Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » SVIJET U RATU » Staljingrad je bio prijelom između Njemačke i SSSR, prijelom između Rusije i SAD je – Sirija

Staljingrad je bio prijelom između Njemačke i SSSR, prijelom između Rusije i SAD je – Sirija

staljingrad-2013AMERIKANCI SU VEĆ USTUKNULI, OD SADA ĆE SE NJIHOVI PROBLEMI SAMO – UMNOŽAVATI!

Prije godinu dana, na samom početku 2015. godine, u jednom od komentara, napisao sam da će 2015. godina postati godina korjenitog preokreta.

Pritom sam napravio analogiju sa 1943-om godinom. A ta analogija može biti primijenjena i za 2016. godinu.

U Velikom ratu korjenit preokret se dogodio baš 1943. godine.

Poslije razbijanja i uništenja 6.-te Paulus armije kod Staljingrada, najboljem strategu Reicha, general-feldmaršalu Erich von Mansteinu, pošlo je za rukom da izvuče s Kavkaza poluokružene jedinice grupe armija “A”, stabilizirati front i nanesti sovjetskoj grupaciji, koja je nastupala na Dnjepropetrovsk i Zaporožje, osjetan protivudarac koji se završio ponovnim osvajanjem Harkova od strane nacista.

On je pripremio planove nove strateške ofenzive, koja je prvotno bila planirana za kraj travnja-početak svibnja 1943. godine u regiji kurske izbočine, a poznata je kao Bitka kod Kurska.

Ali, Mansteinovi planovi su bili osujećeni.

Ofanziva njemačke vojske je počela tek 5-og srpnja i brzo je zaustavljena. Sovjetska armija je prešla u kontraofanzivu i uspjela do kraja godine osloboditi Ukrajinu s lijeve obale Dnjepra, da u širokom frontu prijeđe Dnipar u njegovom srednjem i donjem toku i stvoriti strateške placdarme na desnoj obali i stvori uvjete za oslobođenje 1944. godine, cijelog teritorija Sovjetskog Saveza (osim blokiranog do posljednjeg dana rata Kurlandskog placdarma).

Poslije sloma ofanzive kod Kurska, njemačka armija do samog kraja rata, čak nije ni pokušavala preuzeti stratešku inicijativu i jednostavno je nastojala dobiti na vremenu, pošto se rukovodstvo Reicha, koje je bilo u agoniji, trudilo da igrajući na prouvrječnostima između saveznika u antihitlerovskoj koaliciji, postigne za sebe prihvatljive uvjete mira.

Neizbježnost poraza je za njemačke stratege bila očita još početkom 1943. godine. Poslije uništenja 6-e armije, Njemačka nije imala šanse da popuni gubitke u ljudstvu i vojnoj tehnici.

Činjenično, i kašnjenje s pripremom ofanzive kod Kurska bilo je izazvano isključivo nesposobnošću Berlina da na vrijeme (do svibnja) popuni divizije, koje su imale ogromne gubitke na južnom krilu fronte, ljudstvom i vojnom tehnikom.

Na strateškom i ekonomskom planu, rezultat rata je također bio jasan već u proljeće 1943. godine i nikakvi napori političkog rukovodstva i vojne komande Reicha nisu mogli zaustaviti ili promijeniti tijek stvari. U tome je suština glavnog preokreta – krajnji rezultat poslije toga je bio predodređen. Međutim, agonija je trajala još dvije godine.

Smatram da se očekivani korjeniti preokret u globalnom suprotstavljanju Rusije i SAD 2015. godine, već dogodio. On se materijalizirao u otvorenom miješanju Rusije u sirijski konflikt.

Zato je SAD već u prosincu 2015. godine bila prisiljena povući zahtjev za ostavku Assada, kao preliminarni uvjet za početak pregovora između sirijske vlasti i onih koji se skrivaju iza eufemizma “umjerena oporba”.

Imajući u vidu da je taj zahtjev bio ključni od početka sirijske krize – SAD su faktički priznale nemogućnost realizacije deklariranog cilja, odnosno – svoj poraz.

Osim toga, miješanje Rusije u sirijski konflikt, ogolilo je strateške proturječnosti između SAD i njihovog saveznika Turske.

Ranije su Washington i Ankara namjeravali te proturječnost razriješiti na račun Assada i Sirije.

Sada jedini teren na kome mogu igrati manje-više samostalno ostaju Kurdi Sirije i Iraka (i to privremeno).

Uzimajući u obzir dijametralno suprotne pozicije Washingtona i Ankare u vezi s kurdskim pitanjem, proturječnosti će jačati, a pozicije obje zemlje na Bliskom Istoku će slabiti.

Najzad, obveze Washingtona, preuzete na prijedlog Rusije u okviru rezolucije UN-a, u suprotnosti su s interesima i djelovanjem njihovih saveznika iz zemalja Zaljeva (Saudijska Arabija, Katar …), koje su već pristupile formiranju samostalne “islamske koalicije”.

Ovaj faktor također slabi kontrolu SAD nad procesima u regiji.

Glavno je to što je još tijekom ljeta monolitni antisirijski front, sastavljen od SAD, EU, Turske i monarhija zaljeva, razbijen na četiri komponente, čiji se interesi sve više razilaze. Rusija je dobila veći prostor za političko-diplomatsko manevriranje i svakog dana pojačava igru, na temelju proturječnosti.

O povlačenju SAD sa sporednih frontova već sam pisao, ali ću istaknuti da deblokiranje reformi MMF-a i izražen javni zahtjev potpredsjednika SAD Joseph Bidena ukrajinskim vlastima da “ispunjavaju Minsk” i da otpočnu s federalizacijom – krajnje je važno odstupanje od njihove politike vođene tijekom posljednjih pet godina.

Štoviše, ako situaciju u vezi sa MMF široka publika nije u stanju ocjeniti, zato što rijetko tko može samostalno shvatiti mehanizam funkcioniranja Fonda, nova politika prema Ukrajini je očigledna.

Jer, upravo taj isti Biden, u okvirima tradicionalne za SAD politike potpore unitarnosti ukrajinske države, dao je odobrenje za početak kaznene operacije u Donbas koja se izlila u dugotrajni krvavi građanski rat koji je uništio ukrajinsku ekonomiku i državnost.

Svima je u sjećanju prvo zasjedanje ukrajinskog rukovodstva (koje čak nije do kraja podijelilo položaje i dužnosti) 2014. godine u Vrhovnoj Radi, na kom je Biden zauzimao predsjedavajuće mjesto, poslije čega su otpočele žestoke borbe u Donbas.

Kroz godinu i pol dana, taj isti Biden, u toj istoj Radi, tim istim ljudima s govornice govori da regijama Ukrajine (ne samo Donbas) treba dati daleko više samostalnosti, nego što je zahtijevao Donbas u proljeće 2014. godine (tada nije ni bilo DNR / LNR, postojale su samo donjecka i luganska oblast).

Postavlja se pitanje: zašto je ratovala Ukrajina uz podršku SAD godinu i pol dana i kako se mogu ocjeniti rezultati tog ratovanja ako sada treba ustupiti kud i kamo više punomoći i većem broju subjekata nego što je bilo prvobitno potrebno?

Faktički, na svim vojnim, političkim i diplomatskim – čak i na financijskim – frontovima, SAD skidaju prvobitne zahtjeve (zbog kojih su i počeli ratovi) i pokušavaju ući u režim pregovaračkog procesa.

SAD su same stvorile krize, to su uradile u izabrano vrijeme iu izabranim mjestima, iskoristile su za rješavanje tih kriza u svoju korist, odranije određene snage i sredstva. A sada same priznaju da je njihova procjena bila netočna, da snaga i sredstava nema dovoljno, da krize sve više izlaze ispod američke kontrole i da je Washingtonu potrebna bar operativna pauza (primirje) da bi pokušao ili da povrati izgubljeno na bojnom polju, za pregovaračkim stolom ili, ponovnim grupiranjem snaga i angažiranjem pozadine, za novi rat.

Ako sve ovo nije priznanje vlastitog poraza, što je onda?

SAD su priznale da je nemoguće razriješiti tekuće krize bez izravnih pregovora s Rusijom.

Supersila, koja je pretendirala na ulogu jedinog svjetskog hegemona i pristala da vodi pregovore pod jednakim uvjetima i bez prethodnih uvjetovanja, s drugom državom, automatski i njoj priznaje status jednake supersile.

To je ono što su SAD pokušavale izbjeći od vremena raspada SSSR. Uostalom, to je postalo osnova njihove vanjskopolitičke doktrine – ne dopustiti stvaranje države koja je sposobna izazvati SAD. Rusija ih je izazvala, SAD su pokušale se obuzdati, ignorirati njezine interese. Ali, krajem 2015. godine SAD su bile prisiljene priznati svoju nesposobnost da realiziraju vlastitu vanjskopolitičku doktrinu dostupnim instrumentima, pomoću snaga i sredstava, kojima raspolažu.

Ipak, stvar je u tome što – kad hegemon prizna nesposobnost da ostvaruje kontrolu nad svijetom – to vodi brzom, gotovo momentalnom izlasku vazala iz potčinjenosti. Zašto izvršavati zahtjeve jednog od centara moći, ako postoje dva centra, a među njima se može manevrirati. Takva situacija vodi rapidnom smanjenju raspoloživih resursa.

Za sve što su ranije SAD dobivale besplatno (uključujući lojalnost vazala) sada će morati platiti. Svaki put sve više i više. A ranije uvrede i nepažnja, grube osobne ucjene političara i ignoriranje interesa saveznika, vrlo brzo će početi isplivavavati na površinu, a potom se ispostavljati Washingtonu kao računi za prošlost.

Hegemon koji je računao na grubu silu, zbog toga i ne može odstupiti, jer kad jednom pokaže svoju nesposobnost da rješava probleme silom, on otvara vrata za nekontrolirane procese, koji, poput lavine koja se survava nizbrdo, vode ka brzoj propasti mogućnosti hegemona.

SAD su ustuknule. Sada će se njihovi problemi umnožavati

Snježna lavina se također ispočetka čini bezopasnom i naivnom. Ali, vrijeme u današnjem svijetu protječe brže nego prije sedamdeset godina.

Da li će se SAD odlučiti za otvoreni vojni okršaj s Rusijom, da li će izabrati taktiku ekonomskog uništenja suvremenog svijeta (prema principu “nikome nećeš pripasti”) ili kod američke elite ima dovoljno zdravog razuma da se zadovolje ulogom jednog od mnogih centara moći (daleko od najutjecajnijeg) u suvremenom svijetu?

Ali, ne treba sumnjati u to da će 2016. postati godina teških, ali pobjedonosnih za Rusiju političko-diplomatskih okršaja, a svaki od njih će, jednostavno, približiti neizbježnu pobjedu i činiti je sve očiglednijom.

Pri tome, neovisno od toga, kako će se razvijati događaji na frontovima globalnog suprotstavljanja, najteže će biti već razrušenim (i nepotpuno razrušenim) tjedna globalnog konflikta, zemljama (Libiji, Siriji, Iraku, Ukrajini …) i njihovom stanovništvu.

Na kraju krajeva, 1944. nije bila samo godina velikih pobjeda antihitlerovske koalicije, već i godina velikih gubitaka svih sudionika Drugog svjetskog rata.

Neprijatelj u agoniji je opasan. Shvaćajući da umire, on pokušava smrtno otrovati svog pobjednika posljednjim ujedom.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Filed under: SVIJET U RATU · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,