Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » Emigranti iz Jugoslavije vjerovali su u povratak, ali iz Hrvatske odlaze zauvijek

Emigranti iz Jugoslavije vjerovali su u povratak, ali iz Hrvatske odlaze zauvijek

hrvatska-iseljavanjeDevet stotina godina generacije su sanjale neovisnu Hrvatsku. I kada smo je dobili – pretvorili smo je u zemlju odlaska

Malo nas je. Čitamo kako Hrvati gotovo svake noći odlaze za poslom – autobusima za Njemačku, avionima za Irsku… Tuga je to.

A znate što je najžalosnije? Ljudi koji danas odlaze ne vjeruju u povratak natrag u svoju zemlju. Više su vjerovali u povratak Hrvati koji su išli vani za poslom u doba socijalističke Jugoslavije. To je činjenica koje se sadašnja Hrvatska i cijela njena vlast mogu samo stidjeti.

Jugoslavija vam nije bila neka posebno dobra država – prvih pet godina ste mogli izgubili glavu iz bilo kojeg razloga – recimo ako ste bili kakav uglednik ili imali imovine. Onda je krenulo doba relativnog gospodarskog prosperiteta, a i ako ste bili protivnik režima “samo” bi vas bacilo u zatvor.

Uz malo sreće, i ako niste baš lajali dobili biste društveni stan i dva tjedna u odmaralištu. Sve je to nekako išlo do kraja 70-tih, kada je država upala u krizu iz koje se nikada nije izvukla (BDP 1990. bio je manji nego deset godina ranije).

Emigracija za vrijeme Jugoslavije je vjerovala da će se vratiti

Što god mislili o Titu – nije bio blesav. Kada su početkom 60-tih došli izvještaji kako ni uz sva lažna radna mjesta nema dovoljno posla za sve, stari hohštapler je napravio ono što niti jedan komunistički vođa prije ili poslije njega nije napravio – otvorio je granice za odlazak radnika.

Tko nije mogao naći posla ili tko je želio nešto bolje od kakvog minimalca u lokalnoj podružnici Jugoplastike mogao je na noćni autobus ili vlak i pravac zapad, uglavnom Njemačka.

Kasnije, krajem 60-tih, putovanja su postala organizirana, prethodnik Hrvatskog zavoda za zapošljavanje punio je vlakove radnicima i slao ih za Njemačku. Stari lisac Krsto Papić te odlaske je ovjekovječio na 420 metara 15 minutnog filma “Specijalni vlakovi”. Kroz naizgled neutralni dokumentarac dana je jedna od najvećih kritika socijalnog sustava bivše države.

No, znate što je bilo različito? Ti ljudi su vjerovali da će se vratiti. Hrvati koji su odlazili za boljim kruhom u doba Jugoslavije vjerovali su u povratak. Kao prvo – djeca su masovno ostajala ovdje, kod bake i djeda.

Nije bilo razreda 70-tih i 80-tih godina da na roditeljskim sastancima nisu dolazili bake i djedovi, jer roditelji su bili tamo u Munchenu, Frankfurtu ili Berlinu. Sjećam se i sam te djece, dijelili smo razred – obično su imali nešto bolju odjeću, obično nešto lošiji učenici, no često i u svojim mislima, jer su odrastali bez oca i majke koji dolaze dvaput godišnje. Bila je to cijela promašenog ekonomskog modela koji je polagano umirao osamdesetih godina.

Gradile su se velebne kuće po selima – ako treba i “tri poda”, jedan kat za roditelje i po jedan kat za svako dijete. Krvavo se radilo, skromno se živjelo i svaka marka (nakon što bi se, naravno, kupio Mercedes) ulagala se u kakvu nekretninu.

Nije naravno to bila pametna politika – djeci uostalom nije padalo na pamet vratiti se u kuću na selu, davno su već otišla u Zagreb ili Split, a roditelji kada bi bolesni napokon dočekali penziju, živjeli bi u dvije sobe kuće od 300 kvadrata. No gradilo se – jer se upravo mislilo na povratak i da će doći neko bolje sutra.

To je krajnje tužno – ljudi su više vjerovali u povratak u tu nedemokratsku Jugu, zemlju koja je trpala u zatvor ljude poput Budiše i Gotovca, nego što sada vjeruju u povratak u Hrvatsku.

Odlaze zauvijek

Kako čitamo, ljudi uzimaju djecu za ruku i odlaze. Ponegdje, prvo muški dio familije, pa kada se skući i nađe posao, evo i ženskog dijela i djece. U pola školske godine djeca se ispisuju iz škola i nastavljaju školovanje u Njemačkoj ili Irskoj ili Kanadi.

Dodatno, nekretnine se prodaju. Pogledajte oglasnik, po Slavoniji se obiteljske kuće prodaju debelo ispod cijene koliko samo materijal dođe. Nitko više od tih ljudi koji odlaze ne planira natrag. Nitko neće ovo ljeto doći u karavanu punom stvari i zatražiti građevinsku.

Nitko neće “nalit teracu” za svoje dijete, makar u lažnoj nadi da će jednog dana doći u rodno selo. Ovo nije odlazak kakav je bio u prošlom sustavu, u Socijalističkoj Jugoslaviji. Ovo je odlazak kako se odlazilo u doba Kraljevine i kako se odlazilo još prije, za vrijeme Austro-ugarske.

To je tragedija. Ta još 90-tih dijasporaši su se vraćali, u ono prilično ružno poratno doba, kupovali nekretnine, bila je neka nada u bolje sutra – a ta nada je sada ubijena. Nema je.

Zemlja smo iz koje se uvijek odlazilo, ratovi, škrta zemlja, razloga je bilo puno. No, način na koji se odlazi sada me podsjetio na jednu fotografiju rodbine, staru preko 110 godina, posljednju napravljenu na Europskom kontinentu.

Nekoliko kršnih momaka u ozbiljnim tamnim odijelima, jedinima koja su imali, njihove žene, djeca i par starijih ljudi – ostavilo je mojim precima fotografiju za uspomenu. Fotograf je bio neki Talijan, slikano u Rijeci ili Trstu odakle je išla linija za New York. Cijela obitelj.

Od djece do njihove bake. Ostavili su sve, ostavili su one predivne viške vale, Srebrnu, Rukavac, Zaglav, Milnu, ostavili su zauvijek svoje Podselje, Žena Glavu, Podstražje i otišli u Novi Svijet. Nikada se nisu vratili, nitko od njih za stalno. Jedna požutjela fotografija i Hrvatski klub na obalama Tihog oceana, tamo u dalekom San Pedru, Kalifornija, podsjeća na njih.

Podsjećaju na emigrante od prije 100 godina

Ovi koji danas odlaze, ti podsjećaju na ove koji su otišli prije 100 godina. Cijele obitelji idu tamo gdje država funkcionira i gdje posla ima. Djeca će učiti neke druge jezike, unuci već neće znati hrvatski, a djedovina se rasprodaje po cijeni osrednjeg automobila.

Jeste li, dame i gospodo političari svjesni, koliko ste uništili Hrvatsku? Da ljudi u budućnost ove zemlje vjeruju manje nego što su vjerovali u doba jednopartijske diktature? Da se odlazi kao u doba kada smo bili zadnji krak jedne Austro-ugarske? I da nitko, osim lajanja i puštanja krokodilskih suza, ne radi ništa konkretno da to preokrene?

Devet stotina godina generacije su sanjale neovisnu Hrvatsku. I kada smo je dobili – pretvorili smo je u zemlju odlaska. Polja po Slavoniji postaju šumarci pa šume. Otoci su izvan sezone pusti. A Hrvati bježe iz svoje zemlje više nego što su bježali dok su bili pod tuđom čizmom.
 

 
<<>> ŠOKANTNI PODACI IZ NOVE STUDIJE HRVATSKOG DEMOGRAFA: Izračunao koliko će 2031. godine ljudi živjeti u RH ako ništa ne poduzmemo i došao do zapanjujuće brojke
 
(index.hr)

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , ,