KOLUMNA: Dok se šupci na vlasti ne počnu bojati građana, ništa se neće promijeniti

“KAŽE se da je demokracija najgora vrsta vladavine, ne računajući sve ostale koje smo isprobali”

Poznati Churchillov aforizam sam se po sebi nameće kao komentar domaćeg političkog rasula. Nakon višemjesečnog bespoštednog rata svih protiv svih, Sabor je konačno raspušten. Zastupnici koji realno ne zastupaju nikoga i koji su svojim masovnim nedolaženjem na sjednice Sabora napravili potpuno ruglo od te nesretne institucije, mogu na zasluženi godišnji odmor. Kamo sreće da je trajni.

Vlada čiji je kadar varirao od suvišnog preko sumnjivog do skandaloznog, vođena tehnokratom koji puno bolje barata korporativnim žargonom nego hrvatskim jezikom, postala je tehnička. Ako se njen legimitet time nije umanjio, to je zato što manji ionako ne može biti.

Dotični šarlatani i hazarderi mrtvi-hladni uvjeravali su nas da je situacija pod kontrolom i da su im nacionalni interesi na prvom mjestu, u isto vrijeme dok su zabijali jedni drugima noževe u leđa, grčevito se držeći za svoje nezaslužene i beskorisne fotelje. Preslagivanje kojim su nam tjednima ispirali mozak ispostavilo se, naravno, kao bezočni blef.

Zbogom dragom vođi

HDZ nije imao sreće s vrbovanjem zastupnika, a Karamarku nije upalila taktika da se oko afere Konzultantica pravi lud. Prvom potpredsjedniku Vlade bez resora na kraju je preostalo jedino dati ostavku, prvo na tu funkciju a zatim i na mjesto predsjednika stranke iza koje se skrivao. Uzalud je ovaj tragikomični lik trabunjao o harangama, držao cijelu zemlju za taoca i na stranačkom saboru grmio: “Nitko HDZ neće ignorirati ni ponižavati ni ucjenjivati”, HDZ se po već ustaljenom obrascu okrenuo protiv dragog vođe čim je nanjušio da mu izmiče tlo pod nogama.

Nije velika utjeha da se brod luđaka, koji nas je vodio zadnjih pola godine, sam potopio. Možda je drugi potpredsjednik (također bez resora) Petrov ovoj Vladi mogao biti korisniji kao psihijatar – bar bi nešto konkretno radio. Naši državnici, međutim, blaženo egzistiraju u svojoj paralelnoj realnosti u kojoj je geslo “ostati mirni i vladaju na”. Tako premijer Orešković u raspadu Vlade ne vidi nikakvu prepreku da izdaje vrlo upitne koncesije ( i to izravnom nagodbom) u Slavoniji.

Patetična Kolinda

Predsjednica Grabar-Kitarović nam patetično “jamči da će biti faktor stabilnosti”, a onda usred krize sazove presicu da bi se pohvalila sklapanjem posla s kazahstanskim režimom.

Predsjednici se može predbaciti da se ponaša kao da ju se cirkus oko nje uopće ne tiče, ali ne i da sjedi besposlena. Jer kad ne bulazni o orjunašima na facebooku i ne pjeva navijačke pjesmice na radiju, Kolinda marljivo povezuje Hrvatsku sa svakim autoritarnim režimom koji je zainteresiran, od Irana i Turske do famozne istočnoeuropske „uspravnice“. A u taj se trend uklapa i Karamarkova afera s mađarskim MOL-om, kao i medijski puno slabije pokrivena afera o navodnoj povezanosti s ruskim Rosatomom.

Tako da neće biti iznenađenje ako nam uskoro dođe i kakva delegacija ruskih oligarha u šoping, jer sezona rasprodaje već je otvorena. Osim toga možda Kolinda i Karamarko žale što ne mogu biti takvi “faktori stabilnosti” i kreatori “zajedništva” kao Orban, Putin, Nezarbajev, Erdogan ili ajatolah Hamenei. Ako ništa drugo, oni bi znali čvrstom rukom razriješiti ovu krizu. Zadnja epizoda ove diplomatske sapunice bio je Kolindin nadrealni date s Vučićem, bivšim Šešeljevim pulenom i i čovjekom koji drži zabrinjavajuću koncentraciju moći u Srbiji.

Sjećate se svih onih priča, dok je Josipović bio predsjednik a Milanović premijer, o udaljavanju od zloglasne „regije“ i okretanju prema Europi? Nema veze, ne sjeća se ni HDZ.

Partnerstvo s autokratima

Doduše, strateško partnerstvo s istočnim autokratima samo je nastavak politike “nesvrstanih” sive eminencije naše politike, bivšeg predsjednika Mesića. On je i u vrijeme mandata i u mirovini uporno lobirao za ruske južne tokove i družbe Adria ovdje, kao i „za naše gospodarstvenike“ po Azerbejdžanu, Kazahstanu i sličnim satrapijama. Obišao je i Gadafija u Libiji 2011. i Asada u Siriji ove godine, potpuno indiferentan na krvavi građanski rat u tim državama. Mesić je ipak pragmatist, za njega je biznis iznad takvih unutarnjih pitanja kao što su ratni zločini. Vrhunac je međutim bio njegov “privatni” posjet državi koja je oličenje Orwellove 1984, Sjevernoj Koreji, a u sklopu ruske delegacije povodom sumnjivog projekta koji bi zaobišao međunarodne sankcije (od svega na kraju nije bilo ništa).

Kako, u čije ime, za čiji račun? Nitko se ne pita. Zaista nije teško biti ciničan prema demokraciji kad je sve što nam pruža mogućnost da na izborima zamijenimo jednu garnituru ološa u odijelima drugom. No narodi navedenih zemalja nemaju ni taj luksuz. Sve su to formalno republike koje uredno održavaju privid demokratskog procesa, ali u kojima je vlast postalo praktično nemoguće smijeniti mirnim putem. Izbori su uredno namješteni, osim u Mađarskoj i Srbiji, gdje za tim nema potrebe. Oporba je djelomično ili potpuno neutralizirana ili kontrolirana, kao i pravosuđe, mediji i civilno društvo. Ljudska prava i slobode brutalno se krše, dok je vladavina zakona mrtvo slovo na papiru.

Reality-show vlada

Stihijska privatizacija, koju ova reality show-vlada zove reformama, svakako je znak za uzbunu. Ali privatizacija strateških državnih tvrtki sporedna je u odnosu na privatizaciju samih institucija ove države, koja je barem prema Ustavu demokratska – što prema članku 1. znači da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”, a “narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem”. Vjeruje li itko u Hrvatskoj da vlast zaista pripada narodu? Dakle, Tim`s team je na odlasku. Motivacijske poruke iz njegove treš-prezentacije ostaju kao uspomena na ovu farsu.

I što sad?

Izgledno je da će nakon novih izbora koalicija predvođena SDP-om osvojiti vlast. Takav je scenarij zaista manje zlo, ali u situaciji u kojoj se nalazimo, manje zlo više nije dovoljno. Da, zaustavit će puzajuću ustašizaciju zemlje koju sadašnja vlast provodi, perfidno je negirajući na svakom koraku, gurajući nas u izolaciju Zapada. Ali Milanovićeva Vlada opet neće napraviti ništa da zaustavi jednako pogubno klizanje prema bankrotu.

Četiri godine njenog mandata pokazale su samo potpunu nebrigu, neodgovornost i nesposobnost rješavanja gorućih problema: javnog duga, ovrha, nezaposlenosti, nejednakosti, besperspektivnosti za sve koji nisu umreženi s političkom mafijom, bezakonja, korupcije, poreza i nameta, metastaziranog birokratskog tumora koji jede sve pred sobom…Umjesto toga, bavili su se, kao i svi prije i poslije njih: kadroviranjem, rasipanjem novaca poreznih obveznika na bezobrazne privilegije, spletkarenjem i prodavanjem magle. S druge strane, koliko god da je Most uzdrmao HDZ-SDP duopol, a Živi Zid doživio ponovni uzlet u anketama, i dalje nemamo nikakve šanse dobiti Vladu bez jedne od dvije „velike“, beznadno kompromitirane stranke za kormilom.

Narod zna, ili barem naslućuje, ono što je među političkim elitama i njihovim prirepcima tabu: da je demokracija kakvu imamo jeftini igrokaz i paravan za „große Spiel“. Znamo da su stranke pretežno interesne skupine čiji core business je uhljebljivanje vlastitog članstva i pogodovanje tajkunima-klijentima. Znamo da, uza svo baljezganje o javnom dobru i nacionalnim interesima, političari državu i javni proračun vide kao ratni plijen. Da bi ga se domogli i zadržali, spremni su na sve – neumorno lagati, rovariti, vrijeđati inteligenciju birača, podilaziti najnižim strastima i predrasudama. Politički sustav koji bi u teoriji trebao filtrirati najbolje, na vrh dovodi najpodlije i najbesramnije među nama, one koji su spremni srozati se do samog moralnog i civilizacijskog dna. Ako i nisu takvi, vlast ih takvima učini. Moć je porok prema kojem su i najteže droge obična kamilica.

Neograničena vlast – loša vlast

Obožavatelji velikih vođa i čvrstih ruku, kao što su Putin, Orban, Chavez ili Gadafi, ne shvaćaju da je neograničena vlast uvijek loša vlast. Naime, kad eliminira sve korektive, nužno postaje korumpirana, bezobzirna i brutalna. Država postaje privatna prćija razularenog despota, a građani njegovi podanici koji, ako mu se zamjere, završe u stečaju, u zatvoru, ili ih jednostavno proguta mrak. I nikom ništa. Ma koliko demokracija bila disfunkcionalna, preferirati tiraniju znači odreći se slobode i elementarnog dostojanstva zbog prividne stabilnosti. Ne vjerujte demagozima – treba nam više demokracije, ne manje.

Jer, glasanje svakih nekoliko godina jednostavno nije dovoljno. Između dva ciklusa precijenjenog izbornog spektakla, koji se po izvještačenosti može mjeriti jedino s nogometnim prvenstvima, ne možemo dalje dopuštati političarima da žrtvuju našu budućnost radi svog bijednog oportunizma. Apolitičnost i pasivnost su privilegija koju sebi mogu priuštiti bogate i napredne zemlje sa stabilnim institucijama, Hrvatska sigurno ne. Hrvatska je, naime, ono što ekonomisti Robinson i Acemoglu u svojoj vrlo utjecajnoj knjizi „Why Nations Fail“ zovu ekstraktivna država, koja omogućuje malenoj i dobro umreženoj eliti da crpi bogatstvo zemlje, blokirajući sve prilike i poticaje za njen razvoj.

Posljedice vidimo – nakon 25 godina tranzicije na samom smo začelju post-socijalističkih zemalja unutar EU.

Utopije koje vrijedi slijediti

Nije li ironično da se unatoč tome kao nacija, osim oko vječnih ustaša i partizana, uzbuđujemo jedino oko nogometa? Jesmo li stvarno oko svega ostaloga tako letargični i bespomoćni? Dok nas se šupci na vlasti (neovisno o stranci) ne počnu bojati, ništa se neće promijeniti. Neće nas spasiti ni Bruxelles ni Washington, ni Moskva ni Vatikan. Politički neuk, neodgovoran i nezreo narod, kakav nažalost jesmo, ne može se naučiti odgovornosti za vlastite odluke tako da ih uvijek prepušta nekom drugom.

O nama ovisi hoćemo li krenuti putem Mađarske ili putem Švicarske. Fenomenalan prosvjed za kurikularnu reformu može biti simbolična iznimka ili prekretnica. Referendum može biti reakcionarna podvala Opus Dei-a i sličnih igrača iz sjene ili stvarni izraz narodne volje i korektiv vlasti. Javna rasprava može biti pro forma ili može biti zaista inkluzivna za sve zainteresirane.

Umjesto kao kolektivni ispušni ventil, internet bi mogao služiti za institucionaliziranu participaciju građana u političkom procesu. Direktna demokracija možda zvuči kao utopija, ali na isti se način nekad gledalo na univerzalno pravo glasa. Da se ne radi o naivnoj ljevičarskoj fantaziji, potvrđuje slijedeći zaključak iz ni više ni manje nego The Economista: „Potrebni su nam mnogi takvi eksperimenti – koji kombiniraju direktnu demokraciju i tehnokraciju, delegiranje prema gore i prema dolje – da bi demokracija ponovo ozdravila.“

Uostalom, postoje utopije koje vrijedi slijediti, barem kao orijentir. Alternativa je partitokracija, kleptokracija i vladavina najgorih među nama. Ono što imamo sada.
 

 
(index.hr)