CRKVENA KATAKLIZMA: Zašto još samo četvrtina parova sklapa brak u crkvi

Koliko je duboka kriza Katoličke crkve? Je li duhovna obnova što ju je Crkva uz potporu državnih institucija zdušno provodila od ranih 90-ih nadajući se općem preodgoju građana i utiskujući desekularizaciju u svaku društvenu poru teško podbacila?

Od ukupnog broja parova koji su vjenčani lani njih 54 posto sklopilo je vjerski brak, a 46 posto građanski. U prva tri mjeseca ove godine sklopljena su 2124 braka, od toga čak 1597 građanskih i tek 527 vjerskih. Je li razlog tom znatnom smanjenju crkvenih brakova, kad je o katolicima riječ, samo korizma, kako tumače ljudi iz Crkve, ili je posrijedi novi, dugoročni trend.

Ta su pitanja ponovno postala aktualna kad je Ministarstvo uprave objavilo najnoviju bračnu statistiku: u prva tri mjeseca 2016. od 2124 vjenčanja samo je četvrtina – konkretno 527 – obavljena u crkvi, a sva ostala pred matičarom.

U usporedbi s lanjskom godinom, kad je 54 posto parova sklopilo crkveni brak, a 46 posto građanski, ovo je značajni pad, premda statistika obuhvaća samo dio 2016. godine. I pritom se ne radi o ekscesnoj pojavi koja bi zadesila samo jednu regiju ili županiju, nego je trend zahvatio cijelu Hrvatsku, s iznimkom južne Dalmacije.

Rađanja i brakovi su u padu, a razvodi i umiranje u porastu. Podaci Državnog zavoda za statistiku svjedoče o propasti brakova. Godine 2000. od ukupno sklopljena 22.017 braka bilo je 14.246 crkvenih i 7771 građanskih. Četrnaest godina poslije vjenčalo se 19.501 parova – pred matičara je otišlo 7781, a župniku 11.720 parova.

Pad entuzijazma

Kad se tim podacima pridruži i onaj da se gotovo svaki treći brak raspadne, ali i činjenicu da je lani prvi put u povijesti više ljudi umrlo (54.205) nego što se rodilo (42.492), a da na svakog 1,1 zaposlenog dolazi jedan umirovljenik – imamo se čega bojati.

“To ništa ne znači jer je bila korizma”, reći će lakonski u Ministarstvu uprave. Ali, korizma je bila i lani.

Objašnjava li generalni pad entuzijazma za bračnom konvencijom i potonuće crkvenih brakova? I kako je to moguće u zemlji u kojoj se na posljednjem popisu stanovništva 86 posto hrvatskih građana deklariralo katolicima?

Dr. Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta “Ivo Pilar”, silaznu putanju crkvenih brakova tumači pojavom folklornog katoličanstva.

“Dojam je da je tim građanima pripadanje katoličkoj konfesiji potrebno najvećim dijelom u identitetskom, kulturološkom smislu, a da je zapravo u Hrvatskoj na djelu sezonsko, prigodničarsko, blagdansko katoličanstvo – pripadanje konfesiji bez vjerovanja u njezine temeljne istine i dogme”, reći će Markešić, koji smatra da bi broj katolika bio znatno manji kad bi se uveo crkveni porez.

“To je dokaz kako je prošlo vrijeme kad se netko morao vjenčati u Crkvi radi tradicije i očekivanja”, komentira najnoviju bračnu statistiku Vice Batarelo, predstojnik Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije, koji koordinira više od sto zaručničkih tečaja na području cijele Zagrebačke nadbiskupije i tumači:

“To je ona stara paradigma Hrvat – katolik. Ako netko nije praktični katolik i ne vjeruje ili ne zna katoličko učenje, onda se ti ljudi ne žene u crkvi jer žive autentično u skladu sa svojim vrednotama. Crkva nikoga neće tjerati da se ‘mora’ vjenčati u Crkvi. To je odgovorna odluka svake odrasle osobe. Crkvi nije u interesu masa radi mase, nego ljudi, vjernici koji znaju i svjesni su u što ulaze.”

“Dupli” brak 

Batarelo, ali i glavni urednik Hrvatskog katoličkog radija Anto Mikić, smatraju kako su ovi statistički podaci nepotpuni i varljivi i stoga s njima treba biti oprezan. Jer, kako napominje Mikić, “svatko vodi svoje statistike, Crkva svoje, država svoje. Postoje dva načina sklapanja braka: “dupli” građanski i vjerski, ali i kanonski s građanskim učinkom – Crkva prijavljuje državi samo potonje.”

Usto, spomenuti podaci za prva tri mjeseca obuhvaćaju i razdoblje korizme kada obično nema vjenčanja. No, lani je korizma počela 18. veljače, ove godine desetoga.

Batarelo pojašnjava:

“Kad se par prvo vjenča građanski kod matičara a potom u Crkvi, statistika će pokazati samo da su vjenčani građanski, ali ne i vjerski. Župnici nemaju nikakvu obavezu niti postoje dogovorene procedure oko toga da trebaju izvijestiti državu da su vjenčani i vjerski.”

Kad smo pokušali od Zagrebačke nadbiskupije doznati realan broj crkveno sklopljenih brakova, glasnogovornik Zvonko Franc rekao nam je kako sve statističke podatke o sklopljenim brakovima možemo naći u državnim institucijama. “Mi nemamo na jednome mjestu pobrojene sve statistike.”

Etničko katoličanstvo

Najnoviji statistički podaci o broju crkveno sklopljenih brakova za dr. Ivicu Maštruka, sociologa religije i bivšeg veleposlanika u Svetoj Stolici, nisu iznenađenje:

“Deklariranjem se iskazuje etničko katoličanstvo, prema kojemu se identitet s nacijom pretvara u identitet s katoličanstvom. Budući da je dominantan trend da brak prerasta u životno partnerstvo kojemu ne treba forma, crkveni brak, osim kod iskrenih vjernika, gubi na poželjnosti zbog mogućih posljedica”, tumači Maštruko te napominje da je sklapanje crkvenih brakova danas oblik konformizma i pomodarstva, pogotovo u manjim sredinama, koje žive u tradicionalnim kodovima.

Ceremonijalu crkvenog braka koji nosi sa sobom glamuroznost i svečanost sklonije su žene, zamijetit će on.

Bračnu statistiku dr. Dejana Bouillet, socijalna pedagoginja na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, tumači suvremenošću – a razvodi su njezin neraskidiv dio: “Mladi su sve obrazovaniji, žene žele raditi i sve dok im kao zajednica ne nudimo kvalitetnu skrb i ne dajemo minimum socijalne sigurnosti, logično je da odgovorna osoba neće rađati djecu ili sklapati brak. Mladi imaju sve slabiju vjeru u opstojnost bračne zajednice, sve su manje spremni žrtvovati se za dobrobit obitelji, a izborom građanskog braka vjerojatno žele sebi pojednostavniti život ako im eksperiment bračne zajednice ne uspije”, procjenjuje Dejana Bouillet.

Odmak od roditelja

Profesorica na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta i prodekanica za znanost i međunarodnu suradnju dr. Branka Galić tvrdi kako nema te duhovne obnove koja može zamijeniti loše egzistencijalne uvjete. I ona smatra kako diskrepancija između deklariranih katolika koji se vjenčaju pred matičarom i onih vjernika koji sklapaju brak pred crkvenim oltarom govori u prilog teze o nominalnom katoličanstvu:

“Istražujući i uspoređujući katolike i nekatolike, one koji su u skladu s crkvenom doktrinom i one koji nisu, dobili smo pokazatelje koji govore kako tek jedna trećina praktično živi ono što i verbalno iskazuje. O pripadnosti katoličkoj zajednici za njih su to odlučili njihovi roditelji koji ih krste i pripremaju za sakramente, ali s osamostaljivanjem dolazi i odmak od stila života svojih roditelja.”

Konzistentnima ostaje trećina vjernika, otkriva Branka Galić: “U pravilu je najmanje praktičnih katolika u urbanim sredinama, a najviše u istočnoj Slavoniji, južnoj Dalmaciji, unutrašnjosti Istre i Lici. Te se razlike očituju i u pitanju spolne ravnopravnosti; dio sjeverozapadne Hrvatske, zagrebačka županija i Varaždin najmanje je seksistički raspoložen, ali istodobno, iako je najviše emancipiranih žena u tim područjima, žene ondje imaju najviše problema na poslu.

“Ali, kako bi vam zvučalo kad bismo rekli da su samo trećina Hrvata istinski Hrvati. Jako grdo! Tko to ima pravo procjenjivati nečiju razinu vjerske osviještenosti?” komentirat će Anto Mikić.

Iako nema konsenzusa ni oko broja ni oko razloga zbog kojih su brakovi u slobodnom padu, sama spoznaja da je brak prestao biti utočište i poželjna forma zajedništva podjednako zabrinjava i državu i Crkvu.

“Brak traži odgovornu i svojih obveza svjesnu osobu. Bojim se da mnogi u modernom društvu ne vide drugoga kraj sebe. I ako ga vide, nastoje ga iskoristiti za sebe”, dijagnosticirat će dr. Ivan Markešić i podsjetiti kako je i sam papa Franjo, otvarajući prije dvije godine Međunarodni međureligijski kolokvij “Komplementarnost muškarca i žene”, upozorio da “mi sada živimo u kulturi privremenog” u kojoj sve više ljudi jednostavno odustaje od braka kao javne obaveze i da je, prema svim raspoloživim podacima, opadanje kulture braka povezano s povećanim siromaštvom i nizom drugih društvenih zala.”

A kultura privremenog ne trpi komplikacije i konačnost koju donosi crkveni brak.

Ili, kako to poentira Markešić:

“Onima koji sklope vjerski brak a ne vide sakramentalnost kršćanske ženidbe koja znači i nerazrješivost braka, rastava će donijeti velike probleme, posebno ako i dalje žele ostati pripadnici Katoličke crkve.”

Eventualni razvod u stvarnosti im donosi stigmu i ekskomunikaciju iz crkvenog okrilja – više se ne mogu crkveno vjenčati, ne mogu pristupati drugim crkvenim sakramentima, naprimjer ispovijedi i pričesti. “A s druge strane, ništa od toga im nije zabranjeno ako žive samo u građanskom braku, čak i ako im je građanski brak propao. Oni su u svim tim prigodama prikladni za primanje svih crkvenih sakramenata. Brak koji postaje privremen polako, ali sigurno ulazi u modu u Hrvatskoj”, tvrdi sociolog religije dr. Markešić.

Svjesni i dorasli

Zato je prva stvar koju će Vice Batarelo reći zaručnicima na tečajevima za brak koji traje pet večeri da dobro razmisle jesu li svjesni i dorasli sakramentu ženidbe:

“Taj je sakrament, katolički brak, zahtjevan. Preduvjet valjanog katoličkog braka je slobodna odluka odraslih kršćana koju bi trebalo donijeti bez pritiska i ne samo radi tradicije. Katolički brak je nerazrješiv, trajan i ekskluzivan, nije na određeno vrijeme, nema rastave i mora biti otvoren za život i prokreaciju suprotno kontracepcijskom mentalitetu”, tumači Batarelo i dodaje:

“To nije neka puka formalnost i neki ugovor na papiru. Zaručnici na pripremama znaju da daju bračnu privolu, svoju riječ pred Bogom, Crkvom, rodbinom i prijateljima. Činjenica jest da mnogi ljudi današnjice vole zadržati opciju za izlaz i dok traje – traje, pa biraju građanski brak jer misle da će ga, ako ne uspiju, lakše razvrgnuti.”

Papina inicijativa

Mikić nije sklon konačnim zaključcima s varijabilnim i upitnim podacima: “Pohađanje obreda, vjerovanje u zagrobni život, oslanjanje na molitvu – jesu pokazatelji živi li netko katoličanstvo, ali to nisu apsolutni kriteriji. Uostalom, postoje vjernici koji to doista i jesu, ali ne idu redovito na obrede.”

Da suvremeni život teško trpi čvrsti oblik crkvenog braka, uvidio je i papa Franjo. Dr. Maštruko podsjeća kako je papa inicirao olakšavanje procedure za moguće crkvene razvode i sugerirao da budu brži, jednostavniji i jeftiniji.

Unatoč tom omekšavanju dr. Branka Galić ima dojam da se Crkva teško snalazi, da nije jasno koncipirala svoju ulogu u društvu i kaska za modernizacijskim procesima. Kao primjer kidanja okova s konvencionalnim navodi skandinavske zemlje u kojima je prisutan trend kohabitacije, život u zajednicama izvan formalnog braka, čemu, sigurno, pridonosi i viši životni standard.

Za pad broja crkvenih brakova poklopilo se više faktora: odstupanje od crkvene doktrine u praktičnom životu, formalna i nominalna konfesionalna pripadnost i komplikacije oko razvoda. Ljudi su svjesni da se možda ne vjenčaju za cijeli život, dok ih smrt ne rastavi, pa ih to odvraća od Crkve, a građanski brak ostaje nešto poput osigurača da ima slobode izbora i nakon rastave.

Svjedočenje vjere

Projekt duhovne obnove nije učvrstio brak zbog zabrana i zatvaranja očiju, drži dr. Dejana Bouillet, zbog nametanja dogmi koje mladi teško mogu slijediti. “Trebalo bi biti važno samo jedno: sve dok se ponašamo odgovorno prema sebi i drugima, možemo biti i dobri kršćani, neovisno o tome kako nazivamo zajednicu u kojoj živimo. Želimo li da nam društvo opstane, trebali bismo se svi malo zamisliti i pošteno odgovoriti na pitanje: Jesmo li stvorili svijet dostojan djece?”

Sveprisutna krhkost koja je u rastavama dobila i svoje izražajno sredstvo: volim te do… razvoda, ipak nije tako lako objašnjiva. Pogotovo kad se ima na umu da su “krivci” za pad statistike, oni koji danas ulaze u brak, stasali i odgajani u 90-ima, u doba kad je društvo bilo izrazito prožeto utjecajem Katoličke crkve.

Pa kako onda da taj naraštaj socijalno i vrijednosno formiran u katoličkom duhu tako lako odustaje od crkvenog modela bračne zajednice? Do jučer – to su bila djeca koja su pohađala vjeronauk.

“Stječe se dojam da ih vjeroučitelji nisu u stanju uvjeriti da i nakon sakramenta potvrde (firme, krizme) nastave živjeti kršćanskim životom i da sklapaju vjerski brak. Mnogi razlozi mogu se navesti za to, ponajviše činjenica da vjerski službenici – koji bi mladim ljudima trebali biti uzori u svemu – svojim svakodnevnim životom ne svjedoče vjeru koju im propovijedaju.

Oni su velikom većinom postali isključivo “religiozni virtuozi”. Mnogi od njih udaljili su se i previše od temeljnih načela Isusova Evanđelja, ‘priljubili su’ uz materijalne blagodati, udaljili se od običnih, a posebno od društveno izoliranih i marginaliziranih ljudi i k tome još – a što je najzločestije – neki od njih, istina rijetki, bili su se upustili u počinjenje ‘zločina pedofilije’”, kaže Markešić i zaključuje:

Krah teizacije

“Kao što je nekoć uvaženi profesor Esad Ćimić pisao knjigu Drama ateizacije jer projekt državne ateizacije ondašnjega jugoslavenskoga društva nije uspio, tako bi danas bilo prijeko potrebno pisati knjigu pod naslovom Drama teizacije, jer je propao projekt državne katolizacije hrvatskoga društva. Zapravo, potpuno je krahirao.

Možda bi – šalu na stranu – u tu svrhu bilo veoma korisno i svrsishodno umjesto Vojnog ordinarijata jer nemamo ročne Hrvatske vojske, uvesti Zatvorski ordinarijat kako bi se u tima, već godinama pretijesnim, hrvatskim zatvorima moglo krenuti s ‘kurikularnom reformom nastave katoličkoga nauka’ – jer u našim su zatvorima najvećim dijelom katolici, baš onako kao na popisu: 86 posto.”

Duhovna obnova je podbacila, konstatirat će i dr. Ivica Maštruko: “Ni u jednom religijskom sistemu nije uspio ‘povratak korijenima’, pogotovu kad je upregnut u političkopropagandne svrhe.”
 
(jutarnji.hr)