Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » TEORIJE ZAVJERE » BIVŠI VISOKOPOZICIONIRANI MASON RAZOTKRIVA TAJNE UDRUŽENJA: ‘Kad su me pozvali na inicijaciju nisam imao pojma što me očekuje…’

BIVŠI VISOKOPOZICIONIRANI MASON RAZOTKRIVA TAJNE UDRUŽENJA: ‘Kad su me pozvali na inicijaciju nisam imao pojma što me očekuje…’

masoni-piramidaZnao sam da čovjek može doći u situaciju da riskira život kako bi obranio brata… ali nisam mogao zamisliti da bi masoni koji su časni i poznati u našemu gradu nekome prijetili smrću.

‘Gospodine, ovaj mač koji osjećate na prsima uvijek je spreman podignuti se da bi kaznio izdaju; on je simbol grižnje savjesti koja će vam probosti srce ako izdate red u koji želite stupiti.

Povez koji vam prekriva oči simbol je sljepoće u kojoj se nalazi čovjek kojim vladaju njegove strasti i koji je uronjen u neznanje i praznovjerje. U ovomu hramu u koji tražite pristup neumorno radimo na traganju za istinom, koju nikada ne dostižemo, na proučavanju novoga morala, na prakticiranju solidarnosti u vidu materijalnoga i moralnoga poboljšanja, na intelektualnomu i društvenom usavršavanju čovječanstva.

Ako doista želite steći mudrost majstora, izvolite ispružiti desnu ruku nad Knjigom konstitucija našega reda koje obećavate poštivati, kao i braću koju ćete braniti čak i po cijenu života. Na kraju kušnja kroz koje ćete proći potpisat ćete to obećanje…’

To je tek jedna sličica s primanja u masone koju opisuje Maurice Caillet, francuski liječnik kojemu je u naponu životne snage imponiralo ući u svijet masonskih loža, da bi nakon 15 godina spoznao svoje zablude, otkrio vjeru i Boga i izišao iz tog mističnog svijeta, pa danas živi pod zaštitom u Francuskoj. Kao nekadašnji visokopozicionirani mason, Caillet je napisao knjigu “Bio sam mason – Iz tame lože do svjetla vjere” u kojoj opisuje svoj dramatični životni put koji započinje kad odlučuje raskinuti s tim svijetom.

Bio je uvjereni ateist, aktivan u Socijalističkoj partiji, a kao liječnik ginekolog obavljao je pobačaje i provodio sterilizacije. Privučen obećanjem “dublje spoznaje”, uzvišenoga znanja i željom za sklapanjem utjecajnih poznanstava, ušao je u masonsku ložu u kojoj se tijekom 15 godina uspinjao na ljestvici od šegrta sve do uvaženoga majstora utjecajne lože Velikoga orijenta Francuske, istodobno sve dublje uranjajući u ezoteriju i okultizam.

Iniciran u tajna učenja, postao je dio uskoga kruga odabranih dobivši tako izravan uvid u korupcijsko djelovanje tajne masonske organizacije i njezin skriveni politički utjecaj koji rezultira devastacijom društva, a sve to dirigiraju masoni smješteni na najutjecajnijim mjestima u politici i medijima.

Nakon čudesnog obraćenja u Lourdesu koje također potanko opisuje u ovoj knjizi, odlučio je raskinuti s masonerijom. Od toga trenutka sve više postaje svjestan zla koje je počinio te otkriva snažne sotonističke utjecaje u tajnim masonskim krugovima koji se prikrivaju iza maske filantropije, humanizma i tolerancije. Izlaskom iz lože potpuno se mijenja njegov osobni i profesionalni život i počinju teškoće i pravi progon: šikaniranje, otkazi i stalne zapreke za nastavljanje liječničke karijere, a jedina podrška u borbi protiv moćnih neprijatelja bit će mu novopronađena vjera. Nisu izostale ni prijetnje smrću, zbog kojih i danas živi pod zaštitom.

O svemu tome ekskluzivno progovara u ovoj napetoj životnoj priči ukoričenoj u knjizi “Bio sam mason” iz koje Slobodna Dalmacija, uz odobrenje izdavača Verbuma iz Splita, prenosi dijelove. Caillet vrlo detaljno opisuje svečanost primanja u masone, ali i svoje osjećaje:

“Početkom 1970. pozvali su me na moguću inicijaciju. O onome što me čekalo nisam znao gotovo ništa. Imao sam 36 godina, bio sam slobodan čovjek i nikada nisam pripadao ni jednomu sindikatu ili političkoj stranci. Jedne sam večeri, dakle, u jednoj diskretnoj ulici našega grada pokucao na hramska vrata na čijemu se zabatu nalazila krilata sfinga i trokut s okom u sredini. U prizemlju me dočekao muškarac šezdesetih godina u odijelu i s tamnom kravatom. Rekao mi je: Gospodine, tražili ste da budete primljeni među nas. Je li vaša odluka konačna? Jeste li spremni podnijeti kušnje kroz koje morate proći? Ako je tako, izvolite poći za mnom.”

Kimnuo sam glavom u znak pristanka. Na oči mi je stavio crni povez, uzeo me pod ruku i poveo nekim hodnicima. Dok smo silazili niz stepenice, malo sam krzmao. Osjetio sam zabrinutost, ali prije no što sam stigao shvatiti zašto, čuo sam kako se za nama zatvaraju neka vrata.

Poslije onoga prilično hladna prijama muškarac koji me je vodio nije izrekao ni jednu jedinu riječ. Skinuo mi je povez i u istomu sam trenutku ugledao njegovo lice izobličeno snažnim sjenama koje je bacao tanan plamičak svijeće.

Evo lista papira, rekao mi je, na kojemu ćete napisati svoju filozofsku oporuku, odnosno svoje posljednje riječi za slučaj da morate ubrzo umrijeti. Prije toga mi izvolite predati svu kovinu koju nosite sa sobom: novac, narukvicu, medaljicu, sat – stvari koje simboliziraju sve što sja lažnim sjajem.

Pokorio sam se: na koncu konca, primit ću ‘svjetlo’ koje mi je bilo obećano. Moj je mentor nastavio: Gospodine, ovdje ćete proći kroz kušnju zemlje; ovaj je podrum mjesto vaše simbolične smrti; ostat ćete sami u tišini i mraku; predmeti i slike koje osvjetljuje slabašan plamen ove svijeće imaju simbolično značenje i pozivam vas da ga otkrijete.

Nakon toga napisat ćete svoju filozofsku oporuku odgovarajući na tri pitanja koja su postavljena na ovom papiru i izrazit ćete svoju posljednju volju. Doći ću po to kada za to dođe vrijeme.

Hitro je otišao, a mene je spopala tjeskoba pri pomisli da sam ostao bez sata, da ne znam koliko će ova ‘kušnja’ trajati i da neću moći učiniti ono što se od mene traži. No znao sam da sam već položio mnoge ispite i natječaje, i to prilično uspješno.

Sjeo sam na tronožac za mali stol od gruba drva i nekoliko puta duboko udahnuo kako bih se smirio. Oči su mi se privikle na tamu, pa sam se ogledao oko sebe. Doista, ovaj sobičak oličen crnom mat bojom u koji ne prodire nikakvo svjetlo i koji nema nikakva otvora mogao je podsjećati samo na utrobu Zemlje.

Otkako sam ušao u taj skučeni prostor, izgubio sam svaki osjećaj za protok vremena. Odjednom sam se sav zabrinut sjetio da moram pisati. Prignuo sam se nad papir.

Koje su, po vama, čovjekove dužnosti prema samome sebi, prema obitelji, prema čovječanstvu?

Počeo sam pisati:

1). Dužnosti čovjeka prema sebi jesu povećati svoje znanje, usavršavati se radom, djelovati lucidno i čuvati samopoštovanje, osloboditi se osjećaja krivnje koji je povezan s primljenim odgojem i starim tabuima.

2). Dužnosti čovjeka prema njegovoj obitelji jesu zajamčiti materijalnu sigurnost i sreću svoje žene i svoje djece i istodobno sačuvati svoju osobnu slobodu, pomagati svojoj djeci da postanu slobodna i samostalna, i to tako da im olakša pristup znanju i tjelesnomu razvoju te, na koncu, da pomogne svojim roditeljima u njihovoj poodmakloj dobi.

3). Dužnosti čovjeka prema čovječanstvu jesu poštovati svakoga muškarca i svaku ženu bez obzira na podrijetlo, vrjednote i odabire – pod uvjetom da tim odabirima prihvaćaju i tuđe – i boriti se za demokraciju i slobodu.

Sigurno mi je ostalo vrlo malo vremena za filozofsku oporuku: Nakon što sam umro samome sebi, želim prijeći s neznanja na spoznaju, s ovisnosti na slobodu, s osjećaja krivnje na lucidnost, s podvrgavanja predrasudama i tabuima na nadzor nad samim sobom i svojim životom bez prihvaćanja izvanjskih prisila osim onih zakonskih; jednom riječju – ne priznajem ni Boga ni gospodara!’

Ostao sam sâm još nekoliko minuta koje su mi izgledale jako duge i naćulio sam uši. Diskretno kucanje na vratima. Ušao je moj vodič: Gospodine, izvolite mi uručiti svoju oporuku kako bi se članovi lože s njome mogli upoznati i, zajedno s rezultatima ispitivanja, procijeniti jeste li dostojni biti pripušteni inicijaciji’”, piše Caillet.

Ne propušta navesti ni trenutak jedne kušnje koji ga je iznimno pogodio: “Gospodine, majstori su odlučili nastaviti s kušnjama koje vode vašoj inicijaciji. Pripremit ću vas za to.

Skinuo mi je sako i kravatu i oko vrata mi stavio omču. Zatim mi je razgolitio lijevu ruku i rastvorio košulju s lijeve strane grudi, zavrnuo desnu nogavicu sve do koljena i zatražio da skinem lijevu cipelu.

Mora da sam izgledao potpuno smiješno, ja koji tako pazim na svoj izgled, na kakvoću odijela i kravata! Bolje bi bilo biti obučen kao klaun nego ovako naopako. Bilo je to potpuno poniženje!”…

Caillet je redovito dolazio na sastanke i dobro vršio sve rituale, pa su ga nakon godinu dana predložili za stupanj pomoćnika. Paralelno s time ušao je u politiku gdje je otkrio kako funkcionira bratsko pomaganje među masonima i kako se donose zakoni kad imaš svoje ljude na ključnim mjestima.

Čim je u svibnju 1974. bio izabran za predsjednika i nakon što je imenovaoJacquesa Chiraca za premijera, VGE – kako su zvali Valéryja Giscarda d’Estainga – za osobnoga je savjetnika uzeo Jeana-Pierrea Prouteaua, velikoga majstora Velikoga orijenta Francuske, glavne francuske masonske struje sa sekularističkim sklonostima.

U Ministarstvo zdravlja imenovao je gđu Simone Veil, pravnicu i bivšu logorašicu iz Auschwitza, a za njezina savjetnika postavio dr. Pierrea Simona, velikoga majstora Velike lože Francuske s kojim sam se dopisivao. Političari su bili dobro okruženi našom “Braćom triju točaka” i projekt zakona o pobačaju bio je brzo razrađen” – piše Caillet koji je na lokalnim izborima i sam bio kandidat Socijalističke partije, a Francois Mitterand je njemu i kolegama došao izraziti podršku.

“Početkom listopada bio sam izabran za uvaženoga majstora svoje nove lože i počeo sam nositi plavi okovratnik, simbol svojega autoriteta. Vodio sam radove, istrage i inicijacije. Budući da su u našoj regiji mnogi kandidati bili kršteni i imali temeljno katoličko obrazovanje, uvijek bih ih pitao jesu li spremni dovoditi u pitanje crkvene dogme i prihvatiti masonska načela tolerancije, otvorenosti i sekularnosti.


Bio sam imenovan i za delegata u Konventu, odnosno nacionalnoj zakonodavnoj skupštini Velikog orijenta. Nakon što ga je u studenom prihvatilo vijeće ministara, u prosincu je bio izglasan “Zakon Veil”. Zastupnici i senatori masoni desnice i ljevice jednoglasno su ga izglasali! Pitanje je došlo i pred ustavno vijeće koje je odobrilo taj tekst, pa je zakon stupio na snagu 17. siječnja 1975. U skladu sa svojim javno iznesenim stavovima izrazio sam namjeru da primjenjujem taj novi zakon koji sam zajedno sa svojom braćom priželjkivao i koji je bio pripremljen u ložama.”

Zahvaljujući činjenici da je bio mason Caillet je napredovao i u profesionalnom životu, a svoje profesionalno napredovanje smatrao je normalnim. Gomilanje funkcija doživljavao je kao “slavu ovoga svijeta”. Dospio je 1982. godine do osamnaestog stupnja, postavši vitez ružina križa.

Njegovu je slavu “narušila samo jedna sjena”, kako kaže, “kad mu se 1983. godine razboljela supruga Claude.” Kako jedna nevolja rijetko dolazi sama, tako je i Caillet ubrzo doživio šok kad mu je “prijatelj i brat mason koji mu je ujedno bio i direktor”, ničim neizazvan, rekao: Maurice, gotov si!

Ta je rečenica pala kao oštrica giljotine i tako me slomila da sam jedva razumio što mi je poslije toga još rekao, iako sam se jako trudio utišati kuckanje arterija u ušima i rumenilo koje mi je počelo prekrivati lice.”

Da, izgubio si sav autoritet nad svojim zaposlenicima, čak i svaki kontakt s njima zato što se između tebe i njih navukla zavjesa, razumiješ li me?

Caillet nije znao u čemu je njegova krivnja, a prijatelj i brat mason s kojim su bili kućni prijatelji dao mu je 48 sati za podnošenje ostavke, rekavši da ima hrpu svjedočanstava protiv njega i njegove supruge, ali mu ih nikada nije pokazao.

Više od iznenadnog pada na poslu brinulo ga je zdravlje vlastite supruge koje se stalno pogoršavalo, pa joj je predložio da odu u Lourdes, sjetivši se kako su neki liječnici pacijentima predlagali promjenu klime kad ništa drugo ne bi pomagalo.

Jasno je da nisam vjerovao u nadnaravni i duhovni karakter čudesnih ozdravljenja koja su se dogodila u Lourdesu. Psihološki učinak mojega prijedloga na Claude bio je katastrofalan. Kao medicinska sestra bila je svjesna da je u jako teškom stanju, no nije mogla zamisliti da bi joj njezin muž, liječnik i racionalist, scijentist, mason i antiklerikalac, mogao predložiti uranjanje u čudotvornu lourdesku vodu.

Bila je dovoljno hrabra da u tome trenutku ne kaže ništa, no budući da je u njoj još uvijek živjela diskretna ali čvrsta kršćanska vjera, počela je strahovati od posve drukčije opasnosti. Bojala se da bi neuspjeh te ideje u meni mogao izazvati još veću skepsu i ateizam” – pojašnjava Caillet koji je na tom neočekivanom putovanju doživio čudo.

“Slavila se misa. Nikada nisam bio na euharistiji, odnosno tome nikada nisam pridavao pozornost na svadbama ili pogrebima na koje sam odlazio zbog društvenih obveza. Prije pristupa masoneriji smatrao sam da je misa zastarjeli ritual, neka vrsta praznovjerja kojim si ljudi pokušavaju pribaviti blagonaklonost neba, kao što primitivni narodi vračanjem i bacanjem uroka privlače blagonaklona i tjeraju zla bića.

U masoneriji sam shvatio da u prirodi i u čovjeku postoje neke dimenzije svetoga koje treba poštovati kako bi se očuvao red u odnosu na kaos. Za mene je misa bila ritual kao svaki drugi koji čovjeka može potaknuti da napravi reda u sebi i oko sebe, i ništa više od toga.”

“Slušao sam pažljivo. U jednomu je trenutku svećenik ustao i svečano pročitao: ‘Ištite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se… Riječ je Gospodnja.’”

Bio sam kao gromom ošinut: ta rečenica koju sam čuo kod prve inicijacije i koju sam izgovarao kada sam inicirao profane, to je riječ toga Isusa za kojega sam smatrao da je u najboljemu slučaju mudrac ili veliki inicijat, ali ne Gospodin.

Došao sam iskati, tražiti, kucati, u potpunosti nesvjestan ozbiljnosti svojega poteza. Došao sam k sebi tek u trenutku kada je svećenik podignuo hostiju. Tada sam prvi put u životu prepoznao Isusa u tomu skromnom komadiću kruha, Svjetlo koje sam uzaludno tražio u tolikim inicijacijama.”

Caillet je tako otkrio vjeru, primio krštenje i gorljivo se molio Bogu. “Moja promjena uvjerenja nije prošla bez duhovne borbe: u dva me je navrata probudilo cerekanje tik do uha i vizija nekih mračnih sivo-zelenih vretenastih likova koji su podsjećali na plamene jezike koji se uzdižu iz ognja, samo bez svjetla i bez topline. Od te sam se vizije tresao od užasa i cijelo mi je tijelo drhtalo od hladnoće. Ti su fenomeni u trenu nestajali čim bih se dovoljno sabrao i počeo zazivati pomoć Blažene Djevice Marije molitvom Zdravo, Marijo.”

Na poslu je bio totalno poražen. Ostavku nije dao usprkos ucjeni direktora. Kad se vratio na posao, kolege su ga prestali pozdravljati, a njegove radne obaveze su dodijeljene drugima.

“Bilo je to strmoglavo nazadovanje s obzirom na pravila kolektivnog ugovora. U danima koji su uslijedili cijeli niz službenih dopisa s direktorovim potpisom javljao mi je da više ne mogu predavati ni na fakultetu ni u Nacionalnoj zdravstvenoj školi te da više ne mogu biti član Regionalnoga opservatorija zdravlja.

Prekinuta su sva terenska medicinska istraživanja koja sam na regionalnoj razini obavljao s drugim znanstvenicima. U roku od nekoliko dana shvatio sam da su me gurnuli u zapećak i da me osoblje treba držati u karanteni. Više mi nije stizala nikakva pošta, čak ni strogo medicinski časopisi na koje sam bio pretplaćen. Provodio sam po osam sati u uredu bez ikakva kontakta i s kim.

Vjera u Isusa Krista davala mi je snagu da se ne dam samo tako slomiti. Usprkos svemu, još sam se uvijek oslanjao na svoje društvene kontakte, napose one masonske”, piše Caillet koji je tada otkrio da se nitko ni od masona ne želi za nj založiti kad je pao u nemilost. “Obratio sam se i nekim drugim masonima, utjecajnim ljudima, no oni su se mudro ispričali pod izgovorom da je riječ o profesionalnome sukobu.

Onda sam potražio jednoga znanca, odvjetnika koji je pripadao Velikoj loži Francuske, i zamolio ga da uloži tužbu sudu koji je zadužen za rješavanje sukoba između zaposlenika i poslodavaca zbog ‘bitne izmjene ugovora o radu’. Htio sam pokazati da je to za mene pitanje časti, pa nisam tražio odštetu, nego da mi se vrate sve moje funkcije.

Tri dana poslije, dok sam kod kuće ležao zbog gripe, Claude i ja doživjeli smo iznenađenje. U posjet nam je došao jedan brat iz Velike lože Francuske, regionalni tajnik sindikata Force Ouvrière i sveučilišni profesor. Hladnokrvno mi je rekao da ako odem na sud, ‘riskiram život’ i da neće moći ništa učiniti kako bi me zaštitio. Bio sam zaprepašten. Znao sam da čovjek može doći u situaciju da riskira život kako bi obranio brata… ali nisam mogao zamisliti da bi masoni koji su časni i poznati u našemu gradu nekome prijetili smrću.

Shvatio sam da postoji veza između te prijetnje i činjenice da su me prije nekoliko mjeseci – u nazočnosti ovoga brata koji mi je sada prijetio – moj direktor i predsjednik upravnoga odbora bili pozvali na neki čudan sastanak. Taj sam sastanak spomenuo ranije navodeći potencijalne razloge za padanje u nemilost.

Pretpostavljam da su ta gospoda s nekim drugim konstituirali divlju ložu koja je predvorje mafijaških poslova. Prijetnju sam shvatio ozbiljno, pa sam već sutradan u sef svoje banke deponirao dopis u kojemu navodim imena ljudi na koje treba sumnjati ako mi se dogodi ‘nehotično samoubojstvo’. Upozorio sam i jednoga od svojih daljnjih rođaka koji je radio u Parizu u tajnoj službi”, piše Caillet.

Paraelno s time, njegov vjerski entuzijazam nije slabio. Svako jutro je rano ustajao kako bi izmolio krunicu i čitao evanđelja. Benediktinski monah kojeg je upoznao bio mu je velika potpora: “Kada sam mu rekao da sam jako revoltiran što me uništio mason, brat i prijatelj, i da mi nitko od najutjecajnije braće nije pritekao u pomoć, pokazao mi je Isusa kojega je Juda izdao, a apostoli napustili: nije tražio moćnu pomoć svojega Oca da izbjegne mučeništvo, nego se uzdao u njegovu volju i ljubav.

Nije to nikakva rezignacija – on mi je savjetovao da iskoristim sva miroljubiva, dakle pravna sredstva kako bih postigao svoja prava – nego prihvaćanje i povjerenje zato što u kušnji nismo sposobni prepoznati Božji plan za naš život: Bog, naime, nikada ne napušta svoju djecu.

Kušnja križa, koji je sablazan za naš ograničeni duh, u konačnici omogućuje čudo uskrsnuća, trijumf istinskoga života, vječni život.”

Iako je odlučio izići iz masona, ipak se vratio u masonsku ložu “da provjeri njihovu slavnu toleranciju i prijateljstvo braće”, pa je održao predavanje pod naslovom “Isus – mitski lik ili inicijat”. Dočekao ga je zid šutnje. Postepeno je prestao ići u ložu, a otvorio je i bolovanje. Uprava mu je uručila otkaz pa se s 54 godine života našao na cesti. Srećom, piše, nisam izgubio povjerenje u Boga!

Obnovio je medicinsku praksu i počeo raditi privatno. Braća masoni ga ni tada nisu puštala na miru: “Tijekom moje obnovljene medicinske prakse u našu ordinaciju u nekoliko navrata dolazila moja bivša braća iz lože pod raznim izlikama, često i bez pravoga razloga, i da bi na kraju pregleda neizbježno bilo postavljeno pitanje: ‘Maurice, zašto se ne vratiš u naše redove? Tvoje obraćenje nije preprjeka za nazočnost u našoj loži. Moj ih je odgovor ostavljao bez riječi: ‘Što bih još mogao naći u loži nakon što sam susreo Isusa Krista?

U početku su nam i neki iscjelitelji slali svoje pacijente. Jedan od njih ispričao nam je kako je njegova grupa bila iznenađena činjenicom da su njihova okultna okupljanja, čija je svrha bila vratiti nas na njihove sastanke, ostajala bez učinka. Jednom drugom prigodom obavijestio nas je da nam više ne će slati svoje bolesnike jer ‘poslije naših molitava više ne može raditi na njima’ (podrazumijeva se da na njima više nisu mogli raditi nikakve okultne prakse). Evanđelja jasno kažu: Isus je pobjednik!”, zaključuje Caillet svoju uzbudljivu ispovijest
 

(vecernji.hr)

Filed under: TEORIJE ZAVJERE · Tags: , , ,