne situacije (FEMA). Nova agencija preuzela je odgovornost za nadgledanje civilne zaštite, sigurnih lokacija za preseljenje i stvaranje nužnih zaliha za slučaj rata. Istovremeno, Carter je preuzeo i najteži izazov – razradu mehanizma koji bi osigurao nasljednicima predsjednika izdavanje naredbi za nuklearni rat, za vrijeme i nakon nuklearnog napada.

Kodna imena nasljednika

Prema prvom planu, Ured za vojsku Bijele kuće dodijelio je svim dužnosnicima u redu nasljeđivanja predsjedničkih ovlasti kodna imena, koja su trebali izreći preživjelim dužnosnicima Pentagona. Ubrzo su problemi s ovim planom postali bolno očiti – u slučaju da sovjetski projektili lete prema SAD-u, nitko se ne bi trudio temeljito provjeriti identitet osoba koje se javljaju. A što bi se dogodilo ako bi udar pogodio sam Pentagon?

Sljedeći je plan bio osmišljen kako bi pružio fleksibilniji i decentralizirani način za očuvanje izvršne vlasti. Pripremiti pet ‘međuagencijskih timova’ od po 50 ljudi svaki, koji bi u slučaju izvanrednih situacija bili razmješteni na neku od sigurnih lokacija, kojih bi bilo nekoliko stotina, gdje bi mogli obavljati sve funkcije izvršne vlasti.

Njihova prva zadaća bila bi pronaći pravog predsjednika – najviše rangiranog preživjelog državnog dužnosnika. Detalji su i danas tajna, ali uključuju uporabu čipova za praćenje, čije bi signale pratila FEMA i Nacionalni centar vojnog zapovjedništva.

Vođenje nuklearnog rata

Svaki tim imao bi dovoljno treniranog osoblja koje bi pružilo aktualnom predsjedniku podršku u izvršavanju sve tri ključne zadaće predsjednika: vrhovni zapovjednik, čelnik države, čelnik vlade. Komunicirali bi s drugim timovima i s preživjelim elementima Pentagona, kako bi izvršavali planove za nuklearni rat. Primali bi obavještajne podatke i izvješća o razmjerima uništavanja. Bili bi u kontaktu s državnim i lokalnim vlastima.

Svaki od timova i lokacija osmišljen je tako da može djelovati punih šest mjeseci bez vanjske podrške. U Carterovim planovima nalaze se i uputstva kako ponovno oformiti Kongres, kako mobilizirati sve nacionalne resurse, te kako uspostaviti sustav civilnih rezervista. Većina Carterovih planova danas je još uvijek pod oznakom tajnosti, ali mnoge je detalje moguće potvrditi iz povezanih izvora.

Sateliti za komunikacije

Foreign Policy podsjeća kako je CIA ubrzo nakon donošenja Carterovih planova osnovala tajni Ured za obavještajnu podršku u izvanrednim situacijama, koji priprema tročlane timove za slanje na sigurne lokacije.

Iz proračunskih dokumenata vidljivo je kako su i druge savezne agencije povećale proračune kako bi obučile i opremile timove za podršku predsjedničkim nasljednicima. Pentagon je testirao mobilne zapovjedne centre. Ratno zrakoplovstvo je dodijelilo komunikacijske sposobnosti novijim satelitima namijenjene samo za osiguranje nastavka rada vlade.

Poznato je i da je predsjednik Ronald Reagan bio nezadovoljan Carterovim planovima, jer je vjerovao da nije moguće osigurati preživljavanje Ureda predsjednika. Jedan od njegovih najbližih savjetnika, Thomas Reed, uvjerio ga je da ne napusti Carterov sustav, već da ga doradi.

Planovi su sigurno napredovali od tada do danas, no drže se u najstrožoj tajnosti, iz jasnih razloga. U slučaju nuklearnog napada na Sjedinjene Države, gotovo je sigurno da bi se osigurao kontinuitet vladavine i Ureda predsjednika. Jedino je pitanje bi li bilo moguće osigurati i preživljavanje samog Donalda Trumpa.
 
(jutarnji.hr)