Limbičko ratovanje: Kako su psihopati paranojom i strahom zavladali svijetom

Tzv. ‘Štokholmski sindrom’ i njegove preteče danas su se pokazali kao vrlo učinkoviti alati manipulatora – od medija, do političkih i interesnih kartela. Riječ je o momentu kada psihopatski vladari koriste momentum i od svojih podređenih dobivaju ‘blagoslov’ za njihove metode

Psihopati postali psihijatri

Ponerologija je kroz desetljeća napredovala od opskurnih proučavanja do akademske znanosti u usponu. Riječ je o proučavanju zla – njegovom podrijetlu, korelaciji s ljudskom prirodom i bespogovornom posluhu istom, što je fenomen današnjeg društva. Sintagma koja ‘pravo i zakonitost’ postavlja iznad humanizma i pravde jedan je od okidača, no drugi i znatno uočljiviji je psihopatološko ponašanje lidera – bilo da je riječ o politici, vojsci, korporacijama ili interesnim kartelima.

Ljudi koji su tako duboko istraumatizirani političkim odlukama jedini spas pronalaze upravo u toj istoj korumpiranoj politici, te navijačkim i ideološkim premisama podržavaju svoje tlačitelje i njihove načine djelovanja kao ‘nužne’. Iako će mnogi citirati Einsteinovu izreku o ‘nastalim problemima koji ne mogu biti riješeni razmišljanjem koje ih je i kreiralo’, implementacija traume kao ključ kontrole uma u praktički svim slučajevima na mala vrata zaobilazi tu umotvorinu.

Subliminalne traume i kolektivni PTSP

Martha Stout je u svojoj knjizi ‘The Paranoia Switch’ iz 2007. godine ukazala na navedeni problem. Naime, slično kao i kod subliminalnih poruka – trauma opterećuje naš limbički sustav, emocije počinju sudjelovati u kognitivnim procesima i informacije dobivaju drugačiji prioritetni slijed.

Cijela slika ostaje u našoj podsvijesti, svijest pamti selektirane informacije, a mi smo u tim trenucima skloni iracionalnim odlukama. Ako imate implementiranu traumu (igrom okolnosti ili programiranu), potreban je samo okidač. Primjer iz svakodnevnog života mogao bi biti PTSP i asocijacije mirisa, zvukova i okusa na rat, te aktivaciju traume.

Zanimljivo je i da istraživanja traume vode ka činjenici da najniže vibracije dolaze iz namjerno uzrokovanih događaja, a ne iz nesreća ili prirodnih kataklizmi. Ljudski delikti poput otmica, seksualnih napada ili terorizma unose poseban strah među ljude – zbog straha od mogućeg ponavljanja i nemogućnosti zaštite najmilijih. Kako je sama emocija po ovim društvenim inženjerima ključna stavka ‘ljudske slabosti’, onda i njihova moć proizlazi iz te podložnosti. Primjerice, Trump koji je poznat kao beskrupulozni korporatist sve češće koristi svoje biračko tijelo kao element napada na druge korporatiste, često i daleko minornije od njega samoga.

‘Reket’ nad nacijama

‘Zeitgeist’ koji trenutno prevladava je terorizam, a njegova početna premisa je ‘utjerivanje straha’ i to onima koji su napadu svjedočili. S obzirom na zastupljenost ‘mainstream’ medija, u svjedoke se ‘regrutira’ praktički čitava populacija planeta i u igri su kolektivni PTSP i paranoja. Nakon aktiviranja traume nužno je ljudima usaditi osjećaj bespomoćnosti, da bi pomoć zatražili od strane ‘superiorne sile’.

Ona najčešće uključuje SAD (u ulozi globalnog policajca) ili pak NATO, a riječ je upravo o onim otponcima koji su terorizam i kreirali napadima na Afganistan i Irak (zbog ‘terorista Saudijaca’) ili Siriju i Libiju (zbog ‘diktature’ koja je ipak izabrana demokratskim principima).

Čovjek tako ulazi u začarani krug koji u nama bližem primjeru podsjeća na ‘reket’ – ‘superiorna sila’ dolazi nam ustupiti vlastitu zaštitu, a ugostitelj podsvijesno odbija registrirati da je to zaštita najčešće od ‘sile’ same. Iako je ‘false flag’ napad i dalje u domeni teorije zavjere, nije teško zamisliti koliko bi isti bio sofisticirano stvaranje traume. Ništa manje moćan ne bi bio niti ‘Problem-Reakcija-Rješenje’ instrument, poglavito jer uključuje i nemoć i namjeru i već pripremljenu ‘terapiju’ za ‘pacijente’. Zato ne čudi često spominjana činjenica kako najbogatiji ljudi novac isključivo koriste kao alat do najbitnije stavke – moći.

Dijagnoza limbičke disfunkcionalnosti

Ukoliko zavirimo u medicinsku enciklopediju, termin za limbički sustav je sljedeći – to je prstenasta struktura u središnjem dijelu mozga sisavaca, dijelom se poklapa s rubnim režnjom (lobus limbus, odatle naziv). Obuhvaća hipotalamus, hipokampus, amigdale, paraolfaktorno područje i dr.

Upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama kao što su disanje, tjelesna temperatura, glad, žeđ, spavanje i budnost, spolna aktivnost, analizira njušne i osjetne informacije, uključen je u regulaciju instinktivnog i čuvstvenog ponašanja. Bolesti tog sustava uzrokuju emocionalnu nestabilnost, nekontroliran smijeh, uznemirenost, strah, srdžbu, agresiju, ali i pretjeranu mirnoću, apatiju, depresiju, poremećaje seksualnosti.

Ukoliko bismo sve išli pojednostavniti, limbički sustav regulira osjećaje, iskustva i motivaciju, kao i savjest – i to putem analitike informacija prispjelih kroz osjetila. Tako dobivamo i aspekt ‘empatije’ – osjećanja emocija drugih osoba. Logičkim slijedom – ukoliko netko ima problema s empatijom i osjećajima, on ima neravnotežu limbičkog sustava. Samim time i dijagnozu koju bi trebalo liječiti.

No, u praksi takve osobe najčešće završavaju na upravljačkim pozicijama korporacija ili država – zbog toga što nemaju problema s ‘bolnim rezovima’, ‘terminacijama’ i ‘otkazima’. Te osobe traumatizirane su i trajno narušenog zdravlja, a nerijetko sami nemaju pristup osjećaja ali izazivaju iste prema masama, putem dobro uigranih i uhodanih tehnika ‘konvergiranja masa’.

Faze limbičkog ratovanja

I sada dolazimo do termina – Limbičko ratovanje. Možda bi bolji izraz bio ‘Manipulacija paranojom’, pošto manipulator koristi ‘dijagnozu poremećaja limbičkog sustava’ da bi putem implementirane traume aktivirao strah mase – bilo protiv svojih političkih ili interesnih protivnika, bilo za održavanje svog autoriteta. Domena klasične političke interpretacije govori o ‘interesima države ponad interesa pojedinca’ i ‘cilju koji ne bira sredstvo’, no u ovom slučaju perfidno ratovanje dalekosežno dovodi do mržnje i potpune iracionalnosti.

Zato nekoć zlostavljani gotovo programirano kasnije postaju zlostavljači – i začarani krug se nastavlja. Narod koji podržava masovnog ubojicu nije žrtva nego sudionik. Stout je u svojoj literaturi ovakvo ratovanje definirala kroz šest točaka.

Prvi je ‘grupna trauma’ koja služi kao ‘implementacija traume’ u nacionalni duh, a dobar primjer svakako je 11/9. Zatim su tu tzv. ‘brokeri straha’ koji koriste situaciju, a znaju je i sami izazvati. Treća faza uključuje pronalazak ‘žrtvenog janjeta’ koje se osuđuje za zločin i služi kao simbol mržnje nacije – često dolazi iz države koja na koncu nije niti ‘demokratski oslobađana’.

Četvrta točka ovog teatra je ‘kulturalna regresija’ u kojoj potlačena i traumatizirana nacija poželi osvetu, a svi koji manipulaciju vide i nastoje izbjeći, bivaju proglašeni ‘izdajnicima’ i ‘petokolonašima’ dok ostali autocenzurom podsvijesno prikrivaju mogućnost da su od početka ‘namagarčeni’. Naravno, ovakvo stanje nije vječno i ‘prepoznavanjem problema uz reakciju’ ljudi požele ‘demokratske promjene’ – borba protiv posljedica, a ne protiv uzroka velika je pobjeda manipulatora u sjeni. Kao i kod svake traume, stid, kajanje i zaborav najbolji su lijek – tako se u šestoj i posljednjoj fazi ljudi sami odriču rješavanja početnog problema jer im ego ne dopušta suočavanje s vlastitim slabostima. Stanovništvo je spremno za novu manipulaciju.

Paranoja kao paravan manipulatora

Analiza suvremenog čovječanstva tako bi dovela do toga da svi bolujemo od ‘štokholmskog sindroma’, od mikro (brak, odnosi) do makrorazine (sustavi upravljanja). Dijagnoza ide u samu srž – osoba ne samo da nije svjesna lošeg tretmana, nego u njemu povećalom traži znakove dobrote i svo naneseno zlo prihvaća kao rezultat nekih vlastitih mana, a ne kao nedopustivo sredstvo.

Čim osoba izgubi samopouzdanje, pouzdanost traži u nekom drugom. Sljedeći korak je gubitak empatije i prepoznavanja zloga, potpuni gubitak realnosti i objektivnosti. Kao završna točka, mi postajemo isti oni kojih smo se u početku plašili – rijetko kada doduše prema partneru, no vrlo često prema drugoj naciji, ugroženoj skupini ili slabijima od sebe. Nakon tog kraha u razlučivanju ljude je relativno lako ‘podijeli pa vladaj’ tehnikom polarizirati, a onda traumatizirati da zbiju redove u jednu od tih skupina.

‘Unutarnji i vanjski neprijatelji’ postaju odgovornost onih koje navodno napadaju, a ne onih koji su ih stvorili. Korupcija se relativizira kroz ideologiju, evaluacija kroz etiketiranje, a manipulacija kroz opće dobro. Zataškavanje je nužno radi održavanja ovog psihopatskog odnosa – svijest ne smije postojati na visokoj razini.

Kao što smo spomenuli, ukoliko i uspijete analizirati situaciju, bivate proglašeni ‘teoretičarom zavjere‘, unatoč definiciji zavjere kao ‘tajnom sporazumu dvaju ili više ljudi donesenom iza zatvorenih vrata’. Vrlo brzo čak i ono najočitije postaje potpuno kriptirano – kolektivno ludilo i zasljepljenost uz unutarnji strah i traumu preuzimaju društvo u cjelini. Stoga ne čudi da su ‘limbički poremećeni’ političari u privatnom životu zapravo ideološki posve suprotnih uvjerenja od onih koje javno prezentiraju.

Potiskivanje svijesti i informacija za održavanje stanja

I same stranke su sve češće interesne skupine koje donose poteze u suprotnosti sa svojim statutima i biračkim tijelima dok ih birači iracionalno vrednuju po nekim ranijim zaslugama ili ideološkim obrascima. Taj ‘navijački’ pristup ponajviše odgovara manipulatorima s vrha piramide i političarima koji sve lakše glume ‘normalnost’. Stout u knjizi vrlo britko identificira arhetipe osobnosti političara – psihopati, mazohisti, narcisi, fanatici, paranoici.

Oni ili s pozicije moći ili s pozicije ‘sive eminencije’ upravljaju društvenim i kulturalnim normama, tabuima i dogmama, te ideologijama – a jednostavnom analizom vidimo kako dolaze iz iste polazišne organizacije te se nekim povijesnim događajem u trenutku polariziraju u dvije ili više skupina ili stranaka. A narod traumatiziran tim događanjem ne prepoznaje ‘dijagnozu’ koja se kolektivno širi.

Kako se riješiti dijagnoze, ključno je pitanje. Najuspješniji ‘lijek’ je definitivno svijest, no zbog mase koja upravlja procesom, a nije informirana, tako što je izuzetno teško ostvariti. Mediji bi trebali biti ključan element ‘buđenja’, ali je općepoznato da su pod vlasničkom palicom upravo onih čije upravljačke sustave bi trebali urušavati.

Stout smatra da bi znanstveni pristup politici i interesnim skupinama bio idealan alat protiv istih – pretvaranje iracionalnog u racionalno, subjektivnog u objektivno, nadrealnog u realno. Odnosno, ili u potpunosti aktivirati emocije djelotvornim radom limbičkog sustava. Ili ih u potpunosti izbaciti iz jednadžbe analitike i sve proučavati isključivo kroz činjenice. Narod u konačnici ima apsolutnu moć, čak i protiv sustava koji tisućljećima ne gube na snazi.

Načini liječenja od bolesti

Odbijanje sudjelovanja je jedno od rješenja, iako ga mnogi povezuju s eskapizmom. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje je li moguće da svaki pojedinac utječe na svoje okruženje. Također, tu je i opcija potpune promjene sustava, kako upravljanja tako i vrijednosti.

Kontribucionizam bi bio idealno rješenje – jer paralelno radi na spajanju uzajamnosti pojedinca i društva, kao i vrijednostima poput pomoći, empatije i savijesti. U kapitalizmu bi pak komanditno društvo i tvrtka na sličnim ustrojima mogli biti konsenzusni zgoditak – kada bi svaki element u razvoju (od čistačice do direktora) imao isti postotak u prihodima, ali i rashodima.

Navedeni načini bi onemogućili autoritet fiktivnih lidera i skupine bi ovisile isključivo o vlastitom radu i kvalitetama – a tako što svim silama žele izbjeći oni s dijagnozom ‘poremećaja limbičkog sustava’.

Prelazak iz trenutne hijerarhije u ovu humanistički nastrojenu ne bi trebao biti radikalan niti ostvaren preko noći jer bi došao u opasnost da ga ‘hakiraju’ stari vladajući elementi. On bi u idealnoj situaciji morao doći kao rezultat ‘kvantnog skoka’ čovječanstva, kao nužnost i kao primjer ‘razvoja svijesti’, a ne društvenog inženjeringa. Sve do tada će masovni ‘krizni menadžment’ i društveni inženjering biti kočnica nekog većeg napretka, izuzev onoga koji ima potencijal koristi za manipulatore (industrijski, tehnološki i sl.).

Humanistički napredak spriječen je pod silnim pritiskom kolektivne dijagnoze i proučavanje srži zla otkrit će izvore i uzroke današnje situacije. Hoće li apsurd biti veći kada mase budu poznavale problem, no i dalje mazohistički nastavljale s istim radnjama – vrijeme će pokazati.
 
(blog.vecernji.hrm/uredio:NSP)