ZEMLJA U OPASNOSTI: Fizičar iz CERN-a kaže da se tamo dogodilo nešto vrlo loše i da je to zataškano

Međutim, to nije prava namjena ovih strojeva. Oni su dizajnirani kako bi otvorili portal u drugu dimenziju

Dr. Edward Mantil, fizičar iz CERN-a u Ženevi u Švicarskoj, koji se specijalizirao za istraživanja o subatomskim česticama i njihovom međusobnom djelovanju, rekao je da CERN ne služi za ono za što mnogi vjeruju da služi.

Sigurno znate da se u CERN-u nalazi Veliki sudarač čestica (LHC), ogromni znanstveni instrument promjera 30 kilometara koji se navodno koristi za istraživanje postanka svemira. Međutim, to nije prava namjena ovog stroja. On je dizajniran kako bi otvorio portal u drugu dimenziju.

Zamislite naš svemir kao stranicu knjige, kao dio mnogo većeg skupa svemira povezanih koricama, odnosno dimenzijama. Svaka od stranica krije svoju posebnu priču i nijedna nije u kontaktu s drugom stranicom kao što tintu s papira ne prelazi na narednu niti bilo koju drugu stranicu. Dakle, svaka stranica je univerzum za sebe.

Istraživanja ovakvog fenomena su započela još šezdesetih godina prošlog stoljeća, a mislilo se da univerzumi ne mogu ostvariti kontakt jedan s drugim sve do osamdesetih godina. Tada je uloženo nekoliko milijardi dolara u istraživanje ideje da dovoljno velika količina energije u malom prostoru može probiti stranicu i omogući nam da virnemo u drugi univerzum.

Mnogi znanstvenici su bili zabrinuti zbog tog projekta, ali su odlučili ustraati s tom idejom u ime znanosti. Tako je nastao CERN, a glavni zadatak je bio da se portal otvori i zatvori čisto da bi se dokazalo da je to moguće.

Pojavila se pohlepa za saznanjem o tome čega sve ima u novom univerzumu i uložene su ogromne sume novca u ovaj projekt. Javnosti je izložena službena priča o “razumijevanju svemira”, dok je prava istina sakrivena.

Skupina znanstvenika koja radi u CERN-u se naziva “obitelj” i mijenja se s vremena na vrijeme pošto neki članovi umiru ili odlaze u mirovinu. Dr. Mantil je član Obitelji i ispričao je što se dogodilo prošlog četvrtka:

“Bio je to običan dan. Bila su zakazana dva sudara u LHC-u, jedan u 9 ujutro i drugi u pola 7 popodne. Oba su prošla odlično i eksperimenti su označeni kao uspješni.”

“Oko 7 popodne, tim je napustio sobu za promatranje, a stroj je stavljena u mod čekanja. Zatim sam dobio poruku na svom pageru u kojoj je pisalo “dnevna soba”. Primijetio sam da je i dr Selin De Akor također dobila poruku. Uputili smo se u ovu posebnu prostoriju u kojoj su se donosile ozbiljnije odluke.”

U sobi je bio čitav tim, a na čelu stola je sjedio Otac, mlada ambiciozna fizičarka po imenu Sandra O Riley. Nju zovemo Otac zato što ona zadaje naređenja čitavom timu Obitelji. Raspoloženje je bilo prilično napeto. Ona je u jednom trenutku rekla “Danas ćemo probati sa 40 tera elektron volti”.

Njene riječi su izazvale potpunu tišinu, a zatim su se uzbunili dr Akava i dr De Akor, rekavši kako stroj ne bi mogla podnijeti toliku energiju. Svi prosvjedi su ignorirani. Otac je rekla: “Sastajemo se u kontrolnoj sobi u 22h”. Napustili smo dnevnu sobu u potpunoj tišini.

Ukoliko stroj ne bude mogao podnijeti toliku energiju, uništit će stroj vrijedan nekoliko milijardi dolara, dok ćemo inače možda konačno uspjeti otvoriti portal. U 22h smo se okupili u kontrolnoj sobi i započeli eksperiment.

Puštena je prva čestica, a zatim i druga. Energija je sve više rasla dok u jednom trenutku nije dosegla 40 TeV. Kada su se oblaci čestica mimoišli, prvo smo primijetili da je temperatura u prostoriji porasla i počeli smo paničariti. Netko je uzviknuo “Zaustavite stroj! Doći će do eksplozije! “. Međutim, Otac je rekla “Čekaj!”. Ona je pokazala na temperaturu jezgre, koja je bila sasvim normalna.

Zatim smo se svi okrenuli i pogledali u termostat prostorije na kom je sada pisalo 35C, iako smo započeli sa 20C. “Započnite sudaranje”, uzviknula je. U trenutku sudara, zasljepljujuća svjetlost je obasjala sobu, a temperatura se vratila na 20C. Nismo mogli vidjeti čak ni prst pred okom. Odjednom smo čuli stravičan vrisak. “Jeste li svi dobro?”, pitala je Selin. Ja sam uzvratio da sam dobro. Svi članovi Obitelji su se počeli javljati dok su se naše oči pokušavale priviknuti na svjetlost.

Uz zvuk pritiska gumba za izvanredne situacije, prostoriju je obasjala crvena svjetlost. Mogli smo razaznavali sjene, ali ne i odlike osobe. Prošlo je 2 minute, a Otac se nije oglasila. Nije joj bilo ni traga ni glasa. Otvorio sam izlaz za izvanredne situacije i izašao do kutije s osiguračima da isključim svjetlo i vratim normalno osvjetljenje.

Otrčao sam natrag u kontrolnu sobu i primijetio sam da ništa u prostoriji ne fali, osim što Otac nije sjedila na svom mjestu. Tamo gdje je sjedila su ostali samo njen nakit i njena odjeća, ali njoj nije bilo ni traga ni glasa. Nestala je”.

Ova priča možda prikazuje realno stanje u kakvom se mogu naći zaposlenici čestičnog ubrzivača CERN u Švicarskoj, no najbitnije je napomenuti da oni NEMAJU POJMA ŠTO RADE!
 
(webtribune.rs/uredio:NSP)