Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » MEDIJI » Veteran diplomacije: Kissinger je čak i Tita spašavao od Brežnjeva

Veteran diplomacije: Kissinger je čak i Tita spašavao od Brežnjeva

Tito-Henry-Kissinger-tito“Vojnici su samo glupi, glupe životinje koje se koriste kao pijuni u vanjskoj politici.” – Henry Kissinger

Podrijetlom Bavarac, Henry Kissinger je rođen 1923. godine, postao je savjetnik predsjedniku Richard Nixonu za nacionalnu sigurnost 1969. godine, usred Vijetnamskog rata. Od 1973. godine postao je Nixonov državni tajnik, da bi ga na tome mjestu zadržao i Gerald Ford, sve do 1977. godine

U legendarnom intervjuu za Der Spiegel iz studenoga 2014. Henry Kissinger je rekao da nijedna država na svijetu nije niti dovoljno moćna niti dovoljno mudra da bi sama stvorila svjetski poredak

Samo koji mjesec prije toga, tada već 91-godišnji veteran američke vanjske politike bacio je u trans svjetske izdavače svojom knjigom “Svjetski poredak”, koja je nedavno izišla i kod nas, a iz koje se iščitava realpolitička filozofija po kojoj je moguće i to da bliski prijatelji postanu najslavniji državni tajnik jednog američkog predsjednika u povijesti te predsjednik Rusije.

Egzotično prijateljstvo danas više nitko ne skriva, a Kissinger kao da živi drugu mladost.

Prije nekoliko dana Kremlj je priopćio da su se Kissinger i Vladimir Putin susreli u Moskvi, opisavši to kao susret “dvojice starih prijatelja koji za komuniciranje koriste svaku priliku”.

Istodobno, u medije je netko pustio informaciju da im je to već najmanje deseto čavrljanje uz kavu po redu. Lako je moguće da uopće nije riječ o samoreklamiranju Kremlja, jer je već nekoliko godina poznato da se Putin i Kissinger vrlo dobro razumiju.

U famoznom intervjuu za Der Spiegel Kissinger je prije godinu i pol izjavio da i Zapad snosi veliki dio krivnje za rat u Ukrajini.

Koliko god pritom istaknuo da Rusija nipošto nije trebala vojno upasti na Krim, Kissingerove izjave bile su glazba za Putinove uši. Nije poznato koliko dugo traje njihovo prijateljstvo.

Poznato je, međutim, da je Kissinger u Putinovu obranu prvi put javno skočio još 2007., otprilike baš u vrijeme kad su zapadni mediji predsjedniku Rusije počeli sve manje stidljivo predbacivati diktatorske sklonosti.

Kissinger je tada isticao da Putinova stranka vlast u zemlji drži na osnovi legitimiteta od 64 posto glasova, koliko je dobila na izborima, i da nema govora o diktaturi.

Njegovu je popularnost među Rusima objasnio time što je Putin državu preuzeo dok je bila u raspadu kakav nije pamtila u posljednjih 300 godina, a da je potom u samo nekoliko godina građanima bitno popravio standard.

Opisao ga je kao izrazito inteligentnog i pomalo rezerviranog nacionalista koji se vidi kao veliki reformator.

Čak je rekao da smatra da je američka javnost jako pogriješila kad se gadno sprdala s Bushom mlađim zato što je ovaj, nakon susreta s Putinom, izjavio da je kod njega “naslutio srodnu dušu” i da je fasciniran njime.

Očito je da je fascinacija Kissingera i Putina obostrana. Kissinger je, zapravo, posljednjih godina neusporedivo više kritizirao Zapad nego Putina.

Pisao je da demonizacija Putina na Zapadu nije nikakva politika, nego nepostojanje politike.

Zapadu je predbacio da je u Ukrajini gadno pogriješio time što se nije zaustavio na integriranju te zemlje u EU, nego ju je počeo uvlačiti i u NATO, te da je bilo logično za očekivati da će Moskva to shvatiti osobno.

A kad se već oko Krima i zakuhalo, da SAD nije trebao zveckati oružjem, nego je taj strateški bitan poluotok trebao službeno voditi kao dio Ukrajine, ali se jednostavno više na to nije trebao osvrtati.

Slično kao što se SAD ponašao tijekom Hladnog rata po pitanju baltičkih država koje su tad bile u sastavu SSSR-a. Posljednjih godina Henry Kissinger sve je traženija roba.

Unatoč čitavom stoljeću života na leđima, on živi svoju drugu mladost vječnog ključnog igrača iz sjene kao da nikad nije ni otišao u mirovinu.

Prije samo nekoliko dana na sučeljavanju kandidata u okviru predsjedničkih predizbora američkih demokrata, Bernie Sanders je žestoko napao Hillary Clinton zato što joj kampanju mentorira bivši državni tajnik Richarda Nixona.

Nabio mu je na nos rušenje princa Sihanuka u Kambodži, kojeg je naslijedio manijakalni režim Pola Pota, koji je do 1979. pobio tri milijuna Kambodžana.

Dalje nije stigao – ni s napalmom u Vijetnamu, ni s ubojstvo čileanskog predsjednika Salvadora Allendea u puču 1973., ni indonezijski pokolj u Istočnom Timoru – jer je Clintonica brzo skrenula prepirku na Kissingerovu ključnu ulogu u otvaranju Kine SAD-u i uvelike nabrojila sve ono čime Kissinger u svojoj knjizi “Svjetski poredak” hvali Nixonov drugi predsjednički mandat, pa tako posredno i svoj doprinos.

Još jednu buru Kissinger je podigao, ovaj put on osobno, kad je u prosincu u intervjuu za njemački Handelsblatt izjavio kako je krajnje vrijeme da Zapad prihvati činjenicu da kraja rata u Siriji ni ISIL-a neće biti tako dugo dok Zapad ne prihvati Rusiju kao partnera, uvažavajući njene interese.

U studenom su se, pak, mnogi iz američke politike pozivali na njegov stav nakon što su ga pozvali da pred Senatom kaže svoje mišljenje o predstojećem nuklearnom sporazumu administracije Baracka Obame i Irana.

Kissinger je tad pokazao koliko nikad nije odustao od kreiranja američke politike na Bliskom istoku.

Oštro se protivio sporazumu, ustvrdivši da bi to lako moglo potaknuti sunitske zemlje na Bliskom istoku, predvođene Saudijskom Arabijom, da krenu u vlastite nuklearne programe nasuprot šijitskog Irana.

A Kissingeru je već više od 40 godina jako stalo da saudijski kralj, koji god bio na prijestolju, bude miran i sretan. Razlog je to što je upravo on bio taj čovjek koji je sa Saudijskom Arabijom davne 1974. godine isposlovao da najveće kraljevstvo u Arapskom zaljevu naftu prodaje isključivo za dolare.

Bio je to jedan od najvećih vanjskopolitičkih pothvata u cijeloj povijesti čovječanstva. Sve je počelo nešto ranije, kad su se Nixon i Kissinger našli na sto muka kako bi, nakon raspada zlatnog standarda, održali potražnju za dolarima kao svjetskom valutom kako ekonomija SAD-a ne bi opasno posrnula.

U seriji susreta sa saudijskim kraljem Faisalom SAD je, a to je značilo – Kissinger, predložio Rijadu da ga Washington redovito opskrbljuje oružjem te da vojno jamči zaštitu saudijskih naftnih polja.

U doba stalnog plesa po rubu arapsko-izraelskih ratova, Saudijskoj Arabiji to je bilo od neprocjenjive vrijednosti. SAD je imao samo dva uvjeta; prvo – da Saudijska Arabija svu svoju naftu prodaje za dolare i, drugo, da sav svoj višak koji ne uspije plasirati kod sebe ulaže u američke obveznice.

Kissinger je u lipnju 1974. sa Saudijskom Arabijom potpisao sporazum o uspostavljanju Zajedničke komisije o ekonomskoj suradnji.

Iza suhog naziva skrivao se dio o financijskoj suradnji dviju zemalja na osnovi koje je u prosincu te godine američki zamjenik ministra financija Jack F. Bennett potpisao prvu prodaju američkih vrijednosnica Rijadu na rok od najmanje godinu dana.

I tako je počelo, da bi već sljedeće godine, vođene istim motivima, isto potpisale i ostale članice organizacije najvećih proizvođača nafte.

Dandanas više cinički raspoloženi geopolitički analitičari žongliraju idejom da se u tom svjetlu napad Egipta i Sirije na Izrael na Yom Kipur 1973. pokazao korisnim za interese SAD-a jer se Izrael pokazao kao žilav branitelj svog teritorija, sposoban udariti snažan kontranapad arapskim susjedima, da bi na kraju uskočio Kissinger i jamčio im obranu od Izraela, kojeg naoružava upravo njegova zemlja. U zamjenu za petrodolar.

I danas se nagađa kako je skok cijena nafte iz 1973. godine, koji je uzdrmao cijeli svijet, također Kissingerovo maslo.

Prije 15-ak godina sam šeik Zaki Yamani, čovjek koji je u 1970-ima bio ministar za naftu saudijskoga kralja Faisala, ispričao je što mu se dogodilo nakon što je njegov kralj 1973. godine ostao šokiran time što Iran planira za iduću godinu povećati svoje cijene nafte za čak 400 posto.

Kralj je stoga svog ministra poslao u posjet šahu Rezi Pahlaviju da ga pita što se događa. A iranski šah mu je navodno odgovorio: “Dragi moj ministre, ako vaš kralj želi odgovor na to pitanje, recite mu da ode u Washington i pita Henryja Kissingera”.

Što god bilo na stvari, nesporno je da je Kissinger tih godina ispregovarao na Bliskom istoku prodaju nafte isključivo za dolare, što je u jednoj od slijedećih diplomatskih nota Rijadu nazvao “najdragocjenijim darom SAD-u u njenoj povijesti”.

SAD-u je to značilo kako od tada može računati na to da će uvijek svima trebati dolari jer jedino time mogu nabaviti glavni svjetski energent.

SAD je mogao tiskati novac i njime kupovati naftu bez straha od inflacije, a usto je još postojala i stalna potražnja za američkim obveznicama.

Koliko god Kissingera optuživali da je iza sebe, primjerice u Indokini, znao ostavljati doslovno spaljenu zemlju i nebrojeno mnogo mrtvih, činjenica je da je riječ o čovjeku koji je Nixona izvukao iz rata u Vijetnamu, a istodobno čak uspio svog predsjednika odvesti u posjet i Pekingu i Moskvi.

I to sve u jednoj godini, 1972. S današnje distance lako bi se moglo činiti da je taj čovjek tih godina skoro autonomno krojio svjetsku politiku.

Na svojoj koži to smo tad osjetili čak i mi. Kissinger je bio taj koji je 1970. dogovorio posjet Tita Nixonu u Washingtonu, a prije nekoliko godina deklasificirani dokumenti iz Nixonova ureda svjedoče i kako je to točno išlo.

U to su vrijeme SAD i Jugoslavija već naveliko raspravljali o basnoslovnim zajmovima, pa čak i ulaganjima američkih tvrtki, za što je Titova vlast u srpnju 1967. donijela čak i odgovarajuće zakone.

Kissingeru nije bilo na kraj pameti dopustiti da takav ulazak u istočnu Europu upropasti kakav banalan događaj poput Titove smrti.

A imao je, iščitava se iz dokumenata, i dobre razloge sumnjati da sovjetski predsjednik Leonid Brežnjev iza zavjese ozbiljno prijeti Jugoslaviji vojnim upadom.

Kissinger se prvo trebao potruditi “slučajno” se susresti s Titom, pa makar to bilo u Adis Abebi 12. veljače 1970., usred Titova posjeta etioskom caru Haileu Selasiju.

Bez većih problema uspio je dogovoriti posjet Tita Nixonu na gostujući teren.

Pritom je u rekordnom roku vješto psihoanalizirao Tita, slično kao što se vidi da je to posljednjih godina činio i s Putinom, sve kako bi Nixonu složio obiman dokument kojim ga priprema za sastanak.

Kissingerovi motivi vide se iz dokumenata o njegovom sastankom s jugoslavenskim veleposlamnikom u Washingtonu Bogdanom Crnobrnjom uoči Titova dolaska, kad je otvoreno pitao prijeti li možda Brežnjev Titu. Crnobrnja je rekao da ne.

Isto kao što je Nixonu na slično pitanje u listipadu 1971. u Washingtonu odgovorio Tito osobno.

Usred posjeta je, međutim,Titov ministar vanjskih poslova Mirko Tepavac, na rubu protokolarnih druženja Nixona i Tita, odvukao u stranu državnog tajnika Williama Rogersa i šapnuo mu da Tito jest doista zabrinut zbog Brežnjeva samo tri godine nakon što je ovaj pregazio Čehoslovačku, da im iz Moskve stižu konkretne prijetnje, te da Tito želi da Washington jasno kaže Brežnjevu da drži ruke dalje od Jugoslavije.

Tito je odabrao Tepavca za taj zadatak jer je smatrao da ima čak i u svojim redovima špijune, a Nixon je, stoji dalje u njegovim zapisnicima, objeručke prihvatio porazgovarati s Brežnjevim i reći mu da napadom na Jugoslaviju riskira odgovor SAD-a.

Priliku za to imao je već 1972. pri posjetu Moskvi, a Kissinger je time presudno utjecao na razvoj događaja i sudbinu cijelih nacija i u ovom dijelu Europe.
 
(express.hr/uredio:NSP)

Na koncu će i Turci i svi ostali morati prihvatiti ono što uglave Amerikanci, a pogotovo Rusi!
EKSKLUZIVNO: Objava njihovog dopisivanja s hrvatskim špijunima uzdrmala je javnost

Filed under: MEDIJI · Tags: , , , , , , , , , , , ,

 
reklama