Le Figaro: Putnov govor je kazna koju moramo platiti za sve naše neuspjehe, gluposti i pogreške

RUSKI LIDER PREDVODI BORBU SVIJETA PROTIV NADMENOG AMERIČKOG UNIVERZALIZMA

“Putin je zao. Putin je tiranin. Putin laže (i to ponekad čak i na njemačkom). Putin ubija. Putin krade. Putin vara.”

Naši zapadni mediji su od predsjednika Rusije napravili oličenje zla. I to s takvom upornošću, kakvu nisu izražavali ni protiv sovjetskih lidera na vrhuncu hladnog rata, i sa takvom ustrajnošću u kritici, da neukusnim figurama islamističkog zla preostaje samo da se jedu od zavisti.

Pročitavši knjigu Mathieu Slame, počinješ bolje shvaćati zbog čega.

Putin nije protivnik, već odraz naše nečiste savjesti. On je naš Cvrki. On je nešto poput pape koji nam govori: “Europo, šta si to napravila od svog kršćanstva?” Ali, to nije sve.

On je jedini Europljanin koji kaže “ne” Amerikancima, kao svojevremeno Charles de Gaulle. On je jedini demokratski izabrani čelnik koji je uspostavio hijerarhiju vertikalne vlasti, dok se svi ostali savijaju pod egalitarizmom horizontalnog društva.

On je jedini šef europske države koji štiti tradicionalno društvo koje vuče korijene iz davnina, pri čemu su svi ostali zapadni lideri uzdigli pojedinca lišenog korijena u rang samovoljnog i ljubomornog božanstva. Samo se on ne slaže s potčinjavanjem nacionalnog suvereniteta “univerzalnim pravilima koja svakog čovjeka čine člankom jedinstvenog čovječanstva”.

I, treba biti veliki šaljivdžija ili potpuna neznalica, pa izjaviti, kao Francois Hollande u Moskvi: “Imamo zajednički pogled na svijet”.

Mathieu Slama kaže da stavlja rame uz rame dvoje protagonista – Zapad i Rusiju, dvije linije, dvije ideologije, iako zapravo svaka stranica odiše simpatijom prema Putinu. I to je čak dobro, kao kontrast optužbama koje pljušte sa svih strana.

Njegova knjiga se zove “Rat svjetova”, mada je, vjerojatno, trebalo da se odluči za “Apologija Vladimira Putina”.

Apologija uopće ne znači da odvjetnik ne primjećuje nedostatke i pogreške svog “štićenika” i njegove politike, njegov autoritarizam, surovost i imperijalističke ambicije. Ne, on time samo izražava potporu njegovoj ideologiji i razmišljanjima. Ali, izdavač se vjerojatno uplašio moguće reakcije medija.

Bilo kako bilo, ako želiš – piješ, nije bitno iz čega ćeš.

Autor ruši ustaljene mitove o Putinu. Ne, Putin uopće nije mračni satrap, već strastveni čitatelj. On nije marioneta Aleksandra Dugina, kontroverznog ideologa velike Rusije u borbi protiv degradacije Zapada.

On se rukovodi dubokim mislima do kojih je došao Aleksandar Solženjicin nakon upoznavanja Zapada.

Kako je govorio De Gaulle, “u pobjedama Aleksandra ima Aristotelovih misli”. U upornoj Putinovoj borbi protiv zapadnog “primitivizma” kriju se djela velikog ruskog pisca, koji se nije bojao zapadnoj civilizaciji sve reći u lice, njoj koja je u ime slobode ogrezla u žalosnim radostima materijalizma.

Putin nas vraća na ideološku borbu tijekom francuske revolucije. Kao i Amerikanci danas, Francuzi su tada tvrdili da na pobjedničkim bajunetama nose univerzalna “ljudska prava”, a Berk i Joseph de Mestre su osuđivali takvu nadmenost.

Putin je udahnuo novi život borbi onih koji se bore protiv individualizma u društvima. On je vratio ideološku i političku legitimitet konzervativizmu: “Ali, govoreći riječima Nikolaja Berđajeva, smisao konzervativizma nije u tome da sprječava kretanje unaprijed i na gore, već u tome da sprečava kretanje unatrag i dolje, u kaotičnu tamu, povratak na prvobitno stanje” .

Upravo zato Putinova politika nailazi na sve veći odaziv, između ostalog, u zapadnim nacijama, ne računajući njihova rukovodstva, koja su potčinjena Washingtonu i (još snažnije) ideologiji ljudskih prava.

Putinu ima i sreće u svojoj borbi.

Nadmeni američki univerzalizam izazvao je mnoge katastrofe po cijelom svijetu: u Afganistanu, Iraku, Siriji itd. Europski pravni formalizam, oličen u Europskom sudu za ljudska prava, izaziva nezadovoljstvo starih europskih nacionalnih država poput Engleske, pa čak i Francuske.

A bezgranični univerzalizam EU i njegova religija Drugačijeg suočavanja se s apsolutnom različitošću islama: “Ne može se istodobno utopiti u nečijoj radosti, identificirati se s njim, a ne ličiti na njega” (Levi-Strauss).

I na kraju, progresivistički pravni individualizam izaziva pravi egzistencijalni poremećaj koji se povećava u mjeri u kojoj nastavlja pomicati sve granice (istospolni brakovi, rodna teorija, “poboljšanje” čovjeka).

Putnov govor zvuči kao kazna koju moramo platiti za sve naše nauspehe, gluposti i pogreške.

Politika realnog koju on brani s takvim neospornim talentom – samo je povratak tradiciji koje se stoljećima držala Francuska, od Richelieua do de Gaullea, u vrijeme kraljeva, imperatora i republika. Uz to, pobožnost ruskog predsjednika nailazi na odziv u dalekoj Americi.

A rusko mesijanstvo je odgovor na američko.

Mathieu Slama nije nikakav slijepac. Putin za njega nije ni svetac, ni heroj. Ljude na Zapadu ne privlači toliko ruski model, koliko ih plaši propast zapadnog.

Ne sviđa im se toliko Putinova snaga, koliko ih plaši propadanje zapadnih demokracija.

Upravo zato europski narodi sve manje vide u Putinu prijetnju (ma šta tvrdili naši mediji), a sve više prijatelja kojem treba pomoći, primjer koji treba slijediti, ili čak spasioca koga treba pozvati.
 
(fakti.org)