Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » MAĐARSKA PONOVO NA NOGAMA! Prosvjedi zbog ovrha, stanarina, niskih plaća…

MAĐARSKA PONOVO NA NOGAMA! Prosvjedi zbog ovrha, stanarina, niskih plaća…

madjarska-prosvjedCijene su europske, a plaće mađarske, pa se s jednom plaćom teško može preživjeti ako ste sami i podstanar

Kao u onoj pjesmi, bio sam dobar gost, a Budimpešta me “sama vodila” kud je htjela, Vörösmarty, Citadela i Lančani most.

No ljepota središta glavnog mađarskog grada skrivala je i neke i druge sjene i probleme s kojima se građani prijestolnice na Dunavu svakodnevno susreću i bore.

Puni restorani, pivo 13 kuna

Vijesti koje putem medija dolaze iz Mađarske posljednjih godinu i pol dana uglavnom govore kako je tamošnji premijer Viktor Orbán zločesto dijete Europske unije koje stalno nešto prigovara Bruxellesu, kako je zatvorio migrante u logore želeći sačuvati europsku kulturu, a glavni saveznik malo po malo postaje mu ruski predsjednik Vladimir Putin.

Iz hrvatske perspektive, Mađarska je i država s kojom se sporimo i borimo za nacionalnu naftnu kompaniju Inu i čiji se rasplet uskoro očekuje. Mene je pak u cijelom tom kolopletu političko-gospodarskih tema zanimalo kako živi prosječni Mađar – kakvo je obrazovanje, ima li posla u toj zemlji, gdje mladi izlaze, kako se zabavljaju. Te i slične teme koje rijetko, ili nikad, izađu na površinu i ne uspijevaju se probiti u prvi plan zbog važnih teških vijesti koje dominiraju.

U bliskoj ili nešto daljoj prošlosti u Mađarskoj sam bio desetak puta. Tu računam i neke davne odlaske u Nagykanizsu, kamo se masovno odlazilo po kobasice i sir, ali i posjete Budimpešti koja se u posljednja dva desetljeća jako promijenila. Moram priznati da je dolazak na granični prijelaz Goričan izgledao pomalo sablasno.

U ponedjeljak u podne ondje smo bili samo hrvatski granični policajac, njegova mađarska kolegica i ja, a na nedavne navale migranata još uvijek podsjećaju žica i čelična ograda odvučeni nekoliko metara sa strane, gdje stoje za svaki slučaj. Autocesta je u nešto boljem stanju u odnosu na prije sedam godina kad sam zadnji put tuda prolazio, a dvije trake s približavanjem Budimpešti polako prelaze u četiri i pokazuju da se približavamo glavnom gradu.

Budimpešta sa svojih gotovo dva milijuna stanovnika zaista i jest glavni grad, ovdje su gotovo svi važni događaji, tu se najviše ulaže, ostatak zemlje gravitira Budimpešti – govori mi István, mladi recepcionar u hotelu u kojem sam odsjeo.

Kad sam mu spomenuo da sam novinar iz Hrvatske i da sutradan radim politički intervju u mađarskom parlamentu, samo se nasmijao i kazao kako će mađarski problemi koje će navesti političari biti sigurno drukčiji od mađarskih problema koje imaju građani. To se pokazalo samo djelomično točnim, no zanimalo me što to muči dvadesetdvogodišnjeg Istvána koji uz rad u hotelu i studira.

Najveći su problem niske plaće i skupa stanarina i režije. Na nekim prosječnim poslovima poput mojeg može se zaraditi oko 500 eura mjesečno, a stanarina bez režija u prosjeku iznosi oko 400 eura, kad tome dodate račune za struju, vodu, plin i ostalo, jasno vam je da jedna osoba sama teško može živjeti kao podstanar – govori István i dodaje kako je grad ugodan za život, kako je siguran, a hrana u trgovinama i u restoranima nije previše skupa.

Slično je, kaže, kao i u drugim zemljama Europske unije, pa čak i jeftinije. Ali plaće su osjetno niže. I zato se deseci tisuća mladih iseljavaju iz Mađarske u potrazi za boljim životom.

U Istvánove priče o cijenama hrane i pića i osobno sam se uvjerio posjetivši mali restoran u blizini hotela. Obilan obrok koji je uključivao meso, rižu i salatu stoji oko 50 kuna, dok je veliko točeno pivo mađarsko, 13 kuna.

Iako je bio ponedjeljak, restoran je bio pun, a gosti djelomično Mađari, a djelomično turisti iz različitih država. Upravo je turizam taj koji polako ali sigurno preuzima velik dio gospodarskog kolača Budimpešte i u posljednjih se pet-šest godina snažno razvija bilježeći velik rast.

Moglo bi se reći da je Budimpešta u segmentu riječnih kruzera na tragu onoga što je Zagreb postigao u slučaju Adventa. Diana radi u središtu Budimpešte, na obali Dunava gdje turiste nagovara na vožnju brodom i razgledavanje grada iz riječne perspektive.

Broj turista iz godine u godinu raste. Jako puno je Britanaca, Talijana, Nijemaca, Austrijanaca, ali i Amerikanaca. U razgovoru s njima saznala sam da im je Budimpešta postala alternativa za odlazak u Pariz ili London, ali i neke druge destinacije, prvenstveno zbog sigurnosti. Ovdje nije bilo terorističkih napada ili bilo kakvih drugih nereda već desetljećima – kaže Diana.

Turistički bum

A turisti su zaista na svakom koraku, iako je tek početak travnja, riječni kruzeri na Dunavu rade punom parom. U gradu sam uglavnom susretao veće ili manje skupine Talijana i Britanaca koji su ili pješačili s planom grada u rukama ili se pak vozili na biciklima i segwayima kojih je pun grad i obilazili znamenitosti.


No, osim turista, na ulicama su me dočekali i prosvjednici. Taj je put riječ bila o studentima i građanima koji su prosvjedovali protiv najave zakona o ukidanju fakulteta koji financira George Soros. Kako mi je objasnio jedan od prosvjednika, Zoltán, prosvjedima se želi upozoriti na nedemokratsku vladavinu premijera Viktora Orbána, koji, kako kaže, zabranjuje i gasi sve što mu nije po volji.

Zoltán, koji je i sam student, kaže mi kako Mađari u posljednje vrijeme često izlaze na ulice, ali ne u onolikom broju koji vođe prosvjeda priželjkuju. U oči mi je odmah upao i zanimljiv prizor na trgu ispred mađarskog parlamenta, gdje je skupina prosvjednika podignula šatore.

Tu uvijek netko prosvjeduje, a šatori se koriste kao infrastruktura bez obzira na tematiku prosvjeda – kaže mi Zoltán. U ponedjeljak su ispred parlamenta bili oni koji su u bankarskim ovrhama zbog kredita u stranim valutama ostali bez svojih domova ili su im blokirani računi.

Slušajući tu priču nisam mogao ne povući paralelu s istovjetnim događajima u Hrvatskoj. Za razliku od nas, Mađari još čekaju svoj zakon o rješavanju problema kredita u stranim valutama. Bar mi tako tvrde oni koji su se skupili u šatorima. Kad oni završe sa skupom, šatore će zauzeti oni koji se ne slažu s protumigrantskom politikom vlade, pa nakon njih neki drugi, sve dok postoji odobrenje policije za boravak na tom prostoru.

A spomenuti trg ispred parlamenta još prije samo nekoliko godina bio je parkiralište. Danas je pješačka zona i jedan od najljepše uređenih prostora u Budimpešti. Spomenici su dobili novi sjaj, parkovi, fasade i šetnice su uređeni i vidljivo je da se pokušava vratiti stari sjaj bisera na Dunavu.

Središte grada veliko je gradilište, a i nekoliko blokova dalje vidljivi su novi poslovni kvartovi koje zauzimaju prepoznatljivi logotipi poznatih svjetskih kompanija. Dio puta do hotela odlučio sam proći pješice šetajući uz moćnu rijeku i baš sam na tom povratku naletio na dvije stvari koje su me potaknule na dodatno razmišljanje. Uz Dunav prolazi i tramvajska linija broj dva, podignuta iznad razine rijeke, pa se na stanicu dolazi ispod malih mostova i pothodnika.

Gotovo da nema stanice ispod koje ne spava neki beskućnik. Točno nasuprot luksuznih hotela u vlasništvu svjetskih hotelskih lanaca koji su se smjestili na prestižnoj lokaciji i nude svojim gostima sobe s pogledom na Dunav i stari grad za nekoliko stotina eura po danu, svoje su “sobe” pronašli oni koji su iz različitih razloga ostali bez domova u nekom obližnjem kvartu Budimpešte, ali i oni koji su onamo stigli bježeći od rata na Bliskom istoku ili siromaštva Afrike.

Pokoju forintu pomoći neće odbiti, za razgovor nisu raspoloženi. Vrijeme ih je ovih dana poslužilo, sunce je podiglo temperaturu pa se boravak na otvorenom lakše podnosi, no noći su hladne pa se svatko od njih snalazi kako zna i umije.

Po tom pitanju Budimpešta se u potpunosti uklopila u trendove velikih europskih gradova u kojima je u usporedbi s, primjerice, Zagrebom broj siromaha koji spavaju na gradskim ulicama ipak osjetno veći. Samo nekoliko koraka dalje spomenik je oko kojeg je uvijek primjetan velik broj turista i znatiželjnika.

Šezdeset pari željeznih cipela postavljeno je na obali Dunava, vrlo blizu pristaništa za kruzere. Vođen znatiželjom, zastao sam kraj jedne grupe, pokazalo se Britanaca, koja je imala turističkog vodiča na engleskom jeziku.

Željezne cipele, saznajem, simbolično predstavljaju žrtve strijeljanja za vrijeme nacističke vladavine 1944. – 1945. godine. Strijeljani su većinom mađarski Židovi i bačeni u Dunav. Samo pedesetak metara od zgrade parlamenta. Naoko jednostavan spomenik u sebi zapravo krije svu dubinu stradanja i tragedije koju se može pronaći u bilo kojoj državi. I služi kao upozorenje generacijama koje dolaze.

Na najbližoj stanici ušao sam u narančasti tramvaj samo da ga usporedim s onim zagrebačkim i moram priznati da su naši tramvaji noviji, udobniji i brži. Autobusi su pak jednake boje kao i u našem glavnom gradu, plavi, izgledaju gotovo identično, a po načinu vožnje moglo bi se zaključiti da su i vozačke ispite polagali na istom mjestu.

Karta za javni prijevoz stoji deset kuna, vrijedi u jednom smjeru za oba prijevozna sredstva. Na odlasku iz hotela pozdravljam se s Istvánom, studentom koji baš poput svojih vršnjaka u Hrvatskoj radi kako bi se osamostalio i krenuo u život.
 

 
(vecernji.hr)

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , ,