NADZIRANO DRUŠTVO: U ‘pametnom gradu’ s vama ‘pričaju’ čak i koševi za smeće!

Globalno kretanje prema “pametnijem planetu” nameće pitanja o rastućem narušavanju privatnosti. Može li privatnost postojati u “pametnom gradu”, gdje je svaki kutak opremljen senzorima koji danonoćno prikupljaju podatke o svakom vašem pokretu?

Danas je “pametan” vrlo popularna riječ u tehnologiji. I dok je teško izmjeriti postaju li istovremeno ljudi pametniji, uređaji sigurno postaju. “Pametni telefoni”, “pametne mreže”, “pametni automobili”, a u kontekstu opamećivanja svijeta zadnjih se godina u svijetu high-tech tehnologije intenzivno raspravlja o “pametnim gradovima”.

Ako se na Internetu odlučite informirati o toj temi naići ćete samo na optimistične vizure prema kojima „pametni grad integrira sve funkcije javnih usluga poput rasvjete, prometa ili proizvodnje energije te na taj način povećava njihovu efikasnost, smanjuje troškove električne energije, ubrzava komunikaciju među spomenutim podsustavima i znatno smanjuje emisije CO2.“

Ah, opet taj fantomski CO2 kao glavni pokretač “integracije” uređaja koji su “pametni”. O izostanku bilo kakvog mjerljivog utjecaja čovjeka na količinu CO2 kao i o činjenici da je količina CO2 minorna u odnosu na glavni staklenički plin – vodenu paru – koja je odgovorna za 95 posto (blagotovornog i životodajnog) učinka staklenika, već je bilo riječi. Kao i obično, izgubljenost u prijevodu je sveopća i nimalo slučajna. Jer dok će ljudi prihvatiti nešto “pametno” što će “štititi okoliš”, nikad ne bi dobrovoljno prihvatili okružje potpunog nadzora svakog dijela života. Osim, naravno, ako ih se uvjeri da stvari idu po zlu jer su ljudi “nepametni” pa uvijek naprave krive izbore ili izaberu pogrešne ljude.

Potčinjavanje ljudi u ime zaštite prirode

I potom treba zavladati značenjima riječi i tako stvoriti okružje potpunog zavaravanja. Pa prevedimo pojmove: “zaštita okoliša” u praksi se ne svodi na borbu protiv eolske erozije, sječe Amazone ili smanjivanja radijacije u Japanu već ga se na temelju postojeće prakse može prevesti ovako: „Ograničavanje država, tvrtki i pojedinaca na temelju lažnih premisa o CO2 i njihovo potčinjavanje u ime zaštite prirode“.

Iz perspektive gradnje totalitarizma, čega je ta mjera jedan mali korak, svakako jest. To je oživotvorenje tehnokratske ideje o stavljanju jarma oko vrata energetike (zapravo je riječ o ovladavanju svim tokovima energije i informacija) pomoću nečega što se često ispravno naziva “eko-fašizmom”.

Što se pak tiče „integracije tehnologija“, taj pojam u praksi označava predavanje upravljanja nad većinom segmenata svakodnevnog života računalima i procjenama potrebnih djelovanja njihovim programima. Koji nisu nužno isprogramirani tako da u obzir uzimaju sve aspekte ljudskog života i potrebe živog bića, već ga nastoje ograničiti na brojčane parametre koji su tim računalima zadani programima.

Čim si umrežen, odmah si i “pametan”

Temelj postojanja “pametnog grada” su “pametne mreže”. Koja je veza između Smart Grida i Smart Cityja? Jedan od odgovora glasi: „Pametan grad čine samoodrživa rješenja opskrbe električnom energijom, kontrola prometa, vodoopskrba te zdravstvo i sigurnost, a temelj umreženosti i centralizirane kontrole gradskih usluga čini upravo Smart Grid ili napredna energetska mreža.

Smart Grid upravlja sustavom za distribuciju električne energije te osigurava njeno pravilno funkcioniranje u slučaju kvara, informira i obrazuje korisnike o njihovoj potrošnji i omogućava sigurnu i pouzdanu integraciju novih obnovljivih izvora poput solarnih panela i vjetroelektrana. Bez kvalitetne i optimizirane pametne mreže koja spaja i koordinira sve gradske sustave i funkcije nema ni pametnih gradova.“

Premda se taj koncept promiče kao jeftin i učinkovit način upravljanja raznim sektorima grada, implicirani nadzor koji proizlazi iz takve inicijative nosi sa sobom i drugu perspektivu. O njoj tehnološki optimisti (oni koji smatraju da će tehnologija riješiti sve probleme) nikada ne pričaju. Budućnost koju nudi tehnologija je, prema njima, oslobađajuća, ružičasta, a zanemarimo šaku globalnih neugodnih iskustava koje je ljudskom rodu donio upravo napredak tehnologije lišen razmišljanja o moralnim komponentama.

No, globalno kretanje prema “pametnijem planetu” nameće pitanja o rastućem narušavanju privatnosti u modernom svijetu. Legitimno pitanje jest: Može li privatnost postojati u pametnom gradu, gdje su svaki kutak i pukotina urbanog okruženja opremljeni digitalnim senzorima koji prikupljaju podatke o svakom pokretu u gradu 24 sata dnevno?

Stoljeće “golemih skupova podataka” bit će stoljeće neviđenog nadzora, kako piše Steven MacMillan, geopolitički analitičar i urednik The Analyst Reporta, nastavljajući: “San svih tiranina u povijesti jest totalni nadzor, kontrola i upravljanje javnošću, gdje je mogućnost predviđanja ponašanja cijelih segmenata stanovništva najučinkovitije sredstvo postizanja toga cilja. San što je milenijima ostajao u domeni fantazije, uz golemi skok u tehnologiji posljednjih desetljeća, sve je manje nalik nekom distopijskom znanstveno-fantastičnom filmu, a sve više poput svakodnevnog posla totalitarnih, tehnološki visokorazvijenih režima”.

Indija gradi stotinu “pametnih gradova”

Nadaleko su poznate nadzirateljske prakse agencija kao što su američka NSA i britanski GCGQ, koje je visokopozicionirani “zviždač” iz NSA opisao kao “totalitarne” po svojoj prirodi, dodavši kako je cilj NSA da “uspostavi način i sredstva za kontrolu stanovništva”. Mnogi ljudi, međutim, zaključuje MacMillan, vjerojatno ne znaju za sljedeću fazu u mreži nadzora za 21. stoljeće – “pametnije gradove”.

“Pametnim gradovima” se smatraju digitalno povezana gradska područja ispunjena sveprisutnim senzorima, monitorima i brojilima koji prikupljaju podatke o svakom aspektu grada: od potrošnje energije do načina transporta. Ovi se podaci potom analiziraju, a koriste ih planeri grada kako bi ‘unaprijedili način donošenja odluka’. Kako danas više od polovice svjetskog stanovništva živi u gradskim područjima, taj će se trend u budućnosti dodatno ubrzati, a to znači da će koncept “pametnog grada” utjecati na život milijardi ljudi diljem svijeta.

Indija prednjači u ovom nastojanju te u godinama koje dolaze planira izgraditi stotinu “pametnih gradova”, a Singapur želi postati prva svjetska “pametna država”, što je korak dalje prema predavanju ovlasti nad ljudskim životima računalnoj “inteligenciji”. No, “pametni gradovi” nisu ograničeni samo na Aziju. Glasgow, Rio de Janeiro, New Orleans i Cape Town samo su neki od gradova uključeni u IBM-ov „izazov pametnih gradova”, a i nas je taj trend već dotaknuo. Kako nas je obavijestila jedna vijest: „U posljednjih pedesetak godina kako se razvija ovaj koncept u svijetu je oko osam tisuća ‘pametnih gradova’. Među njima je i pet hrvatskih“. Tih pet gradova su Rijeka, Dubrovnik, Jastrebarsko, Koprivnica i Pleternica, a što se tiče svijeta, u broju ‘pametnih gradova’ u Europi je vodeća država Nizozemska.

Korporacijski giganti upravljaju “pameću”

Može li privatnost postojati u “pametnom gradu”, gdje su svaki kutak i pukotina urbanog okruženja opremljeni digitalnim senzorima koji prikupljaju podatke o svakom pokretu u gradu 24 sata dnevno? Puno optimizma ne nudi niti činjenica da su se među mnogim pristašama i zagovornicima ‘pametnih’ inicijativa našle i multinacionalne korporacije IBM, Siemens, Cisco te poznate zaklade, uključujući i Rockefellerovu. Ideja o korporacijskim gigantima koji upravljaju “pametnijim” planetom postaje još problematičnija zavirimo li u povijest kompanija poput IBM-a koji je igrao važnu ulogu u holokaustu i blisko surađivao s nacističkom Njemačkom. S obzirom na mračnu povijest IBM-a, bi li ta korporacija bila tijelo kojemu biste povjerili reguliranje i upravljanje velikim brojem gradova diljem svijeta?

Imamo sreće što se ne moramo mučiti s odgovorom. Ionako nas nitko nema namjeru pitati. A u poslovnim i tehnološkim časopisima i na Internetu uglavnom ćete čitati samo o biciklističkim stazama prekrivenim solarnim kolektorima, klupama na kojima možete puniti mobitel i vidjeti temperaturu i kvalitetu zraka i koje skupljaju energiju i svijetle noću.

Čitat ćete i o punionicama električnih automobila; uličnim svjetiljkama opremljenim senzorima za paljenje kad je potrebno, s ugrađenim senzorima pokreta, onečišćenosti zraka, temperature i zvuka, „a na sklop se dodatno može spojiti i video kamera te se pametnom svjetiljkom upravlja s jednog mjesta“. Unaprijed se veselim. Dio tehnologije “pametnih gradova” su i inovacije poput narukvica ili privjesaka koji očitavaju vaše vitalne znakove, šalju „redovita izvješća tvom liječniku i alarmiraju ga po potrebi“.

U tzv. pametnom gradu „s vama komuniciraju čak i koševi za smeće“ kao „u Londonu su za vrijeme Olimpijskih igara 2012.“ kad su „postavljeni pametni koševi za smeće koji na 2 LCD ekrana prikazuju najnovije vijesti, podatke uživo s burze itd. Osim toga, imaju i ugrađen WiFi te u slučaju opasnosti trenutno obavještavaju prolaznike.“ U Parizu je pak postavljeno drveće koje hvata energiju vjetra.

Kao što se vidi, velik dio tehnologija svoje opravdanje nalazi u ideji o štetnosti izlučivanja CO2, čime postaje jasno u kakvu se to cjelinu i na temelju kojih izgovora pred našim očima dijelovi slagalice slažu. Ili kako se to uobičajeno (znači neinformirano i zavedeno) formulira: „Brojni izumi koji se vezuju uz ‘pametne gradove’ imaju u sebi zelenu notu, a to je smanjenje utjecaja na okoliš. Uloga tehnologije u gradovima budućnosti je velika, osobito u pogledu utjecaja na okolinu i smanjenju klimatskih promjena.“ Mo’š mislit.

Zastrašujući aspekti “nove pameti”

U članku za AlterNet naslova „Zastrašujući ‘pametni grad’ budućnosti”, Allegra Kirkland je iznijela neke od uznemirujućih aspekata ‘pametnijeg’ planeta: „Mogućnosti nadziranja proistekle iz takve vrste građanskih projekata za masovno prikupljanje podataka su, najblaže rečeno, zabrinjavajuće. Stručnjak za urbanističko planiranje Adam Greenfield napisao je na svom blogu Speedbird da je taj centralizirani državni model “uznemirujuće sukladan primjeni autoritarnosti”.

Cijelu priču dodatno komplicira činjenica da golemu većinu tehnologije “pametnih gradova” osmišljavaju giganti IT (informatičkih) sustava poput IBM-a i Siemensa. U mjestima kao što je Songdo, koji je bio zamisao Cisco Systemsa, korporacijski entiteti postaju odgovorni za oblikovanje i održavanje osnovnih funkcija gradskoga života. (…) Njihovi zagovornici (…) ignoriraju činjenicu da su privatne korporacije one koje mjere i kontroliraju te ogromne količine podataka i da one nemaju istu odgovornost prema javnosti kao što je ima država.”

Količina podataka generiranih posljednjih godina naglo je porasla, a IBM-ova direktorica Ginni Rometty istaknula je u svojem izlaganju iz 2013. da je „90 posto svih podataka uopće poznatih čovjeku stvoreno u posljednje dvije godine”. Zato se ubrzano razvijaju sustavi za precizno predviđanje ponašanja cijelih društvenih skupina zahvaljujući pretraživanju obimnih količina podataka kako bi se uočili obrasci ponašanja.

Kažnjavanje zločina unaprijed!

Australska kriminalistička komisija već koristi sustave golemih skupova podataka u cilju analiziranja obrazaca ponašanja, nastojeći predvidjeti kriminalne aktivnosti prije negoli do njih dođe, što je upravo tema kojom se bavio film „Minority Report“, napisan po SF-romanu vizionarskog pisca Phillipa K. Dicka, u kojem se zločini kažnjavaju unaprijed, prije nego se dogode, jer se namjera može iščitati iz umova ljudi. I doista, zato će malo koga će začuditi (možda tek iznenaditi činjenica da to već postoji) činjenica da policija Los Angelesa ima Odjel za analizu i pravovremenu reakciju u stvarnom vremenu, koji koristi najnaprednije algoritamske sustave i analitiku ne bi li predvidio buduće zločine. Britanska policija u Kentu već pet godine koristi softverski program za predviđanje zločina pod nazivom Predpol, koji analizira zločine na temelju datuma, mjesta i kategorije kaznenog djela, a cilj je pomoći policiji u donošenju odluka o patrolnim rutama.

Etička i moralna pitanja u vezi predviđanja zločina su očigledna i u mnogima izazivaju strah od potencijalne “tiranije algoritama” u budućnosti, piše MacMillan: „S obzirom na postojeće korištenje golemih skupova podataka na polju provedbe zakona, kako bi se nadgledalo i pokušalo predvidjeti kriminalno postupanje, možete biti sigurni da će obavještajne agencije i korporacije koristiti goleme skupove podataka u futurističkim ‘pametnim’ gradovima kako bi promatrale i predviđale ponašanje gradskog stanovništva“.

Godine 2010. mogao se steći ograničen uvid u namjere CIA-e i Googlea kada su financirali novoosnovanu kompaniju Recorded Future, koja je tvrdila da ima tehnologiju za predviđanje budućnosti prikupljanjem podataka s Interneta. Recorded Future pokušava pretraživati čitavi web, tražeći obrasce i analizirajući informacije u svjetskim razmjerima, a direktor te kompanije Christopher Ahlberg otkriva da taj softver svakoga tjedna pretraži „osam milijardi točaka podataka, iz 600.000 izvora”. Kako se Internet stvari nastavlja širiti veličinom i razmjerima, stvarajući još više podataka, potražnja za kompanijama poput Recorded Futurea od strane obavještajnih agencija i korporacija i u budućnosti će rasti.

Vrata “vrlog novog svijeta” širom su otvorena

Techopedia definira Internet stvari kao „računalni koncept koji opisuje budućnost gdje će svakodnevni fizički predmeti biti povezani s internetom te će se moći identificirati drugim uređajima.” Broj uređaja povezanih s internetom posljednjih je godina eksplodirao, a taj je trend Cisco prikazao u svom izvješću iz 2011. godine: „Godine 2003. na Zemlji je živjelo otprilike 6,3 milijarde stanovnika, a internetski je bilo povezano 500 milijuna uređaja. (…) Eksplozivnim rastom pametnih telefona i tablet PC-a broj uređaja povezanih na internet premašio je 12,5 milijardi u 2010. godini. (…). Cisco IBSG predviđa da će 2015. na internet biti povezano 25 milijardi uređaja, a 2020. čak 50 milijardi.”

Zamisao da Internet bude prisutan u svemu i svačemu izaziva zabrinutost mnogih stručnjaka i laika, s obzirom na činjenicu da državne agencije i korporacijski entiteti već godinama nezakonito prikupljaju goleme količine osobnih podataka s Interneta. Kao što je novinar Michael Snyder napisao: „Bi li ‘internet stvari’ mogao stvoriti jednu distopijsku noćnu moru, gdje će vlast sve i svakoga stalno promatrati i pratiti?”

Vrata “vrlog novog svijeta”, u kojem znanstvena fantastika postaje stvarnost, širom su otvorena i pozivaju nas k sebi blještavog osmijeha, obećavajući tehnološku utopiju, svijet racionalnosti vođen računalima, a ne više iracionalnim i nepredvidim ljudskim bićima. Postoje dva pitanja na koja bi ipak prije bilo potrebno odgovoriti. Koja je uloga namijenjena ljudima u tom svijetu i kakav će uopće značaj imati izabrana vlast u svijetu u kojem se odluke donose algoritmima?
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)