Europske godine opasnog življenja

Serija terorističkih akata u Bruxellesu pokazala je da, unatoč bolnom iskustvu napada u Parizu, europske službe sigurnosti nemaju rješenje za terorističku opasnost

Odbilo se o glavu i to što se Europa, umjesto da se usredotoči na rješavanje situacije u Siriji, iscrpljuje u uzaludnim sankcijama protiv Rusije koja je baš predvodnik u obračunu s Daesu-om.

Teroristi su udarili u srce EU, u Bruxellesu u Belgiji. Mete su bile zračna i stanice metroa, neke vrlo blizu sjedištu EU. Bruxelles je blokiran, Belgija je podigla razinu sigurnosti na najvišu, četvrti nivo, a Francuska mobilizira još 1.600 policajaca da osigura svoju sigurnost.

Odgovornost je preuzela Daesu (ISIS, Islamska država), odmah nakon napada što je čudno s obzirom na napad u Parizu. Vjerojatno nije slučajno što su se napadi dogodili neposredno poslije hvatanja jedinog preživjelog aktera terorističkih napada u Parizu, Salaha Abdeslam. Europa je u ratu, upozorava francuski premijer Manuel Valls.

I dok izrazi sućuti i osude barbarskih napada stižu sa svih strana, mjere sigurnosti podižu i Britanija, Njemačka … Mogu li one spriječiti fanatične radikalne islamiste poduzeti nove napade? Mogu li zaustaviti širenje panike? Mogu li suzbiti širenje obazrivostiprema građanima zapadnoeuropskih zemalja muslimanske vjeroispovijesti ali i prema migrantima koji će i unutar nove nagodbe EU i Turske nastaviti pristizati u Europu? Teško.

Kako se Europa upetljala u to klupko od terorizma, izbjeglica, krize europskih vrijednosti, nagodbe s Turskom čiji je uspjeh krajnje neizvjestan? Klupko toliko zamršeno da je postalo Gordijev čvor. Razlog su – dvostruka pravila i iscrpljivanje u sankcijama protiv Rusije koja je predvodnik obračuna sa Daesu-om.

Još davnih ’90 -ih, Europa je zatvarala oči pred islamistima u BiH. Puštali su da mudžahedini formiraju kampove u BiH, zanemarivali činjenicu da su ekstremisti putovali po svijetu s bosanskim putovnicama, iščuđavali su se kad se ispostavilo da je “Bijela Al Kaida” pustila pipke diljem Europe, pa i svijeta.

Dvostruka pravila su još prije toga, sjetimo se, bila u širokom opticaju dok je trajao rat u Čečeniji. Tada su čečenski teroristi za Europu bili ustanici i borci za slobodu.

Stvari su se nešto promijenile nakon terorističkih napada na New York i Washington 11. rujna 2001. godine, ali ne zadugo. Kada je Rusija stavila do znanja da više neće sjediti skrštenih ruku dok se gaze njeni interesi, buknula je Ukrajina, kao loše zamaskirana lekcija Moskvi.

I dobar razlog da se nakon desetljeća sankcija koje je Washington držao protiv Moskve od 1974. unutar Jackson-Venikovog amandmana, zbog sprječavanja emigracije iz SSSR-a, uvesti nove, zbog istoka Ukrajine.

U međuvremenu, rasplamsavao se rat u Siriji, gdje nije uspjelo još jedno u nizu “arapskih proljeća”, čiji je cilj bio svrgavanje Bashara al Assada. Bujala je snaga Daesu-a, čeda zapadnih centara moći koje se otrglo kontroli.

I dok se Rusija nije umiješala, borba protiv te hidre tapkala je u mjestu. Ali ni to nije dozvalo Zapad pameti: nikako da shvati da se terorizam ne može pobijediti tako što ćeš jedan dan Moskvu pozdravljati kao saveznika u toj borbi, a sutradan uvoditi nove sankcije Rusiji.

Mjere sigurnosti same po sebi nisu dovoljne. Nema vajde ni od pojačanog nadzora elektroničkih komunikacija koje zapadne obavještajne službe široko provode, špijunirajući usput koga stignu. Manuel Valls govori o mobilizaciji.

Ali prije mobilizacije sigurnosnih službi Europa mora shvatiti da je sigurnost nedjeljiva, i da samo sve zemlje zajedno, da, baš sve – bez obzira na kojem su kontinentu, i bez zakulisnih igara, mogu ući u istinsku borbu protiv terorizma. I pobjediti.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)