Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » Brooks: Kina će još desetljećima biti prije ekonomska nego vojna sila

Brooks: Kina će još desetljećima biti prije ekonomska nego vojna sila

kina-vojskaMNOGI SU UVJERENI DA NIJE PITANJE DA LI ĆE KINA POSTATI SUPERSILA, VEĆ – KADA!

Još jedan problem Kine je to što SAD imaju previše saveznika diljem svijeta da bi tek tako odustale od svoje prevlasti.

Na spisku američkih saveznika su najmoćnije ekonomije svijeta – to uvelike smanjuje troškove Sjedinjenih Država za održavanje statusa supersile.

Tijekom 90-ih proračun za obranu SAD iznosio je oko 3% američkog BDP; u narednom desetljeću, zbog ratova u Iraku i Afganistanu, proračun je povećan na 5% BDP-a. Danas su troškovi obrane pali – ponovno iznose oko 3% BDP-a.

Washington je uspio očuvati svoje vojno liderstvo u svijetu bez naročitih troškova zahvaljujući vojnim bazama, koje se nalaze na teritoriju savezničkih zemalja i zbog pomoći saveznika u razvoju naprednog naoružanja. Jedini pravi saveznik Kine je Sjeverna Koreja; a ovaj saveznik često ne vrijedi novca, koji se troši na njega.

S obzirom na sve ove probleme i očiglednu nespremnost Kine da ih rješava, budućnost međunarodnog sustava više zavisi od toga da li će SAD nastaviti podržavati ono što mi nazivamo “dubokim uključivanjem” – globalnu strategiju koju su SAD slijedile u posljednjih 70 godina.

Zato: ako se ne desi neka bizarna promjena raspoloženja, koja će dovesti do potpunog odbacivanja globalne uloge Amerike, onda Washington može u narednih nekoliko desetljeća bez naročitog napora sačuvati svoje osnovne vojne instrumente, svoje saveze i sporazume, koji štite stabilnost u ključnim regijama, podržavati globalnu ekonomiju i istodobno osigurati suradnju u vezi transnacionalnih problema.

Prednosti ove globalne strategije su diskutabilne, posebno u svjetlu posljednjih vanjskopolitičkih problema. Neuspjesi poput invazije na Irak pokazuju kako je teško promijeniti unutarnju politiku druge države silom oružja. Ali, gola sila kao prevencija od nepovoljnih ishoda, znači ponekad više nego ostvarivanje svojih ciljeva – i u tom smislu Washington je djelovao mnogo uspješnije, nego što se čini većini Amerikanaca.

Za državu, zadovoljnu svojim položajem, status lidera međunarodnog sustava je značajan, zato što omogućava obuzdavanje i odvraćanje konkurenta; daljnji rast njenog utjecaja nije toliko važan.

Glavni zadatak SAD u prethodnim desetljećima je bio preduhitriti globalnu destabilizaciju – i Amerika je to ostvarila. Sada nam ne prijete problemi uobičajeni u minuloj epohi: destabilizacija važnih regije u vezi s prijetnjom nacionalnoj sigurnosti; dotrajali savezi koji ne mogu obuzdati nove konkurente; uzajamna militarizacija; utrka u naoružanju između supersila i podjele na rivalske ekonomske i vojne blokove.

Ako bi se Washington zaista ogradio od svijeta, svi ovi problemi bi se vratili, donoseći sa sobom mnogo očiglednije globalne prijetnje. Pa čak i u tom slučaju, ako se ove prijetnje ne bi obistinile, Americi bi i dalje bilo mnogo teže da im se suprotstavi – uzimajući u obzir opću destabilizaciju svjetskog poretka.

Da, danas se Sjedinjene Države suočavaju s teškoćama u izgradnji koalicije za rješavanje međunarodnih problema; ali ako Amerika postane dobrovoljni zatvorenik, zadubljen u svoje poslove, o čemu sve više govore ne samo političari, već i obični Amerikanci, problemi će se samo pogoršati.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, snaga SAD je uvijek išla ruku pod ruku s mogućnošću da same sebe ozljede (što se i dogodilo u Iraku). Ali, ekonomsko slabljenje Amerike ima i svoje pluseve – američki lideri su primorani da se fokusiraju na glavne zadaće globalne strategije i manje da se miješaju u periferne konflikte. Upravo ovom logikom je bila uvjetovana vanjska politika Baracka Obame. Ipak, dominacija SAD u vojnim pitanjima i slabljenje gospodarstva će testirati snagu Amerikanaca – na najmanje četiri načina.

Prvi: iskušenje da tjeraju saveznike SAD da djeluju isključivo u američkim interesima. Saveznici Sjedinjenih Država u velikoj mjeri ovise o Washingtona; zahtijevati obostranu ljubaznost – primjerice, odobravanje diskutabilnog političkog djelovanja SAD, odustajanje od odluka ili ustupaka bilatelarnim sporazumima nepovoljnih za Amerikance – čini se vrlo logičnim.

Sjetite se riječi Donald Trumpa – on tvrdi, da Sjedinjene Države konstantno sklapaju sporazume s drugim državama (uključujući i savezničke) na svoju štetu i obećava da će ponovno naučiti Ameriku da pobjeđuje. Ali, suvremeni svjetski poredak počiva na prešutnom dogovoru: igrači ne konkuriraju jedni drugima na vojnom planu, sudjeluju u složenoj mreži sporazuma i igraju po općim pravilima, u zamjenu za izvjesnost da Amerika, koja je dominantna u vojnom smislu, neće početi vršiti pritisak na njih.

Da, naravno, Washington ponekad vrši pritisak na saveznike; to su radili mnogi predsjednici – uključujući Kennedyja, Reagana, Busha-mlađeg i Obamu. Ali, ako SAD počnu prečesto da primoravaju saveznike da postupaju u njihovom interesu, Amerika riskira podrivanje kako postojećeg svjetskog poretka, tako i svoju vodeću ulogu u njemu.

Druga opasnost: ulazno iskušenje da se oštro odreaguje na pokušaje drugih zemalja (npr. Kine) iskoristiti svoju ekonomsku moć u međunarodnoj areni. U prošlosti, većina suprotstavljenih supersila – Njemačka, Japan, Sovjetski Savez – bila je jača u vojnom, a ne u ekonomskom smislu. Kina će, pak, još desetljećima biti prije svega ekonomska, a ne vojna sila. To je dobro, jer vojna prijetnja svjetskom poretku obično brzo dovodi do vrlo neugodnih rezultata. Ali, istovremeno to znači da će Kina djelovati ekonomskim metodama – i stoga Amerika mora reagirati mudro.

Generalno, Kinezi žele male ili čak kozmetičke izmjene u postojećem svjetskom poretku – takve akcije bi podizale ugled Pekinga, ne prijeteći pritom samim temeljima i načelima postojećeg sustava u svijetu. Washington bi se trebao odnositi prema takvim stvarima s razumijevanjem – to će od Kine napraviti dio sustava po niskoj cijeni. U suprotnom, SAD bi mogle isprovocirati Kinu na dionice koje mogu zaprijetiti sadašnjem svjetskom poretku u cjelini.

Nedavni skandal u vezi Azijske banke infrastrukturnih investicija (Abii) – dobar je primjer kako se ne treba ponašati.

Tijekom 2013. godine Kina je predložila osnivanje Abii, nadajući se istovremenom povećanju svog statusa i investiranju u azijsku infrastrukturu. Iako su se uvjeti kreditiranja ispostavili manje konstruktivnim, nego što bi trebalo, Abii će teško nanijeti ozbiljnu štetu strukturi globalne ekonomije ili nekako naštetiti regiji.

Treća opasnost: vječno iskušenje moći. SAD mogu intervenirati u konfliktima koji ne utječu na njihove nacionalne interese (ili rastegnuti shvaćanje “nacionalnih interesa” toliko, da ovaj izraz izgubi svako značenje). Ovo iskušenje prati supersile još od vremena intenzivne borbe s konkurentima – u eri Hladnog rata Amerikanci su se zaglibili u Vijetnamu, a SSSR – u Afganistanu.

Danas SAD nemaju ravnopravnog protivnika, što znači da je iskušenje još jače. Obama ga je na svaki način izbjegavao – predsjednika često kritiziraju zbog činjenice da je frazu “Ne pravite gluposti” pretvorio u stratešku maksimu.

Međutim, u onim slučajevima kada su te gluposti ugrožavale samu sposobnost SAD da zadrže svoje globalno prisustvo, Obamina ideja nije bila tako loša. On, međutim, nije dodao važan zaključak – “Ne skidaj oči s cilja”. A posljednjih 70 godina cilj SAD je podrška stabilnosti u ključnim regijama planeta i očuvanje svjetskog ekonomskog sustava.

Posljednja stvar koju Washington treba izbjegavati je nepotrebna agresija i vojna prijetnja, čak i ako su u pitanju nacionalni interesi.

Na primjer, Kina sve agresivnije djeluje na američkoj periferiji. Da, sposobnosti Pekinga za blokiranje snage protivnika uvelike povećavaju rizik američkoj avijaciji i mornaričkoj (ne podvodnoj) floti na granicama Kine. Ali odgovor, koji Washington treba uputiti na povećanje obrambene sposobnosti Pekinga, ovisi o tome koji strateški cilj Amerika želi postići.

Ponoviti situaciju apsolutne slobode vojnih akcija, koju su SAD uživale tijekom 90-tih godina, bit će vrlo teško jer će svaki pokušaj u tom pravcu samo povećati vjerojatnost budućih sukoba.

Ali, ako su ciljevi Washingtona skromniji – podrška regionalnim saveznicima i očuvanje ekonomskog i institucionalnog poretka, koji ide u prilog SAD – onda se oni mogu postići manjim naporima.

Razvijajući vlastite strategije za blokiranje snaga protivnika, Sjedinjene Države mogu obuzdati agresivne akcije Kine i zaštititi svoje saveznike i pored rastuće vojne moći Pekinga. Za razliku od često osporavane doktrine “zrak-more” ( Air Sea Battle ), koje se SAD drže u Tihom oceanu, ovakva strategija ne predviđa neposredni udar na kineski teritorij u slučaju sukoba.

Strategija obuzdavanja treba smanjiti kinesku sposobnost da djeluje na tzv. “Prvi lanac otoka” koji se sastoji od Japana, Filipina i Tajvana. Pentagon za to može koristiti iste te metode – mini i protubrodske rakete – koje Kina koristi da vrši pritisak na američku flotu svom priobalju. Takav pristup bi mogao natjerati Peking da se natječe sa Sjedinjenim Državama u onim područjima u kojima je Kina očito slaba – primjerice, u području podvodnog ratovanja.

Ova strategija proizlazi iz činjenice da čak i ako Kinezima uspije odbiti flotu i avijaciju SAD od svoje obale, Peking u slučaju rata ne bi mogao iskoristiti prvi lanac otoka kao odskočnu dasku. U ovom slučaju, kineske priobalne vode će postati ničije more, gdje nijedna od strana u sukobu neće moći koristiti površinske brodove i zrakoplovstvo.

Da, takva situacija bi se ozbiljno razlikovala od one na koju smo navikli tijekom 90-ih – tada Kina jednostavno nije imala mogućnosti zatvoriti Americi pristup svom nebu i priobalnim vodama. Ali. Treba pogledati širu sliku: nije iznenađujuće što je Kina, ulažući desetine milijardi dolara u obranu, uspjela se osloboditi od svoje glavne slabosti – ranjivosti, koju Države, ako bi se našle na mjestu Kineza, nikako ne bi pretrpjele.

Strategija blokiranja će pomoći u rješavanju dugoročnih problema, ali nikako ne pomaže da se odgovori na aktualne akcije Kine – KNR sada gradi vojne baze na umjetnim otocima u Južnom Kineskom moru. Jednostavan način da se riješi ovaj problem ne postoji, ali Washington ne bi trebali agresivno reagirati na ove poteze Pekinga – oštrina može postati razlog za konflikt.

Na kraju krajeva, ta mala, slabo zaštićena otočja ne utječu mnogo na ukupan omjer snaga – u slučaju rata, praktično je nemoguće organizirati njihovu obranu. Može se dogoditi da u takvom slučaju Kina naškodi sama sebi.

Prošle godine su Filipini – prvi otoci, vrlo pogodni za uspostavljanje baza – nakon 24 godina pauze dozvolili su Amerikancima da rasporede trupe na njihovom teritoriju. Sada Sjedinjene Države pregovaraju o raspoređivanju strateških bombardera u Australiji.

Za sada je Obamina administracija kao odgovor na pomorske pretenzije Kine odlučila zaštititi slobodu plovidbe. Ali, Sjedinjene Države, lider modernog svjetskog poretka, u arsenalu imaju mnogo različitih instrumenata.

Da bi prebacile teret eskalacije na Kinu, Sjedinjene Države mogu započeti – ili još bolje, zamoliti saveznike – poslati u regiji poluzvanične “istraživačke ekspedicije”, samim tim prisiljavajući Kineze da prvi krenu u eskalaciju.

Osim toga, na strani Washingtona je međunarodno pravo. Kina se sve češće poziva da iznese svoje teritorijalne pretenzije na razmatranje pred međunarodni sud – ako se Peking nastavi odupirati, mogu uslijediti sankcije i ostale diplomatske kazne.

A ako Kina pokuša iskoristiti sporni teritorij u svoju ekonomsku korist, Washington može predložiti uporabu proporcionalne kazne – one, koju su Amerikanci uspješno predložili da se doda u arsenal STO. Međunarodni arbitražni sud u Haagu može proglasiti profit, koji Kina ostvaruje, nezakonitim akcijama i uvesti proporcionalne carine na kineski izvoz; poslije toga, kad teritorijalne pretenzije uspješno budu razmotrene na sudu, dobivena sredstva mogu biti raspodijeljena među stranama.

Bez obzira na strategiju koju Amerika bude izabrala, glavni cilj ne trebaju biti sami umjetni otoci pa čak ni rješavanje teritorijalnih sporova, već one prijetnje koje utječu na svjetski poredak. Naravno, Kina, po riječima politologa Thomasa Kristensena, može “ugroziti, čak i sada dok zaostaje”, ali glavna stvar ovdje je – sloboda manevara, koju Americi daje njena liderska pozicija.

Amerikanci moraju koristiti blagodati svog obrambenog položaja: kao što iskreno ukazuju stručnjaci, Kini će biti vrlo teško promijeniti postojeći status quo .

Unatoč usponu Kine, jedina supersila je zasada sigurna – u najmanju ruku, situacija je mirnija nego što bi se to moglo činiti, imajući u vidu svježu analitiku; izgleda da je glavna prijetnja najjačoj sili na svijetu – unutar nje same.

Shvativši da se moć Amerike značajno smanjila i da nije onakva kakva je bila u u zenitu, prije 20 godina, Washington može odreagirati previše oštro (svijet je, na kraju krajeva, iritantan, i teško je njime upravljati), ili se slomiti ili zatvoriti – ovako ili onako, odustati od mirnog i konstruktivnog pristupa, koji je već desetljećima činio veliku strategiju SAD.

To će biti greška – smrtonosna greška. Velika strategija pokazala daleko uspješnijom nego što to mnogi misle; njeno glavno postignuće – miran i stabilan svijet – danas se smatra nečim što se uzima zdravo za gotovo.

Siguran način da se izazove pristup bolnog izolacionizma – još je jedna neuspješna avantura poput one u Iraku. Ovu katastrofu je Amerika preživjela bez gubitaka svog položaja u svijetu – dokaz je očuvani status supersile. Ali to ne znači da su političarima dozvoljene beskonačne pogreške.

Amerika zadržava svoju dominantnu vojnu superiornost, ali ekonomski počinje zaostajati – iskušenje upotrebe sile kao odgovor na ovu ili onu potencijalnu prijetnju će samo nastaviti rasti, a istovremeno povećavat se cijena pogrešaka. Što god govorili kandidati u svojim predizbornim govorima, nikakva naročita globalna opasnost ne prijeti danas Americi. Ali, nema ni garancija, da će neodgovorna politika sljedećeg predsjednika jeftino koštati zemlju.
 
(fakti.org)

KOLUMNA: Dok se šupci na vlasti ne počnu bojati građana, ništa se neće promijeniti
NOVI PROBLEMI ZA ZAJEDNICU: Njemačka sljedeća napušta EU?

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , ,

 
reklama