Približava se propast anglosaksonskog projekta globalizacije

Svjetski poredak postaje sve lomljiviji, a 2016. godine će se sistemska kriza samo povećavati

Anglosaksonski projekt globalizacije je glavni uzrok opće groznice, međutim njegovo uništenje je već dobilo nepovratan znak, i sada se svi glavni svjetski centri moći bave izgradnjom i jačanjem privremenih konstrukcija sigurnosti, dizajniranih da ublaže udar u slučaju žestokog raspada “američkog svijeta”.

Globalna kriza je sustavna: i globalna ekonomija, i sam sustav međunarodnih odnosa došli su do potpuno logičnog zastoja. Po inerciji kretanje u istom smjeru se nastavlja, ali svi shvaćaju da je to put u nigdje – odnosno, nitko ne želi ići u svijetlu budućnost, izgrađenu na temelju anglosaksonskog modela globalizma.

Čak i sam Zapad, točnije anglosaksonski svijet, koji je sve donedavno objavljivao svoju viziju budućnosti jedinom pravom i svemogućom, već ne može sakriti osjećaj bespomoćnosti – malo tko vjeruje u njegove sposobnosti da ujedini čovječanstvo, sve je više onih koji ga se ne plaše, a velika većina smatra samu ideju globalizacije na atlantski način opasanom i pogrešnom.

Vojna, ekonomska i ideološka snaga SAD i NATO više nije dovoljna za održavanje trenutnog financijsko-ekonomskog i političkog sustava međunarodnih odnosa, a u stvari jedino je ona omogućavala produžavanje globalizacije profitabilne jedino nadnacionalnim elitama.

Oni na vrhu ne mogu, oni na dnu ne žele – ova stara marksistička shema je u potpunosti je primjenjiva u trenutnom svjetskom poretku.

Revolucija samo u geopolitici i multilateralnim odnosima civilizacije se ne događa – može postojati ili rat, ili postupna reforma.

Ratovi se već vode ili tinjaju, ali iako je u njih, na ovaj ili onaj način, uključena većina velikih svjetskih sila, to su još uvijek lokalni ratovi jer i nisu predviđeni da prerastu u globalni – Treći svjetski rat.

Zbog nuklearnog oružja, njegove posljedice bi bile toliko strašne da nitko od vodećih igrača ne želi približavanje apokalipsi. Čak i radikalni dio nadnacionalnih atlantističkih elita samo koketira s prijetnjom eskalacije rata sa “kalifatom” u eshatološku borbu svih protiv svih.

Vojni sukobi su, najčešće, način da se odgodi ili, baš suprotno, približi reformiranje svjetskog poretka – da se demonstrira odlučnost da se brane postojeća pravila ili da se ostvari njihova brza izmjena.

Stoga ruske akcije na svjetskoj sceni treba promatrati istovremeno u dva smjera: s jedne strane, pokušavaju pratiti proces transformacije svjetskog poretka, imajući u njemu sve aktivniju ulogu, a sa druge – stalno su pod pritiskom atlantskih snaga koje teže obuzdati, blokirati i oslabiti Rusiju, satjerati je u kut i natjerati ju da se povuče u sebe, a idealno bi bilo da je uvuku u unutarnji kaos i građanski rat.

Oba ova procesa se javljaju istovremeno, ali nisu striktno povezana – na primjer, naša sposobnost da utječemo na brzinu promjena u globalnim financijama i ekonomiji, na situaciju unutar samog Zapada više je nego skromna. Ali su naše sposobnosti da se suprotstavimo pritisku izuzetno visoke – druga stvar je, što bez stvaranja i promoviranja vlastite vizije budućnosti (kako vlastite, tako i svjetske) samo po sebi “blokiranje udaraca” neće dovesti do pobjede.

Za još malo pa već dvije poslijekrimske godine – Rusija je pokazala sposobnost da se fokusira na sebe i napade izvana, ali 2016-a će zahtijevati razvoj ofanzivnih operacija u oba smjera.

U svjetskim okvirima može se računati na povoljne tendencije po Rusiju – doći će do jačanja unutarnjih proturječnosti i problema koji su se nagomilali na Zapadu. To jest, mogućnosti atlantističkog svijeta da zaštite svoj globalni projekt će oslabiti, a Rusija će, prirodno, učiniti sve da iskoristi situaciju kako za jačanje svoje pozicije, tako i za daljnje labavljenje pozicija globalizatora.

U 2016-oj je praktično neizbježno jačanje proturječnosti između dva dijela Zapada – angosaksonskih SAD i Velike Britanije i europskih zemalja uključenih u EU.

Nametanje Transatlantskog trgovačko-investicijskog partnerstva (TTIP), a atlantisti s obje strane oceana rade sve kako bi ga potpisali do kraja sljedeće godine, to jest prije promjene gazde u Bijeloj kući – izaziva otpor kod značajnog dijela nacionalnih europskih elita. Formiranje zajedničkog tržišta SAD i EU, odnosno “ekonomskog NATO saveza”, odgovara prije svega nadnacionalnim elitama, u kojima ključnu ulogu igraju anglosaksonci, i samim Sjedinjenim Državama kao njihovom glavnom oružju.

Zasad se proces pripreme sporazuma u velikoj mjeri vodi uspješno po atlantistima – uglavnom zahvaljujući činjenici da se na vlasti u ključnim zemljama EU nalaze proatlantističke snage – ali njegovo uspješno zaključivanje i ratifikacija nisu zajamčeni. Međutim, ono što je još važnije – sama činjenica upornog nametanja Transatlantskog partnerstva u Europi izaziva jačanje antiatlantističkih, djelomično, i antiglobalistikih snaga, u potpunosti.

Mogućnost dolaska na vlast nacionalno orijentiranih snaga se povećava, što znači – povećava se rizik od pobune u europskom dijelu atlantističkog broda.

Monetarna kriza, izbjeglička kriza, rast terorističkih prijetnji, nastavak sankcija protiv Rusije – sve ovo je izazivalo 2015. rastuću iritaciju, ne samo kod običnih Europljana, već je dovodilo i do transformacije unutar nacionalnih elita.

Pad autoriteta Angele Merkel, sam početak preizborne kampanje u Francuskoj uz lidersku poziciju Nacionalnog fronta, rast popularnosti euroskeptika u Italiji, kriza stranačkog sustava u Španjolskoj, zajedno s predstojećim odvajanjem Katalonije, pripreme referenduma u Velikoj Britaniji za izlazak iz Europske unije – sve će to 2016 . u Europi izazvati povećanu turbulentnost.

Vjerojatni pokušaj većeg dijela EU da na ljeto 2016.-e ukine antiruske sankcije – biti će pokušaj da se ispusti para – korisna za obnavljanje rusko-europskih ekonomskih odnosa. SAD neće moći zadržati Europljane. I zbog toga što će i same biti spremne razmjene ukidanje europskih sankcija za pokretanje Transatlantskog partnerstva.

Međutim, za same Sjedinjene Države 2016. će biti godina unutarnje politike jer ka vlasti suvereno ide nesistemski kandidat Donald Trump, čija pobjeda ne ide u prilog ni demokratskim, ni republikanskim intervencionistima.

Trumpova pobjeda u studenom će biti jak signal američkoj eliti – to još uvijek neće biti dolazak na vlast izolacionista, ali će biti jasan simptom nespremnosti Amerikanaca da nastave nositi kostim “supermena”, globalnog hegemona.

U fokusu Washingtona 2016.-e će i dalje biti Bliski Istok i Kina, ali u oba slučaja američka strategija neće funkcionirati. Obuzdavanje Pekinga neće uspjeti, a upravljanje kaosom u islamskom svijetu će biti još teže.

Ruska vojna operacija u Siriji definitivno je lišila SAD statusa glavnog dirigenta u regiji – regionalne države sve više počinju igrati svoju igru, istovremeno sve pažljivije slušajući melodiju iz Moskve.

Ishod rata sa “kalifatom” u 2016.-oj će ovisit od sirijske situacije, a tamo će se međusirijski pregovori (koji će, konačno, početi u prvoj polovici godine) voditi paralelno s borbenim djelovanjima. Apsolutno je moguće da se do kraja godine usuglasi datum novih predsjedničkih izbora, ali to će se desiti samo u slučaju ako Assad u tom trenutku bude kontrolirao veći dio sirijske teritorije.

Moguće odvajanje iračkog Kurdistana – referendum o tome se može očekivati ​​kroz nekoliko mjeseci – biti će konačna potvrda raspada Iraka.

Irak zajedno s Kurdima, uz podršku Irana i SAD, može ostvariti pobjedu nad iračkim dijelom “kalifata”, ali samo ukoliko rat sa “kalifatom” i na sirijskoj strani bude uspješan.

Približavanje porazu “kalifata” dovest će do povećanja terorizma u raznim dijelovima svijeta – od Europe do SAD, od Jeruzalema do Meke.

Saudijska Arabija će se stoga naći pod udarima sa dvije strane – njena započeta intervencija u Jemenu već se pretvara u udare po njenoj teritoriji. Tijekom 2016. jemensko-saudijski rat se može rasplamsati još više.

Skidanje sankcija protiv Irana ne samo da će ojačati poziciju Teherana u svjetskoj areni i na Bliskom istoku.

Kinesko-ruski blok će 2016. biti pojačan Indijom i Pakistanom, a ulazak Irana se može očekivati ​​2017. godine.

Uz pomoć Teherana, Delhija i Islamabada – Rusija i Kina će tražiti opcije za rješavanje afganistanske krize, gdje preostala američka vojska neće moći osigurati ni, planirane za sljedeće ljeto, parlamentarne izbore, niti stabilnost kabulske vlasti, čiju će snagu sve češće testirati Talibani.

Kako usuglasiti strateški cilj eliminiranja američkog vojnog prisustva u Afganistanu sa stvaranjem održive koalicije Talibana i sadašnje afganistanske vlasti – biti će ključni izazov kako za Rusiju tako i za SSO u cjelini.

Ako Afganistan i dalje ima šansu da 2016. bude više ili manje miran, Libija je praktično osuđena na nove borbe – Zapad priprema operacije protiv lokalnih islamista, koji kontroliraju dio države. Bombardirati će ih Francuska, SAD, Italija, Velika Britanija, unatoč činjenici da su zbacivanjem Gadafija prije četiri godine upravo one omogućile ekstremistima dolazak na vlast.

Ponovnim bombardiranjem neće uspjeti napraviti jedinstvenu Libiju, a i na drugoj strani Sredozemnog mora može se desiti jedan poraz inozemnog uplitanja.

Bosna i Hercegovina, utvrđena Daytonskim sporazumom prije 20 godina, može se raspasti zbog izlaska Republike Srpske. To samo po sebi može postati detonator nove faze balkanske krize – previše neriješenih problemi je ostalo na ruševinama Jugoslavije, posebno s Albancima u Makedoniji.

Druga točka krize u Europi je – Ukrajina. Ona će i dalje ostati pod američkim protektoratom, ali će se Europljani sve više distancirati od američko-ruske borbe za Kijev.

Naravno, atlantističke snage u EU neće biti spremne priznati uzaludnost pokušaja da otmu Ukrajinu od Ruskog svijeta, ali nitko neće ni investirati u njenu integraciju, pogotovo znajući visok rizik od izlaska Nezavisne iz atlantističke orbite.

U 2016-oj sukob u ukrajinskoj eliti će nastaviti rasti, ali je teško predvidjeti da li će rezultirati novim Majdanom, novom besmislenom agresijom protiv Donbas, ili će se proces raspadanja manifestirati dezintegracijom nefunkcionalne države.

U slučaju početka novog rata u Donbasu njegov rezultat može biti – kolaps cijele Ukrajine.

Konkretne događaje u 2016-oj je besmisleno predviđati, ali su glavne tendencije jasne, stoga možemo biti sigurni, da će ovo biti žestoka godina.

Ne samo “krizna” – što je suviše blag termin jer je primjeren za sve godine poslije 2008. – već maksimalno teška. Ali, ona može i mora biti prijelomna, zato što će tijekom nje dodatno oslabiti snage koje pokušavaju očuvati postojeći svjetski poredak koji je odavno postao glavni uzrok globalnog kaosa.

Dakle, približit se trenutak formiranja novih pravila globalne igre – kroz izgradnju ravnoteže snaga i interesa velikih svjetskih civilizacija, bez jednog centra koji bi željeznom šakom satjerivao čovječanstvo u “divni novi svijet”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)