Hollywood proizvodi zlo koje je postalo i lijepo, oplemenjeno, svemoguće i besmrtno

IZBRISANA JE GRANICA IZMEĐU DOBRA I ZLA – ZA NJIH NEMA NI DOBRA NI ZLA

Filmsko zlo koje je dolazilo iz holivudskih horora može se uvjetno podijeliti na dvije vrste:

1. Zlo koje je došlo u vašu kuću iz okruženja u obliku manijaka, monstruma i drugih oblika zla.

2. Zlo koje se probudilo u vama ili kod vaših najbližih, odnosno, neki vama blizak čovjek koji je postao nastran i nalik na vampira.

Zapravo, oko toga se i konstruiraju sižei suvremenih horor filmova. Sve to ne bi ništa značilo kad to zlo ne bi svake godine postajalo sve više ljupko i privlačno.

U srednjovjekovnoj Europi seljake su plašili vukodlacima, vampirima i kućnim duhovima, koji su bili nevjerojatno odvratni, a bilo je moguće pobijediti ih, naprimjer, pomoću glogovog kolca ili odagnati vjerskim vunder-vafe (od njemačkog Wunderwaffe, “čudo – ORUZJE”).

S razvojem industrijalizacije čovječanstva i našim pretvaranjem u civilizaciju elektroenergije, s povećanjem obima znanja o svijetu koji nas okružuje i formiranjem kakve-takve, ali znanstvene slike svijeta, strah od nekakvog vampira koji trune i raspada se postao je znak nedovoljnog odgoja. Kako neka gospođica, lordova kćer ili nekog uvaženog buržuja koji je vlasnik novina i brodova, može se plaši od istog od čega strahuje obična djevojka koja muze krave i ima ožiljke na rukama od kravljih boginja?

Akumuliranjem robno-materijalnih vrijednosti rastu potrebe ljudi, a poslu pokoravanja dostupnog prisutnog mnoštva, priključuju se i pisci. Tako su i smislili grofa Drakulu.

Sljedeći potražnju publike i izopačenu fantaziju autora, zlo se transformiralo, gubilo svojstva nevjerojatne nakaznosti, truleži i smrada i postajalo privlačnije. Naravno, tome je na sve načine doprinosio film.

Zlo je istovremeno postajalo sve jače i nije ga bilo lako pobijediti ili prognati. Ono se pretvaralo u nešto toliko moćno da je pred njegovim likom čovjek – ništa. Protiv njega nisu pomagala božanstva, od njega nije spašavala znanosti. Ono je kao Ktulu. Svemoćno i svemoguće.

Dalje kotrljanje čovječanstva u razuzdanost postmoderne preobrazilo je zlo do neprepoznatljivosti. U doba postmoderne potpuno je izbrisana granica između dobra i zla. Uzrok je u tome što u logici postmodernizma istina nije konkretna već apstraktna, shodno tome, granica između ružnog i lijepog nema, isto kao što nema ni dobra ni zla. Baš zbog toga učiniti gadost na pragu hrama je – performans, a ljudi se ne dijele na dobre i zle, već na korisne – kojima sva ogriješenja se mogu oprostiti – i na sve ostale.

Zapravo, ogromna većina stvaralačke elite su – pravi postmodernisti, zato i proizvode odgovarajuću filmsku produkciju.

U našem vrlom novom svijetu zlo je postalo ne samo lijepo, nego čak i nekako dobro. Sa vampirom Edwardom u “Sumraku” može se roditi dijete, s vampirima iz “Okusa krvi” može se ići u noćne klubove da bi se uz šale glumaca neposredno promatralo komadanje dopadljivih lakovjernih djevojaka. A u prvoj sezoni “Američke horor priče” život duhova u kući zla koje je pobijedilo – mnogo je ugodniji od života živih.

Pa i razumjeti tko je strašniji – duhovi ili živi – prilično je teško. Ali, mnogo je strašnije to što se zlo ne može pobijediti.

Nikako i ničim.

Zlo je oplemenjeno, učinjeno svemogućim i besmrtnim, a čovjek pretvoren u toliko ništavno biće da počinje se osjeća istinski sretnim i slobodnim tek kad učini nevjerojatan zločin i postane nekakav porod onostranog svijeta.

Oplemenjivanje zla ide usporedo s krizom znanstvenog znanja: gdje su nama poznati visokotehnološki lovci na priviđenja, gdje je istrebljivač nečistih sila Van Helsing?

Oni su otišli sa zaslona, ​​zamijenili su ih manijaci koji se prikrivaju maskom obiteljskih ljudi, nepotrebni mediji i šamani.

Logičan rezultat takve zamjene je – dehumanizacija masa, gubljenje bilo kakvih moralnih orijentira, pretvaranje odnosa između ljudi u robu.

Inače, nisu imaginarni vampiri pravo zlo. Jedino zlo u ovom svijetu je – sam čovjek kod kojeg je u posljednje vrijeme pozicija Tanatosa postala mnogo jača od pozicije Erosa.

Mislim da iz ove moralne krize nećemo moći izaći, a da ne okusimo patnju i odricanja. Imaginarno i kinematografsko zlo, isto kao ineupokojeni heroji bojovnika, mijenjaju našu svijest koju u normalno stanje može vratiti samo surova realnost u kojoj imamo samo jedan život, a sa smrću se pretvaramo u komade nikom potrebnog mesa.

A jedino što od nas ostaje jeste – sjećanje i popis djela.
 
(fakti.org/uredio:nsp)