NEVJEROJATAN STRATEŠKI OBRT: Okretanje Turske ka Rusiji neizbježan, očekuje se odmazda Amerike!

Turska se sada približava Rusiji zbog dvije razlučite situacije i poticaja – potrebe da se zaštiti od, očito propuštene i nespretne ponude za priključenje EU i, da se obrani od planova Sjedinjenih država za stvaranje “federalizacijske” države u Siriji pod vodstvom Kurda

Brexit je zdrobio Erdoganove nade da će ikada uspjeti stići do bezviznog režima s EU (primjerice, institucionalizacije migrantske krize).

Stalni napori Sjedinjenih država da pomognu babici, “geopolitičkom Izraelu”, da porodi Kurdistan u srcu Bliskog istoka, je dugoročna prijetnja turskoj državi.

Erdogan je prije mjesec dana postavio situaciju za moguća pomicanja – zamijenio je Davutoglua Jildirimom (a pripremljeno je da Davutoglu bude “krivac” za rušenje ruskog protiv-terorističkog zrakoplova iznad Sirije) i dobro odigrao, stvarajući tako “geopolitičko osiguranje” u slučaju da se EU i Sjedinjene države okrenu protiv njega.

Ono što turski čelnik nudi svom ruskom kolegi je da “odmrzne” odluku o Balkanskom toku (plinovodu), u zamjenu za ukidanje strogih ekonomskih mjera protiv Turske. Zemlji su, također, potrebni ruski turisti, kako bi obnovila uništenu ekonomiju, što podgrijava nezadovoljstvo građana.

Rusiji je u interesu da nadgleda Tursku i iskoristi nezadovoljstvo turskog rukovodstva Europskom unijom i Sjedinjenim državama.

Možda čak postoji mogućnost da se Turska preusmjeri na Istok; naime, to je moguće članstvom u Šangajskoj organizaciji za suradnju ili pregovaranjem o slobodnoj trgovini sa Euroazijskom unijom.

Obje ove stvari mogu biti od koristi Rusiji u sveukupnoj strategijom razgrađivanja unipolarnog svjetskog poretka.

Što se kurdskog pitanja tiče, Ankara bi željela da Moskva nastavi odlučno podržavati sirijsku vlast u njenoj skorašnjoj post-Daesu oslobodilačkoj ofanzivi protiv ilegalne okupacije “federalnih” područja (međunarodna podjela) od strane kurdskog YPG-a.

Turska neće vojno napasti Siriju kako bi se zaustavio ovaj uništiteljski američki projekt, te stoga ovisi od podrške ruskih specijalnih i zračnih snaga i pomoći oružanim snagama Sirije u predstojećim operacijama.

Glavni ustupak Turske je da će prešutno prihvatiti Predsjednika Bashara al-Assada i njegovo vodstvo (bez obzira na priopćenja, kojim će turska vlada u javnosti morati čuvati svoj obraz), sve dok Sirijska arapska vojska, uz rusku pomoć, ne razbije američku viziju drugog “geopolitičkog Izraela”, “Kurdistana”.

Što se pitanja “Kurdistana” tiče, postoji srednjoročna šansa da Sirija, Iran, Irak i Turska (gdje trenutno prijeti militantni kurdski separatizam), zajedno s ruskim “vodstvom sa začelja” i nadzorom, uništiti ovu militantu prijetnju i natjeraju pro-američke kurdske snage u regiji na polaganje oružja.

U slučaju da je ovakvo rješenje moguće izvesti, ono može biti temeljna struktura za post-Daesu, bliskoistočnu verziju Bečkog kongresa.
 
(Katehon)