EVO ZAŠTO ISUS NIJE BIO SOCIJALIST

Stav prema porezima ima i svoje moralno opravdanje u kršćanskom nauku

Vladavinu hrvatskim financijama obilježilo je podizanje poreznih nameta, uvođenje fiskalnih blagajni u cilju zavođenja fiskalne discipline, što je dovelo do sve većeg gušenja poduzetništva i poduzetničkoga duha uopće.

Začudo, ovi potezi su kod ljudi uglavnom nailazili na odobravanje ili bar indolenciju.

Otkud ovakav pozitivan, ili bar indolentan stav (koji može značiti samo prešutno odobravanje) prema porezima i poreznicima? Moram priznati da mi je to jedna od većih zagonetki. Smatram da je takav stav posve novoga datuma i da je u vezi sa sve većim narastanjem državnih ovlasti i uspostavljanjem države kao novoga, svjetovnoga božanstva.

To obožavanje ide toliko daleko da se danas neplaćanje poreza smatra jednim od najvećih grijehova prema državi i narodu. Ako nekome želite uništiti javni ugled za sva vremena, nađite mu da nije plaćao porez.

Al Capone je mogao i kao notorni zločinac nailaziti na simpatije kod ljudi, ali je njegova karijera bila okončana onoga trena kada su mu našli da izbjegava plaćati porez. Postoji poznata američka poslovica o smrti i plaćanju poreza kao dvije jedine sigurne stvari u životu.

Čini se da takav stav prema porezima ima i svoje moralno opravdanje u kršćanskom nauku. Zar nije kršćanska crkva ispovijedala nauk o božanskom pravu kraljeva, nije li nauk o moralnom opravdanju države upravo ono što je kršćanstvo kvalificiralo da na kraju postane državna religija u Rimu i da svoj utjecaj proširi na Europu i gotovo čitavi svijet?

I dalje, ako je to tako, zar onda upravo u kršćanskom moralu i nauku o pokoravanju državi i svjetovnim vlastima ne bismo mogli tražiti korijene današnjega mentalnog etatizma? Nismo li svi danas pomalo etatisti, pa i socijalisti, upravo stoga što smo kršćani?

Bez obzira na to što je ovakva percepcija vrlo površna i što ignorira kompleksam odnos države i crkve u kršćanskome svijetu, možemo reći da je, ipak, preovlađujuće mnijenje da kršćanstvo nalaže lojalnost vlastima u svjetovnim pitanjima i da je pokornost državi i njenim odlukama jedna od kršćanskih vrlina. Po tome se kršćanstvo, dakle, ni po čemu ne bi razlikovalo od ostalih religijskih učenja.

Ovakav stav, čini se, ima svoje uporište i u Evanđelju, odnosno, u riječima samoga Isusa Krista. Svatko će se odmah sjetiti Isusovih riječi: “Dajte caru ono što je carevo, a Bogu ono što je Božje” (Mat., 22:21 ), kojima je on odgovorio na pitanje herodovaca i farizeja o tome da li treba Rimljanima plaćati porez (tzv. glavarine, što je u Rimskom carstvu bio jedini porez). Stvar se čini nedvosmislenom: Isus je rekao da caru treba plaćati porez, što znači da se pravi kršćanin treba pokoravati državnoj vlasti u svjetovnim stvarima, ali da u duhovnim i moralnim stvarima treba zadržati autonomiju vjere.

No da li je to baš tako? Da li je ovaj Isusov odgovor tako nedvosmislen? Svakako je od ključne važnosti za kršćane razvidjeti o tome kakav je doista bio Isusov stav prema državi i glede plaćanja poreza. Plaćanje poreza je, u stvari, jedino svjedočanstvo u Evanđelju iz kojega se izrijekom može vidjeti kakav je bio Isusov odnos prema državi uopće.

Da bismo na ovo pitanje odgovorili, važno je istaknuti neke bitne povijesne okolnosti Isusova života. Prije svega, tu je njegova smrt na križu, na kojem je raspet kao buntovnik protiv rimske uprave u Judeji. Iako se čini neprimjerenim ukazivati na to da je Spasitelj čovječanstva bio osuđen i raspet kao politički pobunjenik, to je, ipak, kao što kaže S. F. G. Brandon u svojoj knjizi “Isus i zeloti”, “najsigurnija stvar koju znamo o Isusu iz Nazareta”. Iako u Evanđelju, prije svega u Evanđelju po Marku, koje je najranije, a u čemu ga slijede i ostali evanđelisti, postoji tendencija da se Isus prikaže kao žrtva zavjere židovskoga visokoga svećenstva, neosporno je da je raspinjanje na križu bila kazna kojom su Rimljani kažnjavali političke pobunjenike, dok je kazna zbog nepoštivanja vjerskih zakona bila kamenovanje.

Druga važna okolnost jest da je Isus rođen u vrijeme židovske pobune protiv Rimljana, nakon smrti Heroda Velikog, koja je izbila u Jeruzalemu na blagdan Duhova 4. godine p.n.e., a potom se proširila na čitav Izrael, zbog rimske naredbe da se izvrši popis stanovništva. Naredba o popisu stanovništva Židovima je bila neprihvatljiva, jer je ona bila donešena kako bi narodu Izraela bilo uvedeno plaćanje poreza, što je za njih bio očigledan znak gubitka nacionalnog suvereniteta, ali i vjerski neprihvatljivo, jer su Židovi smatrali da Izrael mora ostati autonoman kako bi mogao služiti Jahvi, kao svome jedinom suverenom gospodaru.

Ova pobuna Židova protiv plaćanja poreza Rimljanima prerasla je u ustanak koji je predvodio izvjesni Juda Galilejac, koji je, kako bilježi Josip Flavije, “potaknuo mnoštvo Židova da se odbiju popisati”. Njegovi sljedbenici nazivali su se zelotima, koji su, sve do pada Jeruzalema i uništenja Hrama bili uključeni u politički otpor Židova rimskoj upravi, pričemu je odbijanje plaćanja poreza bio glavni oblik tog otpora.

Kao što vidimo, pitanje odnosa prema plaćanju poreza je Isusa pratilo od samog njegova rođenja. To je bilo krucijalno teološko-političko pitanje za svakog Židova koji je u to vrijeme živio u Judeji. Plaćanje poreza je za Židove u to vrijeme predstavljalo oblik odricanja od Jahvea i priklanjanja poganskom svjetovnom božanstvu. Otuda nam postaje jasan sav značaj kušanja pred koje su herodovci i farizeji namjeravali staviti Isusa svojim pitanjem o tome da li Rimljanima treba plaćati porez, kao i njegovog obraćanja njima riječima: “Što me kušate, licemjeri?” (Mat., 22:20) Bila je to provokacija usmjerena na to da se Isusa optuži za pobunu protiv rimskih vlasti. Uostalom, to i jest bila jedna od optužbi protiv Isusa koju su iznijeli židovski poglavari: “Otkrili smo da ovaj čovjek kvari naš narod i zabranjuje nam da plaćamo danak caru, govoreći da je Krist kralj.” (Luka, 22:1-4)

S druge strane, pak, bilo je jasno da bi Isus, da je dao potvrdan odgovorna njihovo pitanje, time izgubio podršku naroda, jer takav odgovor ne bi mogao dati nitko tko bi pretendirao na titulu Mesije Izraela. Isus takav odgovor nije ni dao. Nije mogao dati niti dvosmislen odgovor, jer bi to također ugrozilo njegov veliki autoritet, koji je očigledno imao kod židovskog naroda. Ako znamo da je Jahve jedini gospodar Izraela, svakom Židovu je morao biti jasno što je Isus rekao svojim odgovorom “dajte caru carevo, a Bogu Božje”. Plaćati porez Rimljanima za svakog onodobnog Židova je moglo imati smisao samo davanja caru nečega što pripada Bogu. Tako vidimo da je autentični kršćanski stav prema plaćanju poreza posve suprotan od onoga kako se to inače predstavlja upravo pozivanjem na ovu Isusovu izreku.

Kao što su povjesničari utvrdili, reinterpretacija koju je ovaj Kristov stav prema porezima doživio u prikazima Kristova života od strane evanđelista, umnogome je je kondicioniran okolnostima u kojima su evanđelisti pisali. Naime, Marko je svoje Evanđelje (koje je i najstarije) pisao oko 70. godine u Rimu, dakle, za nežidovsku kršćansku sljedbu, a neposredno nakon židovskog ustanka 66. godine i pada Jeruzalema. Za kršćane je u Rimu u to vrijeme bila veoma neugodna činjenica da je Krist raspet na križu kao politički pobunjenik, zbog čega su i sami mogli pasti pod optužbu za pobunu kod rimskih vlasti, pa je svakako trebalo otkloniti tu opasnost reinterpretiranjem Isusova stava glede poreza, koji je u promijenjenom kontekstu mogao dobiti sasvim suprotan i za njegove rimske sljedbenike nekontroverzan sadržaj.

Poznato je da Isus ne samo da je imao negativan stav prema plaćanju poreza i to smatrao ravnim izdaji Boga, već i da je s prezirom gledao na poreznike. TO zanimanje je smatrao najnedostojnijim i često ga je navodio kao negativan primjer (Mat., 5:46), uspoređujući ga čak sa zanatom prostitutki (Mat., 21:32). Svoje susrete s poreznicima koristio je kako bi ih nagovorio da napuste svoj posao i postanu njegovi sljedbenici (Mat., 9:9), što mu je, prema Lukinom svjedočenju, uspjelo i u vezi s jednim od Pilatovih glavnih poreznika, Zaheja, koji se povukao sa svoje pozicije i postao Kristov sljedbenik (Luka, 19:1-10).

Daleko od toga da bi se moglo govoriti o tome da je, uslijed ovog pretumačenja izvornog Kristova stava prema porezima, kršćanski nauk izgubio na vjerodostojnosti. Mogli bismo prije reći da je, unatoč raznim kasnijim obradbama, odnos prema porezima ostao kršćanska dilema par excellence. Niti u jednoj drugoj kulturi nemamo takav radikalan stav sumnje i dovođenja u pitanje same institucije poreza kao što je to slučaj u judeo-kršćanskoj kulturi.

Takav stav je, na kraju, i omogućio kasniji uspon liberalizma na Zapadu. Taj uspon možemo pratiti tijekom cjelokupne gigantomahske borbe crkvenih vlasti protiv svjetovnih autoriteta, koja borba je i dovela u pitanje sve ovozemaljske autoritete i otvorila prostor za zamišljanje društva slobodnih ljudi koji se ne bi pokoravali ovozemaljskim autoritetima i lažnim božanstvima.

U najmanju ruku rezerviran stav prema plaćanju poreza možemo naći kod Tome Akvinskog, kod učenjaka škole iz Salamanke, kod bilo kojeg srednjovjekovnoga gvelfa. Da ne govorimo o jasnim i niskim porezima u Bizantu, koji se praktički nikada nisu mijenjali, a kada bi do toga dolazilo, car je o tome morao tražiti dozvolu od sabora na glavnom trgu – ili pak o protestantizmu, koji je dao novi zamah kršćanstvu i glede odnosa prema porezima i pokornosti svjetovnim vlastima uopće. Američki Oci utemeljitelji su se pozivali upravo na kršćanskoga Stvoritelja kao krajnjeg garanta njihovog uspostavljanja poretka slobodnih ljudi na novom kontinentu.

Sve to, dakako, ne bi bilo moguće bez revolucionarnog i antietatističkog karaktera same Kristove poruke. Povezivanje kršćanskoga nauka sa nekakvim etatizmom ili, još gore, sa socijalizmom, može biti samo rezultat nepoznavanja samog karaktera kršćanstva. Isus nije bio etatista, a kršćanstvo je uvijek u svojim temeljima ostalo antietatističko. Socijalizam je antiteza kršćanskome nauku. Socijalisti nemaju nikakav problem glede plaćanja poreza. Oni poreze smatraju dobrom stvarju i uvijek će i na svakom mjestu zagovarati podizanje poreza i njihovo sve veće širenje. Socijalizam ine znači ništa drugo nego obogotvorenje države i klanjanje državi kao ovozemaljskom božanstvu i spasitelju. Nije nikakvo čudo da su socijalisti mahom ateisti, dok su, recimo, stranke koje se pozivaju na kršćansko naslijeđe uglavnom fiskalno konzervativne i vrlo oprezne prema podizanju poreza i uvođenju novih nameta.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(blog.vecernji.hr/uredio:NSP)