Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » MEDIJI » Zapadne zemlje i Rothschildi bi opet u Veliki Lov na Rusiju, a ona treba lovce pretvoriti u divljač

Zapadne zemlje i Rothschildi bi opet u Veliki Lov na Rusiju, a ona treba lovce pretvoriti u divljač

Andrej-FURSOVU TIJEKU SU PRIPREME ZA NOVI OPĆEZAPADNI RAT PROTIV RUSIJE

Kao masoni i iluminati, Rothschildi su (u svom financijskom interesu) odmah poslije Napoleonovog poraza počeli govoriti o nečem što liči na svjetsku vladu, a 1818. godina postala je očigledna demonstracija njihovih pretenzija.

Rothschilde su podržali i drugi bankari – britanski i švicarski. Međutim, na putu realizacije tih planova našla se Rusija – u početku Aleksandar I, zatim Nikolaj I, pri tom ne samo političkih planova, nego i ekonomskih: ruski carevi nisu dozvoljavali zapadnom financijskom kapitalu da se razmahne u Rusiji i ograničavali su ga.

Upravo u razdoblju od 1820-1840. počinje konfrontacija Rothschilda – udarne snage zapadnog (uglavnom židovskog) kapitala i Romanovih, odnosno, tadašnje Rusije, njenog vladajućeg režima. Karakteristično je da kada su emisari Aleksandra II i Aleksandra III pokušavali dogovoriti s Rothschildima o miru (to jest, da oni prestanu financiraju antivladine pokrete u Rusiji u razdoblju od 1870-1890.). Odgovoreno im je da je za Rothschilde mir s Romanovima nemoguć.

Da li je potrebno govoriti o tome da su Rothschildi – glavni saveznici (i financijeri) britanske krune i određenog dijela britanskog establišmenta (pri tom, ne samo židovskog)?

Da li je potrebno govoriti o tome da su se u svom neprijateljstvu prema Rusiji oni udružili s Velikom Britanijom kao državom?

Treće, kraj XVIII- prva polovina XIX stoljeća predstavlja – razdoblje naglog aktiviranja masonstva, povijesni prve forme zatvorenih nadnacionalnih struktura svjetske koordinacije i upravljanja.

“Epoha revolucija” (E. Hobsbawm) 1789-1848, u znatnoj mjeri bila je epoha masonskih revolucija u onom smislu u kojem su se one odvijale pod masonskim parolama (“sloboda, jednakost, bratstvo”), masoni su činili rukovodeće jezgro snaga, usmjeravali i rukovodili revolucijama, odnosno bili su subjekti koji su iskoristili realne strukturne proturječnosti Starog poretka pretvarajući ih u sistemske.

Masonske strukture nastupale su u skrivenoj formi političke organizacije buržoazije i osiguravale – po “bratskoj liniji” – organizacijske forme konspiracije i kompromisa s dijelom aristokracije. Na kraju su se masoni (ili njihovi sljedbenici) našli na čelu post-revolucionarnih država, desilo se podržavljenje masonstva kao sustava zatvorenih nadnacionalnih struktura svjetske koordinacije i upravljanja.

Upravo u “razdoblju revolucija” naglo je pojačana gotovo neometana ekspanzija masonstva u Europi i opet – osim u Rusiji. Bez obzira na povećanje broja masonskih loža, oni su se ovdje suočili s vlašću ruske autokracije.

Ne treba govoriti o tome da je rusko “samodržavlje” (posebno u vrijeme vladavine Nikolaja I) postalo smrtni neprijatelj masonstva koje se čvrsto smjestilo za kormilom niza europskih zemalja.

Ne treba govoriti o tome da su gotovo sve kontinentalne europske lože kontrolirali Britanci – britanske otočne lože, tijesno povezane s britanskim establišmentom i sa “visokim financijama”.

Ne treba govoriti ni o tome da su se oni u svom neprijateljstvu prema Rusiji složili i formirali jedinstven antiruski savez, nekog rusofobskog Zmaja-Goriniča s tri glave.

Svaka “glava” imala je svoje ciljeve u borbi s Rusijom. Velika Britanija težila je da veoma oslabi Rusiju sljedeći tradicionalni tečaj da ne dozvoli pojavljivanje / postojanje kontinentalnog hegemona, tim prije takvog, koji bi zbog svog položaja mogao na Istoku da je izazove.

Financijeri su nastojali Rusiju, njenu vlast, stave pod svoju kontrolu da bi pravili svoje mega-unosne poslove.

Masoni su nastojali uništiti “samodržavlje” i da ga zamijene republikom pod kontrolom “bratskih” europskih loža, koja će očito biti slabija od autokratske monarhije. Tako se i dogodilo poslije februarskog prevrata 1917. u kojem su se interesi zapadnog Goriniča podudarali s interesima određenih skupina u Rusiji, a koje je Zapad uglavnom nasumice iskoristio.

Ipak, u veljači 1917. je bio rezultat dugotrajnog, gotovo vekovnog puta na koji su 1820-ih godina stupili protivnici Rusije – savez države Velike Britanije i nadnacionalnih ekonomskih i političkih sila Zapada, a pritom su za podrivanje Rusije svi sudionici saveza koristili jedni druge: Velika Britanija – financijere i masone, financijeri – masone i Veliku Britaniju, masoni – Veliku Britaniju i financijski kapital.

U suštini, ovi sudionici nisu predstavljali zbroj već cjelinu, jedinstven političko-ekonomski sustav koji je umnogome formiran za borbu s Rusijom, tijekom borbe s Rusijom i radi podjele plodova pobjede te borbe. Pobjeda o kojoj je riječ, zahtijevala je rat – pobjedu nad pobjednikom Napoleona.

Sa svoje strane, priprema za takav rat pretpostavljala je psihološko-povijesnu (prije svega) informativnu obradu vladajućih i intelektualnih elita kako u Europi, tako iu samoj Rusiji.

Sredstvo za takvu obradu postala je rusofobija koja je iskonstruirana i pokrenuta tijekom 1820-ih godina. U razdoblju od 1830-1840. rusofobije je moralno, informativno i politički pripremila čitavu generaciju Europljana za rat. Pritom su rusofobiju počeli demonstrirati Europljani principijelno različitih političkih pogleda: kvaziliberali (Disraeli), krajnji konzervativci (arhiepiskop Pariza), ultrarevolucionari (Marks).

Lekcija 25. Godišnjice rata koji je prethodio prvom opće-zapadnom ratu protiv Rusije – Krimskom, bila je obična: informacijski rat u istim okolnostima uvijek je priprema za običan rat (čak i ako se ovaj drugi iz nekih razloga ne desi, ali to je već drugo pitanje).

Upravo u razdoblju od 1820-1830. rusofobija počinje prodirati u samu Rusiju i širiti se na određene dijelove vladajuće i intelektualne elite.

U osnovi rusofobije dijela ruskih elita bila je činjenica da od XVIII stoljeća oni nisu živjeli toliko prema potrebama ruskog “sustava rada” (K. Marks), odnosno prema takvim potrebama koje su mogle biti zadovoljene razinom razvoja ruskog gospodarstva, već prema potrebama vrhova “buržoiziranog” Zapada gdje je sustav rada bio apsolutno drugačiji. Zahvaljujući prirodnim i klimatskim uvjetima, najprije Golfska struja, produktivnost poljoprivrede, i samim tim ukupni društveni proizvod Zapada znatno je nadilazio ruski. Da i ne govorimo o tome da su u XVIII – XIX stoljeću zapadne vrhuške pljačkale kolonije i polukolonije da dovode u narko-ovisnost čitave narode i tako izrazito uvećavale svoje bogatstvo.

Život 20-25% vladajućeg sloja Rusije, koji je bio u skladu sa zapadnim potrebama, zahtijevao je pojačavanje eksploatacije stanovništva. Samo tijekom vladavine Jekaterine II eksploatacija je povećana za 3-3,5 puta, a tek je dolazilo XIX. stoljeće koje je M. O. Menjšikov nazvao “stoleća postupnog i na kraju zabrinjavajućeg, brzog pada blagostanja naroda u Rusiji “.

“Želeći da imamo sve te predmete luksuza i komfora – piše Mihail Osipovič, – koji su toliko obični na Zapadu, mi smo primorani da mu dajemo ne samo višak žita, nego kao Indija, neophodne rezerve. Naš narod kronično gladuje i blizu je izrođavanja, a sve to radi toga da se podrži sjaj europejstva, da se pruži mogućnost nevelikom sloju kapitalista da idu ukorak s Europom”. Odnosno, radi se o oduzimanju ne samo viška, nego i djela neophodnog proizvoda kao cijena za život dijela vrhuške (i njene posluge) po standardima buržoaskog Zapada.

Psihološko opravdanje za to postao je prezriv odnos dijela ruskog “obrazovanog društva” prema narodu, prema Rusima kao “divljacima”, “Azijatima” i slično. Na takvo tlo pala je rusofobije i već 1860-1870.-ih godina dorasla do smerdjakovštine i njenog žaljenja što “pametna nacija”, to jest, Francuzi, nije osvojila “glupu naciju”, odnosno, Ruse.

Značajno je to što objekt rusofobije nije bio samo ruski narod, ruska kultura i t. d., nego – u mnogim slučajevima – i ruska državnost i samodržavna vlast. Radi se o tome da je autokratski centar vrha u svom interesu djelomično ograničavao eksploatatorske apetite ruske vrhuške i zbog toga, također, postajao objekt rusofobske kritike, kao što je “azijatski despotizam”, “sustav samovolje” i t. d. Takav stav dijela ruske vrhuške i ruskog kapitala podudarao se svojom rusofobijom sa zapadnim protivnicima Rusije – kako sa državnim (Velika Britanija, Francuska), tako i sa naddržavnim (masonstvo).

Za rusofobe je karakteristično neprijateljstvo, mržnja kako prema ruskom narodu, tako i prema ruskoj vlasti i što je ta vlast jača, što je samostalnija u odnosu na Zapad, što više uzima u obzir interese naroda, društva u cjelini, time je veća mržnja i ljuća rusofobije.

Jedan od glavnih motiva mržnje antisovjeta prema sovjetskoj vlasti bilo je to što su je oni shvaćali kao vlast prostog naroda, puka, ili barem, kao vlast koja je na neki način štitila njegove interese ne dopuštajući da se razmahnu potencijalni otimači.

Ovi posljednji otvoreno su “pokazali zube” tijekom 1990-ih i kasnije, i posljednjih godina našli svoj izraz u terminima poput “vatnik”, “sitna riba”, “obojci” i slično. Prema tome, rusofobije je pojava, ne samo, a možda i ne toliko sociološko-kulturna, civilizacijska, koliko klasna. Odnosno, po formi civilizacijska, po sadržaju – klasna (i geopolitička). I to treba zapamtiti.

Od XIX stoljeća nadnacionalni projekt vrhuški kolektivnog Zapada, “rusofobije”, prošao je u svom razvoju nekoliko etapa.

Ono što danas vidimo – logičan je razvoj rusofobije koji je izazvan onim što je RF poslije perioda jeljcištine i nejasnih “nultih” godina počela u svojoj vanjskoj politici demonstrirati nazočnost svojih geopolitičkih i geoekonomskih interesa, prisustvo nečega što liči na državni suverenitet, barem u vanjskoj politici (iako se u postupcima RF na Krimu, u Ukrajini i posebno u Siriji, naravno, realiziraju interesi i krupnog naftno-plinskog biznisa).

U razdoblju kasne gorbačovštine i jeljcinštine (1989-1999.) Zapad se toliko odvikao od takvog ponašanja Rusije da je svojevremeno čak i umjereno-oštar govor V. V. Putina u Münchenu izazvao gnjevne reakciju (kakav je samo naslov članka tim povodom objavljen u “Los-Angeles Timesu”: “Buha koja je zarikala”). Što bi sada rekli o njihovim reakcijama na ponašanje RF u sirijskoj i ukrajinskoj krizi?

Sadašnja rusofobska kampanja na Zapadu ima sva svojstva pripreme za novi opće-zapadni rat protiv Rusije i on će sigurno započeti ako neprijatelj osjeti slabost i mogućnost da nanese udar poslije kojeg se neće uslijediti odmazda. Organizirana kampanja rusofobije ima cilj da Rusiju učini maksimalno slabom (kako bi rekao Tacit, da nas natjera da oborimo pogled) i uvjeri stanovništvo Zapada u moralno pravo Zapada da započne rat protiv Rusije kao agresora, nositelja retrogradnih vrijednosti i smetnje za “normalan” ( odnosno, degenerativno-zapadni) razvoj i slično.

Da ne bismo dopustili rat, tim prije poraz, ako rat, ipak, otpočne, da bismo oborili dušmanina, neophodno je da na općem planu budemo jaki. I treba se brzo pripremati: tempo planiranja i pripremanja u svakom ratu, tim prije u informativnom, ima odlučujući značaj.

Konkretnije, neophodno je učinkovito se suprotstaviti rusofobiji, potiskivati ​​je kako unutar zemlje napadajući “petu kolonu”, tako i izvan njezinih granica – na svjetskoj razini.

Borba sa rusofobijom kao psihološko-povijesnim oružjem se mora voditi na svim razinama psihološko-povijesnog rata, uzimajući u obzir sve njegove aspekte, kao što su:

1) konkretno-informativni,
2) pravni,
3) medijski,
4) znanstveno-koncepcijski,
5) obrazovni.

Na konkretno-informativnom planu neophodno je praćenje, popisivanje i katalogizacija rusofobskih;

- Ideja,
– Djelovanja,
– Organizacija,
– Osobe,
– Povezanosti organizacija i osobe s određenim političko-ekonomskim strukturama (s posebnom pažnjom na – financije, specijalne službe, NVO).

Ovdje su važni i potrebni različiti informativni centri – kako institucionalni tako i mrežni- (internet), kako oni koji rade u režimu totalnog automatskog praćenja, tako i centri koji rade u režimu slobodnog traganja, slobodno prelaze iz režima aktivnog očekivanja u mod aktivnog suprotstavljanja – i obrnuto.

Na zakonodavnom planu neophodan je stalni pravni pritisak i praćenje rusofobnih organizacija i osoba – tako kako to čine odgovarajuće židovske organizacije u odnosu na judofobe.

Postoji “poznati” 282. član, u narodu kršten kao “ruski”. Treba ga učiniti antirusofobnim. Na medijskom planu neophodno je neprestano raskrinkavanje rusofobije i rusofoba (individualnih i kolektivnih), razotkrivanje političko-ekonomskih interesa i snaga koje stoje iza njih i stvaranje uvjeta moralne netrpeljivosti oko njih. Na znanstveno-konceptualnom planu neophodna je analiza problema povijesti rusofobije, teorije i metoda protudjelovanja u odnosu na nju.

To mora naći odraz i u obrazovnim programima. I ovdje opet imamo čemu da se naučimo od Židova, čije znanstvene strukture razrađuju teme kao što su povijest semitizma i holokaust. Nama su potrebne analize povijesti rusofobije, a pritom se mora imati u vidu da su glavne žrtve (u apsolutnoj dimenziji) holokausta u široko civilizacijskom smislu, u stvari, Rusi, Slaveni.

Sve to je, ipak, konkretizam, a kako je govorio A. I. Lenjin – onaj tko se bude latio rješavanja općih pitanja bez prethodnog rješavanja pojedinačnih, taj će na svakom koraku da se sudara s tim neriješenim pitanjima. Konkretne mjere borbe s rusofobijom riskiraju da ostanu polumjer bez realizacije niza općih stvari.

Na primjer, borba s rusofobijom pretpostavlja borbu za realni suverenitet – i obrnuto. Ako se kod nas uopće može govoriti o obnavljanju suvereniteta, onda je to za sada moguće samo na liniji vanjske politike. Ipak, bez usklađivanja unutarnjeg tečaja s vanjskim, realni suverenitet ostaje nedostižan.

Suverenitet u ekonomskoj, znanstvenoj, i, istini za volju, u najvažnijoj – obrazovnoj sferi, neophodni su uvjeti za osiguravanje realnog suvereniteta, koji, pored ostalog, predstavlja najsnažniji udar po rusofobije.

Dalje – djelotvorna borba sa rusofobijom zahtjeva od vlasti (“režima”) da se distancira od gorbačovštine i jeljcinštine i da im da jasnu političko-pravnu i moralno-povijesnu ocjenu. Za rusofobski segment vrhuške vlasti, koja je rođena s pečatom izdajništva, kapitulacije i socijalne destrukcije (uključujući pljačku države i razaranje njenog vojnog i znanstveno-obrazovnog potencijala) to će biti ozbiljan udarac.

Borba Zapada i “pete kolone” s Rusijom i ruskošću, to jest praktična rusofobije, razvija se i uvođenjem u naš život ne samo ne-ruskih normi i vrijednosti, nego i takvih vrijednosti i normi koje su direktno suprotne ruskom socijalno-duhovnom kodu. Tu imam u vidu reklamu i apologiju potrošačkog mentaliteta kao cilja i smisla života, egoizma socijalnog i individualnog, kozmopolitizma, karijerizma (pod maskom takozvane “konkurentnosti”) i t. d. Borba na ovom frontu, iako indirektna, nije ništa manje važan oblik otpora rusofobije.

Rusija je potpuno evidentno stupila u prijeteće razdoblje, rusofobski informacijsko-propagandistički napadi dosegnuli su takav stupanj usijanja poslije koga će iza “metafizike” vrlo vjerojatno uslijediti “fizika” – Veliki Lov na Rusiju. Naš zadatak je da ne dozvolimo taj lov, a u slučaju njegovog otpočinjanja da pretvorimo lovca u divljač, kao i da sam početak preokrenemo u završetak, ne naš, naravno.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Putin otkrio zavjeru: Pametna tehnologija je alat Novog svjetskog poretka za špijuniranje
STRATFOR: Spremajte se za rat

Filed under: MEDIJI · Tags: , , , , , , , , , , ,

 
reklama