Zlato od pola svijeta završava u SAD i Britaniji, a odatle ‘teče’ prema 50 obitelji koje drmaju svijetom

ZAPAD ĆE PONOVO PLJAČKATI ONE KOJE JE VEĆ OPLJAČKAO I OPET NASRTATI NA RUSIJU I KINU

Prevara. Mito. Nasilje.

Sva ta sredstva su u optiecaju kada hegemonija oko 50 glavnih svjetskih oligarha (obitelji Rothschild, Rockefeller, Morgan, Warburg, Oppenheim, Stern, Cohen, Montefiore, Goldsmith, Weinberg, Lazar, Bleihroder, Valenberg, Sassoon, Hambros, Heine, Mendelson i druge – postane nestabilna.

Ili kada se radi o zlatnom teletu. Ni zbog čega drugog oni tako ne polude kao zbog plemenitog metala.

Ako se pogleda povijest Zapada, ona se svodi samo na jedno – bogaćenje i prisvajanje žutog metala.

Godine 1933. američki predsjednik Franklin Roosevelt je na zahtjev Wall Streeta u cilju “stabilizacije bankarskog sustava” u uvjetima Velike depresije izdao dekret da se oduzme sve zlato (u kovanicama i polugama) u SAD koje su držale fizičke i pravne osobe. Istina, formalno im je – u zamjenu – isplaćivan papirni novac, ali u praktično duplo manjoj vrijednosti, tj. to je faktički bila konfiskacija.

Važno je istaknuti da se oduzimanje provodilo u trenutku kada su u Sjedinjene Države od nacističke i japanske agresije masovno bježali stanovnici Europe i Azije. Zahvaljujući tome su zlatne rezerve američki Federalnih rezervi naglo porasle: s 6-8 tisuća tona početkom 1930-tih godina na 20 tisuća početkom 1940-tih. Tada su zlatne rezerve SAD postale najveće na svijetu.

Ono što je zanimljivo jest da se oduzimanje zlata od stanovništva nastavilo čak i kada se kriza završila, iako je poslije završetka Drugog svjetskog rata BDP Sjedinjenih Država praktično neprestano rastao. Samo što je tada posebna pažnja posvećivana “izbjeglicama” iz Istočne Europe i Azije, koje su se “skrivale” od “crvene prijetnje”.

I ponovo zanimljiva činjenica – unatoč stalnom priljevu žutog metala, njegova količina u Federalnim rezervama se … stalno smanjivala – za više od 2,5 puta od 1946. do 1972. godine (s 20,2 tisuće na 8,5 tisuća tona). To jest rezerve su se smanjile praktično za onu količinu koja je 1930-tih oduzeta stanovništvu tijekom Ruzveltove reforme.

Službeno objašnjenje je bilo da su te “mjere neophodne radi održavanja stabilnosti dolara”. Međutim, faktički (ako se ne računaju relativno male isplate De Gaulleovoj Francuskoj) se žuti metal prelio u privatno vlasništvo onih bankarskih grupa koje su bile dioničari Federalnih rezervi.

Istina, do 1970-tih godina postojala je mogućnost (po pravilu, formalna, koje se nije koristila u praksi) da oni kojima je novac konfisciran poslije 1933. godine zamjene papirni novac za zlato. Međutim, već 1972. godine i one su nestale, kada je predsjednik SAD-a Richard Nixon ukinuo takozvani Bretonvudski sustav, koji je garantirao “zlatni standard” dolara.

Važna posljedica te odluke je bilo to što su Federalne rezerve praktično zamrznule svoju službenu statistiku. Prema njoj, američke zlatne rezerve su od 1972. godine, navodno, praktično nepromijenjene (8,2 tisuće tona 2016. godine). Pošto reviziju Federalnih rezervi nitko nije provodio, mnogi ekonomisti smatraju da u njihovim sefovima nema nikakvog zlata.

Zato u isto to vrijeme počinje, prema službenoj statistici, smanjenje državnih zlatnih rezervi Ujedinjenog Kraljevstva. Britanska Centralna banka, koja se, za razliku od američkih Federalnih rezervi, nalazi u državnom vlasništvu, 1977. godine osniva misterioznu strukturu pod nazivom Bank of England Nominees Limited (boene).

Misterioznu, pošto joj je dano pravo da praktično neograničeno predstavlja interese Banke Engleske, a podaci o stvarnim dioničarima boene se nisu objavljivali. Po tvrdnjama Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva, kontrolni paket u osnivačkom kapitalu Bank of England Nominees Limited regiji privatnim financijskim strukturama.

I praktično istovremeno s pojavom boene počinju naglo se smanjivati zlatne rezerve Banke Engleske. Paradoksalno, dok je BDP Velike Britanije rastao – rezerve plemenitog metala Ujedinjenog Kraljevstva su se smanjivale. U drugoj polovici 1970-tih za pola – sa 1.200 na 600 tona. U razdoblju od 1990. do 2000. ponovo su se smanjile upola – na 300 tona.

Pogledajmo zlatne rezerve država koje su predale svoje rezerve SAD i Velikoj Britaniji.

Ujedinjenom Kraljevstvu je predano na čuvanje zlato zemalja iz takozvanog Commonwealtha nacija (Australija, Kanada, Indija, JAR, Novi Zeland i dr.) I niza europskih kontinentalnih država (Austrije, Švicarske i dr.), Kao i Meksika.

U Federalnim rezervama SAD čuva se zlato 60 država, uključujući mnoge članice EU (Njemačka, Nizozemska, Italija i dr.), Azijskih saveznika Washingtona (Japan i dr.) I latinoameričkih zemalja.

Samo u Banci Engleske je krajem 2012. bilo 5,1 tisuća tona stranog zlata, a u američkim Federalnim rezervama – 6,2 tisuće tona. To zlato je bilo predano na čuvanje Velikoj Britaniji i SAD u zamjenu za jamstva pružanja potpore kreditno-bankarskom sustavu i očuvanja sigurnosti.

Osim toga, Washington i London su obećali da neće destabilizirati unutarpolitička sustav država koje im predaju dragocjenosti. U zamjenu za to, vlasnici zlata su bili spremni zažmiriti na to što ih faktički kradu, što prisvajaju sebi rezerve predane na čuvanje.

Donedavno ih nisu ni dirali. Međutim, sada je “skupljanje” zlata dostiglo vrhunac. Velikih vlasnika dragocjenog metala koji se mogu prevariti i opljačkati – praktično više nema. Zbog toga nisu gadljivi ni na male “klijente”.

Direktor Centralne banke Armenije, koji je stekao obrazovanje u Americi, uvjerio je svoju vladu da zamijeni svoje zlatne rezerve (1,4 tone) za dolare.

Azerbajdžan je smjestio svoje rezerve (30 tona) u londonski trezor banke JP Morgan .

Eksploatacija zlata u Gruziji našla se u rukama nekoliko zapadnih financijskih grupa. “Zahvaljujući” njima zlatne rezerve postale su najmizernije na svijetu – manje od 0,1 tone.

Istim putem je već krenuo i Kijev. Ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk naglo je smanjio ukrajinske zlatne rezerve – samo 2014. godine smanjio ih je praktično upola – sa 42 na 24 tone. Nije teško pogoditi kome ih je predao.

Ali, takve “mrve” nikako ne mogu zadovoljiti apetite onih koji drže “zlatnu milijardu”.

A to znači da im preostaju dva puta.

Jedan – terorizirati one koje su već opljačkali po nekoliko puta. Da pod plaštom “razvoja demokracije i borbe protiv korupcije” smjenjujući vladajuće režime.

Drugi – da po tko zna koji put pokušavaju staviti pod kontrolu bogatstva Rusije i Kine.

Da djeluju po staroj shemi: pritisak pomoću sankcija, pokušaji uvlačenja u rat, podmićivanje elita i, naravno, ucjena.
 
(fakti.org/uredio:NSP)