Siječanjska Depresija – opasnija od hidrogenske bombe

Siječanj. Osvrt na godinu za nama, u kojoj se loše stvari uglavnom vide bolje od dobrih. Prolaze praznici, rodbina nas je iscrpila, novčanik je prazan, ponovo se mora raditi – za male pare, pristiže rata kredita, ponovo se vrtimo u krug bez jasne vizije sretnog kraja

Blagdanska depresija, tako su ovo stanje nazvali skandinavski psiholozi.

Dakle, nije depresivan samo siromašni Balkan, depresija se iz godine u godinu povećava u cijelom svijetu.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će 2020. godine depresija kao faktor onesposobljenosti za rad biti čak na drugom mjestu, poslije kardiovaskularnih bolesti.

Danas je na četvrtom mjestu, a njeni razlozi su, pored genetske predispozicije, čitav niz traumatičnih situacija, među kojima posebno mjesto imaju nezaposlenost, razvod, smrt bliske osobe, svi socijalni agensi koji atakuju na dušu čovjeka, a kojih, nažalost, u našem društvu ima mnogo.

Život čak petnaest posto depresivnih osoba završi se samoubojstvom.

Prof. dr Slavica Đukić Dejanović, direktorica Klinike za psihijatrijske bolesti “Dr Laza Lazarević”, koja svakog četvrtka otvara vrata za sve koji imaju probleme, bez uputa, a nije obavezno ni zdravstveno osiguranje. Među njima su vrlo često suicidalne osobe, koje dolaskom najčešće započinju terapiju.

Dr Đukić Dejanović za Sputnjik napominje da ljudi mogu pomoći jedni drugima, ali samo u najranijem stadiju bolesti.

“Kada se osoba počne osamljivati, izoliravati, kada netko tko je bio sklon komunikaciji izostaje iz uobičajenih druženja, to je prvi znak. Primjetna je i ‘omega’ na čelu, nabor jako zamišljene osobe, koju kada pitate što joj je, kaže: ‘Ništa, ništa’. Simptom može biti i loš san, neuredno uzimanje hrane, kada netko gubi prijatelje bez razloga, zapravo se povlači u svoj svijet, to je alarm da treba da se potraži pomoć stručnjaka. To je sve što netko tko nije liječnik može učiniti”.

Ona objašnjava da depresija može biti blaga, umjerena ili teška. Blaga se liječi psihoterapijom, umjerena i teška obavezno lijekovima. Pacijenti koji, pored toga što su tužni, čuju glasove i imaju dojam da je netko protiv njih, moraju koristiti ozbiljne lijekove i njima mogu pomoći samo stručni timovi.

Većina ljudi prve simptome depresije i ne registrira, jer to je ciklički bolest, traje neko vrijeme, pa osoba uđe u dobru fazu. Primijeti se tek treći ili četvrti napad depresije i tako se izgubi dragocjeno vrijeme za liječenje.

Novo doba i nove generacije sklone su potezanju za jednostavnim rješenjima. Internet savjeti samopomoći – ustanite, vidi kroz prozor u vedar dan, budite i vi vedri, vidi ljepotu oko sebe, mogu biti opasni, ovakvi savjeti zapravo mogu pojačati gubitak želje i nagona za životom.

“Nekompetentna pomoć, izuzev dobronamjernosti, u sebi ne krije ništa dobro. Kada depresivnoj osobi ili nekome tko je sklon depresiji kažete da je vedar dan, a ona je ispunjena mračnim, tužnim osjećajima, vi joj zapravo pojačavate muku.

Nekada i najdobronamerniji nestručna rečenica može biti kontraproduktivna. Depresivnoj osobi valja reći: ‘Vi ste već bili u mraku, pa ste izlazili na svjetlost, ovo stanje je prolazno, hajde zajednički da se potrudimo da što kraće traje’. To može biti slamka spasa ili most da se prijeđe na drugu stranu obale”, objašnjava ona.

Krajnji stadij – samoubojstvo

Iako se često predstavljaju kao “jake”, žene su sklonije depresiji. Svaka peta žena i svaki deseti muškarac bar jednom u životu bili su u emotivnom problemu koji se može karakterizirati kao bolest raspoloženja. Međutim, samoubojstava izazvanih depresijom ima više među muškarcima.

I muškarci i žene skloni su “kroničnom suicidu” korištenjem psihoaktivnih supstanci, alkohola i droge, koji neminovno vode ka mentalnom i fizičkom propadanju.

Iako su novine pune naslova kojima se tvrdi da zemlje Balkana prednjači po broju samoubojstava, statistike zapravo kaže da svakog dana četvero ljudi sebi oduzme život, što u usporedbi s regijom ne predstavlja nikakvo odstupanje – ni gore, ni dolje.

Moderna medicina prepoznaje dvije kategorije samoubojica, potpuno zdrave ljude i one koji sebi “presuđuju” zbog mentalnih problema, koji dižu ruku na sebe pod utjecajem raznih patoloških sadržaja.

Zdravi ljudi ubijaju se zbog velikih razočaranja ili teške socijalne situacije. Njihov čin samoubojstva se ne događa preko noći. Prvo se javlja suicidalna ideja, kada čovjek počne razmišljati o tome da ne vrijedi živjeti, zatim tendencije (najčešće ostavljaju pisma, obilaze mjesta na kojima bi mogli da odu s ovog svijeta), a sljedeća faza su pokušaji samoubojstva. Svaka od ovih faza je svojevrsni apel za obitelj, društvo i za struku.

“Kada osoba digne ruku na sebe zato što joj je nepostojeći glas rekao da tako treba ili bolesno vjeruje da je netko proganja, truje i nema snage da se s tim bori, takvu osobu treba liječiti. Međutim, među ljudima s mentalnim smetnjama najčešće su depresivni pacijenti oni koji podignu ruku na sebe i odluče pobjede nagon života. To je jedan od najvećih poraza za obitelj, ali i za terapeute koji su ulagali znanje i trud da to spriječe”, objašnjava ona.

Na sprječavanju depresije i suicida u radi niz državnih institucija, ali i nevladinih organizacija. Dostupni su telefoni servisa za pomoć, ima više načina komunikacije s građanima koji najčešće nisu imali dijagnozu, niti imaju smjelosti sebi priznati da imaju mentalni ili problem nagona za životom.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)