Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » MEDIJI » Profesori s Cambridgea šokirali javnost: ‘Pedofilija je prirodna i normalna kod muškaraca’

Profesori s Cambridgea šokirali javnost: ‘Pedofilija je prirodna i normalna kod muškaraca’

profesori-pedofilija“Pedofilski interesi su prirodni i normalni kod muških pripadnika ljudske vrste”, kaže u prezentaciji održanoj na sveučilištu Cambridge u sklopu ljetne konferencije profesor Philip Tromovitch s Doshisha University u Japanu

“Ako ne većina a ono velika manjina normalnih muškaraca bi htjela imati seks s djetetom… normalne muškarce uzbuđuju djeca”, dodaje on. No ako ste mislili da je usamljen – većina sudionika konferencije dijeli slična stajališta, pa i gora.

Bitka za legalizaciju pedofilije se vodila sedamdesetih i osamdesetih, kad je predsjednik “Gay alliancea” bio David Thornstad, deklarirani pedofil, trockist, a danas predsjednik NAMBLA-e, jedine preostale organizacije u SAD koja legalno djeluje zagovarajući legalizaciju pedofilije, uz argumentaciju da je međugeneracijski seks bio najčešći pojavni oblik homoseksualnosti u zapadnoj kulturi (što je u osnovi točno) i kako bismo se “odbacivanjem pedofilije morali odreći i Leonarda Da Vincija, Michelangela, i brojnih drugih” (Da Vinciju je naime bilo suđeno zbog pedofilije).

Jedan od istaknutih zagovornika legalizacije je bio i “znanstvenik” i sveučilišni profesor s Columbie (tamo je trebao predavati i Sanader!), Theo Sandfort, s kojim je naš Štulhofer uredio knjigu “Seksualnost i rod u postkomunističkoj Istočnoj Europi i Rusiji” i kojeg citira u nekim predavanjima. Njegov “znanstveni rad” “Dječaci o svojim kontaktima s muškarcima”, u kom on kategorički tvrdi kako je pedofilija korisna i dobra za dječake i kako je njegovo “istraživanje” ustanovilo da su ispitanici u dobi od 11-15 godina, s kojima je razgovarao, sami zaveli svoje “stričeke” u dobi od 35 do 60, te im je super u vezama, sam pročitao u cijelosti i zgadio mi se život od te prozirne pedofilske propagande koja sa znanstvenim metodama veze nema.

No taj “rad” je bio napisan prije Dutrouxa, a od onda je pedofilija izbačena iz plana i programa legalizacije seksualnih praksi. Ili se bar tako činilo do nedavno: pretprošle godine na ljetnoj konferenciji u Cambridgeu je jedna od centralnih tvrdnji na akademskoj prezentaciji, izrečenih pred vodećim svjetskim stručnjacima na polju seksualnosti, od strane ljudi pozvanih od organizatora, bila upravo ta kako je pedofilija normalna. Jedna od prezentacija se zvala “Oslobađanje pedofila: diskurzivna analiza,” a jedna druga “Opasnost i razlika: izgledi za hebefiliju.” (hebefilija je sklonost djeci u ranom pubertetu, 11-14 godina).

Jedan od sudionika konferencije, i to vrlo entuzijastičnih, je bio Tom O’Carroll, višestruko osuđivani pedofil, i voditelj kampanje za legalizaciju seksa s djecom, te bivši lider zloglasne organizacije “Paedophile Information Exchange” (razmjena informacija za pedofile). “Predivno!”, napisao je na svom blogu, “Bilo je to rijetkih nekoliko dana kad sam se osjećao prilično popularnim!” Sve se to događalo nakon što su u javnost iscurili detalji o tome kako je popularni Jimmy Savile zlostavljao djecu, a BBC to sustavno zataškavao, i nakon brojnih drugih otkrivenih slučajeva zataškavanja pedofilije u samoj vladi Velike Britanije. Unatoč tome, u dijelu akademske zajednice u Engleskoj, i to ne malom dijelu, traju pokušaji da se pomaknu granice prihvatljivosti seksa s djecom.

Ken Plummer, desno na naslovnoj slici, je profesor emeritus sociologije na sveučilištu Essex. “Izolacija, tajnost, osjećaj krivnje i tjeskobe brojnih pedofila”, napisao je u svom radu “Perspektive pedofilije”, “nisu intrinzične tom fenomenu već su izvedene iz ekstremne društvene represije spram manjina….”

“Pedofilima se govori kako su oni silovatelji djece, kako ih zavode; no oni znaju da su njihova iskustva često nježna i puna ljubavi. Njima se govori kako su djeca čista i nevina, kako nemaju seksualnost u smislu odraslih, no oni iz svog iskustva s djecom koju sreću, i iz iskustva vlastitog djetinjstva, znaju da to nije istina”, kaže uvaženi profesor (valjda govori iz vlastitog iskustva, pa ne bi bilo zgoreg da ga policija malo pretrese).

Nedavno, 2012., profesor Plummer je objavio na svom osobnom blogu – koji je inače pun riječi “humanizam”, “ljubav”, “aktivizam”, “bolji svijet” – poglavlje iz knjige “Muška međugeneracijska intimnost” iz 1991 (autor je inače spomenuti Štulhoferov suradnik Theo Sandfort, uz dvojicu njegovih suradnika, inače osuđivanih pedofila Edwarda Brongersma, ljevičarskog političara, i Alexa van Naerssena: “Kako je homoseksualnost postala malo manje izložena stalnoj moralnoj panici, novi negativac je pronađen u “zlostavljaču djece”, koji je postao novi sotona. “Mnogi pedofili kažu kako dječaci aktivno traže seksualne partnere među odraslima… “djetinjstvo” nije biološki uvjetovano (!) nego posvijesno proizveden društveni konstrukt”. (Zvuči poznato? Ljevica uvijek ima nekoliko učinkovitih fraza: “društveni konstrukt”, “moralna panika”, “prava manjina”…)

Profesor Plummer je potvrdio za britanski The Sunday Telegraph da je bio član PIE (organizacije za razmjenu informacija među pedofilima) “da bi proveo svoja istraživanja”. Na sličan način je i Sandfort pravdao svoju povezanost s mrežom pedofila u Nizozemskoj, “zbog istraživanja” (istraživanja su bila razgovori s dječacima u prisustvu i stanovima njihovih pedofila, koje je snimao i iz tih razgovora zaključio da je pedofilija jako dobra za seksualni razvoj dječaka i kako je svakako treba legalizirati jer pedofili jako pate zbog društvene odbačenosti). “Nikad ne bih želio da moj rad bude korišten kao opravdanje za nešto loše – a ja smatram svaku prisilnu, eksploatirajuću i nasilnu seksualnost lošom stvari.

Žao mi je ako sam na nekog negativno utjecao, ili ohrabrio tako nešto”, kaže on. No, odbio je odgovoriti zastupa li i dalje ista stajališta koja je zastupao osamdesetih i devedesetih. Glasnogovornik sveučilišta rekao je kako rad profesora Plummera “nije izražavao podršku pedofiliji” i citirao je sveučilišnu povelju po kojoj akademsko osoblje “ima sloobodu, unutar zakona, promicati kontroverzna i nepopularna mišljenja a pritom ne smiju biti ugroženi” (što recimo ne važi za španjolskog biskupa koji je nedavno rekao da rodna ideologija loše djeluje na obitelj pa mu prijeti zatvorska kazna: sloboda govora važi samo za one koji zagovaraju seksualne slobode, ne i za one koji zagovaraju slobodu savjesti i slobodu vjeroispovjesti, iako su ta prava zajamčena UN-ovom poveljom).

Graham Powell je jedan od najutjecajnijih psilologa u Britaniji, bivši predsjednik British Psychological Society i trenutni psihološki savjetnik za Agenciju za borbu protiv organiziranog kriminala, policiju, i Internet Watch. No u “Perspektivama pedofilije” je bio koautor poglavlja u kom je napisao: “U javnom diskursu, za pedofilski odnos se unaprijed pretpostavlja da je traumatizirajuć za djecu, i da ima trajne i potpuno štetne posljedice za žrtvu. No dokazi koje smo razmotrili ne potvrđuju te predrasude… moramo se zapitati ne zašto su posljedice pedofilskih činova tako velike, nego zašto su tako male.”

Dakle, on je proveo istraživanje i zaključio da zapravo negativnih posljedica za djecu – nema (inače, preko 30% dječaka koji su bili žrtve pedofila i sami kad odrastu postaju bilo pedofili, bilo homoseksualci, i istraživanja koja su to ustvrdila nisu proveli pedofili).

U tom poglavlju on doduše priznaje da je bilo “metodoloških problema” sa studijama na koje se knjiga oslanja, što “zaključke ostavlja pomalo nedorečenima”. Danas se dr. Powell odriče tog svog rada: pretprošle je godine za britanski tisak izjavio, “ono što sam napisao je bilo potpuno pogrešno i izražavam duboko žaljenje ako je to moglo na bilo koji način žrtvama otežati stvari”. “Literatura je bila dosta skromna 1981., ljudima nije bilo posve jasno što se događa. Nedostajalo je razumijevanje problema na akademskoj razini.

No u akademskim zajednicama, s rijetkim iznimkama, izgleda da i dalje “nedostaje razumijevanje problema”. Na konferenciji Sveučilišta Cambridge , 4-5 srpnja 2014., bilo je riječi o klasifikaciji seksualnosti za DSM, standardni međunarodni psihijatrijski priručnik koji koriste sudovi i policija. Nakon žestoke bitke unutar Američke udruge psihijatara (APA), koja izdaje taj priručnik i koja je sedamdesetih skinula homoseksualnost s liste poremećaja, prijedlog da se hebefilija (sklonost djeci u ranom pubertetu) uključi na listu poremećaja je otklonjen. Prijedlog je dan jer, kako djeca sve ranije ulaze u pubertet, smatralo se da trenutna definicija pedofilije – privlačnost spram djeteta u predpubrtetu – treba biti proširena, jer previše mladih ljudi (starijih od 11 godina i mlađih 14) nije uključeno.

Ray Blanchard, profesor psihijatrije na sveučilištu Toronto, koji je vodio radnu skupinu APA-e na tu temu, rekao je da će, ako se ne nađe neki drugi način kojim bi hebefilija bila obuhvaćena tim priručnikom, ispasti jednako tome da je službeni stav Američke udruge psihijatara kako je seksualna preferencija spram djece u ranom pubertetu posve normalna.

No Blancharda je kritizirao govornik na spomenutoj konferenciji na Cambridgeu, Patrick Singy s Union Collegea, New York, koji je rekao kako bi se hebefilija “zloupotrebljavala kao dijagnoza kako bi se seksualne predatore označilo mentalnim bolesnicima” prema zakonima SAD o “nasilnim seksualnim grabežljivcima” čime bi, jadni, ostali obilježeni čak i nakon što odsluže kaznu.

No najspornija je prezentacija bila ona Philipa Tromovitcha, s Doshisha University u Japanu, koji je u prezentaciji naslovljenoj “prevalencija pedofilije” istaknuo kako su “muškarci većinom pedofili ili hebefili” i kako je “pedofilski interes normalan i prirodan kod muškaraca”.

O’Carroll, bivši lider pedofilske mreže PIA-e, je bio oduševljen, i opisao je na blogu kako se nakon predavanja pridružio profesoru Tromovitchu i kolegama na piću. “Razgovor je protekao uglavnom u ugodnom tonu, zajedno s pićima uz predivnu rijeku Cam,” napisao je. Možda Tromovitchevi pogledi ne predstavljaju poglede većine akademske zajednice, no teško je ne primijetiti da se često povlače priče o “nepravednoj stigmatizaciji” seksualnih prijestupnika unutar te zajednice.

No, problem je što akademska zajednica ponekad zloporabi svoje pravo da preispituje ustaljene istine sa “znanstvene strane”: teško je naime povjerovati da je problem pronaći konkretne dokaze o posljedicama izloženosti djece pedofilima. Usto, uz svu osudu pedofilije koja danas dolazi sa svih strana kad se govori o svemu što se događalo u svijetu, Belgiji, Britaniji zadnjih dvadeset ili trideset godina, možda se treba podsjetiti da je svim tim brojnim zločinima dosta kumovala intelektualna klima iz sedamdesetih, koja je gurala pedofiliju kao dio seksualne revolucije.

Ključni čimbenik za sve ono što se desetljećima događalo u svlačionicama BBC-ja, skupim privatnim “liberalnim” školama od kojih su neke bile prava legla organizirane pedofilije koja je bila pravilo, a ne iznimka, pa i samoj britanskoj vladi, je upravo klima tolerancije spram pedofilije koju su potaknule intelektualne elite, vrh akademske zajednice.

Stvari nad kojima se danas, desetljećima nakon Dutrouxa, zgražamo, su tada bile nešto “liberalno” i “moderno” naspram “konzervativnih shvaćanja ljudske seksualnosti”: i u nekadašnjoj Jugoslaviji je bilo slično, pa je osamdesetih Start u više navrata pisao o “dječjoj seksualnosti”, što je tada bila moderna tema, naravno o “konzervativnoj crkvi” koja ne da djeci da prakticiraju svoju seksualnost (sa stričekima, ne), a mediji su se u SFRJ zgražali i nad konzervativnim i zatucanim Amerikancima koji su tražili izručenje intelektualca i umjetnika Romana Polanskog samo zato je je spavao s 13-godišnjakinjom “koja je pristala na seks”. Američiki zakon koji je govorio da dijete ne može dati pristanak i da je to automatski silovanje je smatran srednjevjekovnim.

S antibebi pilulom došlo je i prihvaćanje vanbračnog seksa, a s legalizacijom homoseksualnosti došlo je do priča o potrebi legalizacije pedofilije. Sedamdesete su općenito bile godine nagle “seksualne emancipacije”, kad je pornografija cvjetala, a “liberali” i “intelektualci” su govorili o “seksualnim slobodama djece”, odnosno o seksualnom oslobađanju istih umjesto o seksualnom zlostavljanju.

Politička korektnost se općenito zasniva na zamagljivanju stvarnosti izmišljanjem naziva na tragu Orwelovskog “novogovora”. 1981, respektabilna izdavačka kuća Batsford je objavila knjigu “Perspektive Pedofilije (“Perspectives on Paedophilia”), koja je, prema Brianu Tayloru sa sveučilišta Sussex, koji joj je napisao predgovor, “predstavljati izazov predrasudama o dječjoj seksualnosti”. Knjiga je, da stvar bude gora, bila namijenjena socijalnim radnicima, te onima koji rade s djecom ili sa ljudima na uvjetnoj slobodi. Javnost, napisao je dr. Taylor, “generalno misli da su pedofili bolesni ili zli ljudi koji vrebaju djecu po parkovima u nadi da će uspjeti zaskočiti kakvo nedužno dijete”.

To je, uvjerava on čitatelje, običan “stereotip”, “jednako netočan kao i beskoristan”, koji nema veze s “empirijskim činjenicama o ponašanju pedofila”. Jer, kaže on, najviše se pedofilije događa unutar obitelji, od strane rođaka! Naravno, pa pedofili uvijek vrebaju one koji su im – najbliže!

Stav većine onih koji su sudjelovali u pisanju te knjige, koja je značajno utjecala na stav javnosti o pedofiliji u idućim desetljećima, je bio izrazito pro-pedofilski.

Bar dvojica koautora – od kojih je jedan, Peter Righton, bio direktor nacionalnog centra za socijalni rad – su kasnije osuđena zbog seksualnih zločina nad djecom. Ali, ono što je zanimljivije od toga je da su neki od suradnika i autora na tom (ne)djelu, bar u tekstu navedena dvojica profesora, još uvijek aktivni unutar akademske zajednice – i vrlo utjecajni.
 
(dnevno.hr)

BRITANCI SLAVE POVIJESNI PRESEDAN, A FUNTA NA POVIJESNOM MINIMUMU: Evo kako su popratili povijesnu odluku izlaska iz EU!
BRAVO! Predsjednik vijeća EU šokirao svijet obranom kršćanstva: 'ZA ISLAM TU NEMA MJESTA'!

Filed under: MEDIJI · Tags: , ,

 
reklama