Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » SVIJET U RATU » Na koncu će i Turci i svi ostali morati prihvatiti ono što uglave Amerikanci, a pogotovo Rusi!

Na koncu će i Turci i svi ostali morati prihvatiti ono što uglave Amerikanci, a pogotovo Rusi!

erdogan-putin-obamaRusija je danas najsnažnija vojna sila u Siriji, bez nje se tamo ništa neće razriješiti. Tome svjedoče i svježi kontakti američkih i ruskih vojnih izaslanika u Ženevi, koji pripremaju mirovni sporazum za Siriju, a razmotrit će ga Obama i Putin. Sporazum će morati prihvatiti i njihovi saveznici u regiji

Svjetski mediji ovih dana panično bruje o nikada većoj opasnosti od izbijanja Trećeg svjetskog rata zbog stanja u Siriji, kojeg će prouzročiti rusko-turski rat u koji će se – po sili inercije – uključiti NATO, a rezultat svega će biti – opća kataklizma.

Za razliku od sverastućeg broja katastrofičara, odmah želim naglasiti: nikakvog svjetskog rata biti neće. A kada bi do njega i došlo, to bi puno prije bilo zbog Ukrajine – iako je i tamo opasnost za nj tek nešto veća od neznatne – nego Sirije. Stvari se prečvrsto drže pod nadzorom, a da bi išta neočekivano moglo krenuti po zlu. Dakako, sukoba će biti, pa i onih krvavih, ali sve u okvirima dopuštenog i u svrhu realiziranja pojedinih započetih scenarija, poput, primjerice, daljnjeg izvoza islamskih useljenika u Europu.

Kontrolirano i ciklično američko-rusko suparništvo

Iako tako ne izgleda s obzirom na međusobnu političku retoriku Moskve i Washingtona – koja sve češće izlazi iz okvira uljuđene diplomacije – te gomilanja američkih i NATO-ovih vojnih efektiva na istočnim granicama EU-a i ruskih na svojim zapadnim granicama, dvije vojne velesile uvijek zadržavaju nužnu razinu kontakata, sada većinom iza kulisa.

I dok su zbog izbijanja ukrajinske krize uništeni u vrijeme Hladnog rata toliko značajni međunarodni instrumenti za očuvanje sigurnosti, sadašnje svođenje američko-ruskih kontakata na individualnu razinu njihovih činovnika, daleko iza objektiva TV kamera, može imati negativne posljedice po manje snažne sudionike pojedinih kriznih žarišta, u smislu njihovog žrtvovanja u svrhu „većeg dobra“. Te „kolateralne žrtve“ u Europi će biti njezine istočne države, a na Bliskom istoku najvjerojatnije Turska. One upravo postaju američki instrument za dugoročno vojno-financijsko iscrpljivanje Rusije kojim se, u konačnici, neće ostvariti željeni učinak.

Odnosi dviju vojnih velesila imaju svoju cikličku određenost koja se izmjenjuje u rasponu od vrlo loših do korektnih i obratno, ali uvijek u sebi sadrže konstantu nepovjerenja i opreza. Dvije strane su svjesne svoje odgovornosti za sudbinu svijeta, pri čemu SAD vojno nikada neće napasti Rusiju (obratno još i manje). U fazama izrazito loših odnosa, poput ove u kojoj se sada nalazimo, sve aktivnosti Moskve i Washingtona svode se na psihološki rat i igru živaca u kojima se obilato koriste mediji i propaganda, a na prvu crtu fronte isturaju se njihovi saveznici/podanici.

Sirija je danas katalizator kroz koji Rusija i SAD žele sačuvati ili osnažiti svoj utjecaj na Bliskom istoku i ograničiti ulogu onog drugog. Washington je želio uspostaviti apsolutnu vlast nad svim političkim i gospodarskim procesima u toj regiji, a neočekivano miješanje Rusije izazvalo je razdraženost SAD-a.

S druge strane, Moskva želi utjecaj na Bliskom istoku u smislu sukreiranja njegove budućnosti sukladno njezinim nacionalnim interesima. Pritom ne treba imati iluzije kako ruske vlasti ne znaju da će se ozbiljna nestabilnost na Bliskom istoku zadržati još godinama. Isto tako, Rusija zna da će se ta nestabilnost neizbježno prelijevati i na Europu i Srednju Aziju te zato ne želi odbaciti mogućnost svoje aktivne nazočnosti na tom prostoru i odreći se utjecaja na tamošnje političke i vojne procese. Moskva će u toj regiji projicirati svoju silu shvaćajući važnost Sirije, ne samo u smislu nadzora nad milijunima emigranata koji se spremaju na put u Europu i ubacivanja terorističkih skupina. Jer Bliski istok je, za one koji to ne znaju, uvijek – i u doba Ruskog carstva – bio najveći prioritet za rusku politiku, čak puno više nego sama Europa (Otomansko i Perzijsko carstvo, islamski čimbenik, komunikacijski putovi itd.).

Danas s punom sigurnošću možemo reći da se Rusija ni pod koju cijenu neće povući iz Sirije – i to Washington zna. O tome svjedoče njezini najnoviji potezi – usprkos razvikanoj opasnosti od turske kopnene intervencije, koju je „nemoguće“ spriječiti zbog „neobuzdanog“ Erdogana i nedavnog terorističkog napada u Ankari. Radi se o dovlačenju u Siriju najnovijih ruskih zrakoplova 4++ generacije, te upućivanja u stalno bojevo dežurstvo u sirijsku luku Tartus novoizgrađenih brodova naoružanih balističkim raketama „Kalibr“.

Rusija je danas daleko najsnažnija vojna sila u Siriji – i bez nje se tamo ništa neće razriješiti. Tome u prilog idu i najnoviji kontakti američkih i ruskih vojnih izaslanika u Ženevi (iza zatvorenih vrata) koji pripremaju mirovni sporazum za Siriju, a tekst sporazuma zajednički će razmotriti predsjednici Obama i Putin. Njega će (ukoliko bude volje, prije svega SAD-a) morati prihvatiti i njihovi saveznici u regiji i na sirijskom terenu, a ako se to ne bude željelo – što je realnija opcija – sporazum će ipak spriječiti mogućnost izravnog vojnog sudara Rusije i SAD-a, tj. NATO-a, a sukob će svesti u okvire Sirije i u njoj sukobljenih političkih i vojnih elemenata kojima će svaka od glavnih sila pružati svoju potporu.

Kolateralna žrtva najprije može postati Turska

„Turska: kopnena akcija – sada!“, stoji na naslovnici turskih novina Daily Sabah, u čijem se članku upozorava na „preljevanje čaše strpljenja“ zbog velikih turskih terorističkih žrtava (prije svega onih od 17. veljače u Ankari i 20. srpnja u pograničnom gradu Suruchu), te se navodi kao vlada mora donijeti „smjelu odluku“, pri čemu se misli na slanje vojske u Siriju protiv „terorista“ Kurda, kao i izgradnju „sigurnosne zone“ na sjeveru te zemlje.

Taj vladi blizak list ide još i dalje, predlaže da se Amerikance dovede pred izbor: ili početak zajedničkih udara po kurdskim postrojbama narodne samozaštite u Siriji (YPG), ili ukidanje mogućnosti američkim vojnim zrakoplovima korištenja zračne luke „Injirlik“ u južnoj turskoj regiji Adana. Ucjena se nastavlja riječima – “ako je mr. Obama tako zainteresiran za suradnju s YPG-om, neka prebaci svoje zrakoplove u zračnu luku ‘Mennah’ na sjeveru Sirije, koju su nedavno osvojile kurdske snage” (od postrojbi terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“, op.a.).

Naravno da su takve medijske izjave prethodno usklađene i dio su psihološko-propagandnog rata Ankare i Washingtona usmjerenog prema Moskvi. Ali Turska, koja već mjesecima vodi žestoku policijsko-vojnu kampanju protiv vlastitih Kurda na jugoistoku zemlje, zaigrala je opasnu igru „plesa po žici“ i s prekograničnim Kurdima, kojima, osim SAD-a, politički i vojno pomaže i Rusija.

Neomarksistički Kurdistan i Turska kao ‘failed state’

Sirijski Kurdi postali su ključni „igrač“ unutarsirijskog sukoba, ne samo zbog svoje brojnosti (10 posto ukupnog stanovništva) već i zato što su, osim sirijske vojske, oni (p)ostali jedina realna vojna snaga sposobna za borbu protiv islamističkih snaga. K tome, Kurdi žive na kompaktnom teritoriju od iračke granice uzduž granice s Turskom sve do zapada Sirije. Sve to Turskoj predstavlja glavnu ugrozu, iako nijedan metak s položaja sirijskih Kurda nije prešao tursku granicu. Radi se isključivo o strahu Ankare da će sirijski Kurdi iskoristiti danu im prigodu i osnovati vlastitu državu koju će povezati s Iračkim Kurdistanom, a onda je i za turske Kurde otvoren put k nacionalnom ujedinjenju (što bi značilo i krah Turske kao države u njezinim današnjim granicama).

Turska i prema američkom analitičaru Davidu Goldmanu može postati sljedeća bliskoistočna „propadajuća država“ (failed state), što je rezultat njezine pogrešne politike prema Kurdima još od vremena Mustafe Kemala Atatürka do danas. Zapadni vojni analitičari smatraju kako Turska teško može očuvati sadašnje granice upravo zbog kurdskog separatizma.

Kurdi u Turskoj danas imaju velikih problema i s iskazivanjem vlastitog nacionalnog identiteta, a da o kulturnoj, a kamoli političkoj autonomiji i ne govorimo. Zbog nepostojanja sluha središnje vlade, njihove političke težnje poprimaju sve radikalnije oblike borbe koji prijete prelijevanjem iz ruralnih jugoistočnih regija u gradske sredine zapadne Turske, u kojima također egzistira brojna kurdska zajednica (npr. u Istambulu čak trećinu stanovnika čine Kurdi, kao i u turskoj dijaspori u Njemačkoj).

S takvim stanjem vlastima se sve teže boriti i čini se kako se velike ambicije predsjednika Erdogana (o Turskoj kao neootomanskom imperiju i središtu sunitskog bliskoistočnog svijeta) sada tope poput proljetnog snjega upravo na vrućem sirijskom tlu, čijem je kaosu u velikoj mjeri i sam doprinio. Erdogan se u ime svojih ideja (preciznije, ideologije premijera Ahmeta Davutoglua pretočene u tursku nacionalnu strategiju) odrekao velikog prijatelja, sirijskog čelnika Bashara al-Assada, proglasio ga nemilosrdnim diktatorom i glavnim neprijateljem sirijskog naroda te započeo sponzorstvo islamističkih salafitskih organizacija, prije svega onih bliskih panarapskom pokretu „Muslimanska braća“ sa sjedištem u Rijadu i koji uživa financijsku potporu Saudijske Arabije.

Iako Ankara danas politički nadzire čelnika iračkih Kurda Masouda Barzanija iz Kurdske demokratske stranke (svojedobno mu je omogućavala šverc iračke nafte preko svog teritorija), pitanje je koliko će to još dugo biti u stanju. Barzani je Turskoj dopustio i razmještaj njezinih vojnih postrojbi na sjeveru Kurdistana (za borbu protiv snaga Kurdske radničke stranke) i sjeverno od Mosula (gdje navodno uvježbava kurdske „peshmerge“ za borbu protiv ISIL-a).

Ali Barzani nije vječan, a irački Kurdi nisu jedinstveni glede njegove suradnje s Ankarom, koja upravo zatire njihove sunarodnjake u Turskoj. Postoji i snažno proiransko krilo Kurda oko grada Sulejmanie, a vrlo je upitno hoće li se Irački Kurdistan zadržati u okvirima široke autonomije unutar Iraka ili će postati kurdski „Pijemont“ i centripetalna sila kurdske nacionalne integracije.

Kurdska autonomija u Siriji (tzv. Rozhava), danas predstavlja glavni turski problem, neovisno što je sirijskih Kurda najmnaje u odnosu na njihov ukupan broj koji se kreće između 35-40 milijuna (svega do 2,5 milijuna). Ali problem po Ankaru svodi se na to, što kurdska autonomija niče pod vodstvom neomarksističkog „Demokratskog saveza Kurdistana“ (PYD) koji surađuje s turskom „Radničkom strankom Kurdistana“ i ima svoje vojno krilo (ranije spomenuti YPG). Imaju čak i zasebne ženske brigade YPJ koje se jednako žestoko bore protiv islamista. Borba sirijskih Kurda u sebi, osim ideje za nacionalnom slobodom, nosi i ideološki karakter kroz sudar marksističkog i islamističkog poimanja svijeta na širem bliskoistočnom prostoru, a što je pravi „nož u leđima“ predsjednika Erdogana.

Kurdska „Rozhava“ ima potporu i službenog Damaska uz tri preduvjeta: ne razmještati svoje vojne postrojbe „preširoko“; uvesti raskol u tzv. sirijskoj umjerenoj oporbi zbog svoje ključne vojne snage i organiziranosti; vršiti pritisak na Tursku zbog svoje povezanosti s „Kurdskom radničkom strankom“.

Kurdsko pitanje – ključ problema Bliskog istoka

Iako dio turskih Kurda zastupa ideju osnutka kulturne autonomije, većina ih se zalaže za uspostavu „velikog Kurdistana“ koji bi s njima ujedinio i 8 milijuna iranskih, 7 milijuna iračkih i 2,5 milijuna sirijskih Kurda.

To su dvije političke platforme s kojima službena Ankara mora računati. Kurda u Turskoj je dovoljno da iznutra u zemlji naprave veliki nered koji će ugroziti njezinu sigurnost, paralizirati gospodarski razvoj (investicije i turizam), a dugoročno je i posve dezintegrirati.

Jedini razumni izlaz za Tursku bili bi razgovori i pokušaj dogovornog rješenja (jer se protiv čitavog jednog naroda nemoguće boriti) ali predsjednik Erdogan je radije zaigrao opasnu igru istodobnog otvaranja dviju protukurdskih fronta: kod kuće i u Siriji. Na taj je način ušao u geopolitičku slijepu ulicu, poremetivši odnose i s važnim arapskim državama (poput Egipta i Iraka), a da se o potpori koju sirijskim Kurdima pružaju Rusija i SAD i ne govori.

Ruski ulazak u Siriju prinudio je SAD na njezinom terenu tražiti nove saveznike (izvan rebrendiranih islamista), a izbor je pao na jedino moguće riješenje – Kurde. Pa iako se ovih dana predsjednik Obama javno sve više distancira od sirijskih Kurda (proglašava ih „nenužnim“ saveznicima) i formalno se više priklanja turskim pozicijama u odnosu na njih, to još uvijek ne znači previše. Jer najava Saudijske Arabije da bi mogla isporučiti rakete zemlja-zrak tzv. umjerenoj sirijskoj oporbi traži puno vremena – jer potrebno je osigurati instrumente zaštite njihovog korištenja i protiv američkih zrakoplova, a s islamističkim snagama to nije lako postići.

A ako bi se saudijske „prijetnje“ i ostvarile, još je dug put da razjedinjena sirijska oporba dosegne onu razinu organizacijske kohezije i vojne moći koja bi dovela do toga da ona preuzme ulogu koju danas kao američki i ruski saveznici imaju sirijski Kurdi u borbi protiv „Islamske države“. A o tome bi Erdogan u interesu očuvanja Turske morao voditi računa.

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Štetno za zdravlje, ali neki pušači dožive sto godina. Evo zašto...
Veteran diplomacije: Kissinger je čak i Tita spašavao od Brežnjeva

Filed under: SVIJET U RATU · Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama