Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » SVIJET U RATU » Ameriku mogu zadesiti strašni unutarnji potresi

Ameriku mogu zadesiti strašni unutarnji potresi

assad-sadSIRIJA I IRAK ZA WASHINGTON MOGU ZNAČITI KATASTROFALAN GEOPOLITIČKI PORAZ

Poslijednjih nekoliko dana stiže masa pozitivnih vijesti sa sirijskog fronta.

Prvo, vojska Bashar al-Assada, uz podršku ruskih Zračno-kozmičkih snaga je konačno uspjela u svoju korist preokrenuti tijek borbenih djelovanja u oblasti Alep, i blizu je postizanju strateškog uspjeha (i to, kako u borbama s kalifatom, tako i na frontu sa proameričkim pobunjenicima).

Drugo, SAD su pod pritiskom Rusije javno priznale da su suglasne da se njihovi saveznici, Austarilija i Japan, izbace iz pregovora o rješavanju sirijske krize.

Treće, Rusija je već pronašla potencijalnu “konstruktivnu opoziciju” spremnu za razgovore s Asaadom o svom sudjelovanju u poslijeratnoj sirijskoj vlasti.

Četvrto, Sjedinjene Države su se složile da proglase glavnog Aasadovog neprijatelja – džebhana al-Nusra, koja je do sada imala titulu “umjereno-terorističke organizacije”, za lošu (neumjerenu) terorističku strukturu.

Peto, Kerry je izrazio uvjerenje da će proces političkog smirivanja u Siriji početi u narednih nekoliko tjedana.

Na prvi pogled, osnovni ciljevi Moskve su ostvareni, ostaje samo provesti međunarodno-pravne procedure neophodne za legalizaciju nove političke realnosti. Ipak, ja ne bih unaprijed slavio.

Ne isključujem da američki državni tajnik Kerry izražava realnu poziciju predsjednika Obame, koji se u različitim razdobljima svoje vladavine, s različitim stupnjem uspješnosti suprotstavljao Washingtonskim jastrebovima.

Obami se očito ne sviđa balansiranje na rubu nuklearnog Armagedona. Pored toga, koncept, na koji se oslanjao Obama, dolazeći na vlasti, predviđao je žrtvovanje ekskluzivne svjetske hegemonije SAD (podijeliti teret liderstva s drugim državama), s ciljem da se fokusira na domaće ekonomske i socijalne probleme.

Pokušaji povlačenja vojske iz Afganistana i Iraka, pristanak na reformiranje MMF-a i odustajanje od blokirajućeg paketa SAD u donošenju odluka Fonda, i mnogi drugi (manje primjetni) koraci koje je Obama činio unutar ovog koncepta, kojeg su nekada nepravedno nazivali “novim izolacionizmom”.

Sada su, u unutarpolitičkoj borbi, američki jastrebovi, koji nisu mogli adekvatno procijeniti situaciju pri otpočinjanju sirijske i ukrajinske avanture, niti predvidjeti razmjere i odlučnost ruskih akcija, ni trajanje i ozbiljnost krize, ni umor američkih saveznika (što je drastično smanjilo njihovu pouzdanost ), pretrpjeli niz značajnih poraza. Obama je dobio natrag tijekom 2012-2014. izgubljeni prostor za unutarpolitički manevar.

Ipak, ne mislim da će biti u stanju dugo zadržati inicijativu u svojim rukama.

Prvo, sedam godina je prošlo od njegovog prvog izbora, sve to vrijeme on je proveo u pozicionoj borbi s političkim protivnicima, ali nije bio u stanju ostvariti strateški pomak.

Drugo, on je odlazeći predsjednik (“Lame Duck”); utrka kandidata za predsjedničke izbore 2016. je već počela i svi oni kritiziraju Obaminu politiku. Dakle, vrlo je sumnjivo da će on biti u stanju provesti vanjskopolitičke odluke koje zahtijevaju od Washingtona značajne ustupke i koje će američki političari i društvo tumačiti kao najveći geopolitički poraz u cijeloj američkoj povijesti.

U skladu s američkom tradicijom, od Obame se zahtijeva da rješavanje krize prepusti sljedećem predsjedniku koji će primiti “mandat povjerenja” naroda (i, što je najvažnije, establišmenta) SAD.

Pored toga, postoji značajan momenat koji neće dozvoliti da SAD pristanu na smirivanje situacije u sadašnjim okolnostima. Jer, to je u suprotnosti s cijelom tradicijom američke vanjske politike i proturječi temeljnim idejama, na kojima se zasniva nacionalna sigurnost SAD.

U konfiguraciji koja se sada formira na Velikom Bliskom i stoku, dramatično jačaju pozicije Rusije u Siriji i Egiptu. Iran, u suštini uspostavlja neformalni protektorat nad većim dijelom Iraka. Konačno, proiranski pobunjenici u Jemenu se učinkovito bore protiv Saudijske koalicije.

U budućnosti, opće jačanje pozicija Rusije i Irana u regiji jamči da će – pod pokroviteljstvom Tehrana – jemenski husiti bar postati dio koalicijske vlade, a moguće je i da će postati jedina vlast u zemlji.

Ako pažljivo pogledamo kartu, možemo vidjeti da će realizacija takvog scenarija, u slučaju, ako se Sjedinjene Države odluče na očigledne ustupke u Siriji, postati gotovo neizbježna, i omogućit potpunu kontrolu Rusije i Irana (sa saveznicima) nad glavnim pravcima opskrbe energentima iz zemalja Zaljeva .

Pod okriljem Rusije (u Siriji je raspoređen PZO i oživljena Sredozemna eskadrila), Egipat pouzdano kontrolira Sueski kanal, a Sirija – potencijalne puteve kopnenih cjevovoda ka mediteranskoj obali. Iran je u svakom trenutku sposoban blokirati plovidbu u Ormuzskom tjesnacu, a sa teritorije Jemena, on dobiva sličnu mogućnost u Bab-el-Mandebskom tjesnacu. Pored toga, jedini kopneni masiv savezničkih zemalja od Ledenog oceana do Arapskog mora i od Beludžistana do libijske pustinje u potpunosti dobiva mogućnost nekontroliranog tranzita nafte i plina iz Srednje Azije (kako u Europu, tako i ka toplim morima).

Međutim do pedesetih godina dvadesetog stoljeća, Britanska imperija, a zatim njezin nasljednik, Sjedinjene Države, vidjele su jamstvo svoje liderske pozicije upravo u kontroli nad mjestima proizvodnje i putevima isporuke energenata, dobivenih na Bliskom Istoku (uglavnom u zemljama Perzijskog zaljeva).

Možda se, od strategija vojne kontrole ključnih točaka i može odustati, ali od druge ne. Odustajanje SAD od borbe u Siriji će dovesti do toga da njihovi saveznici u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, koji već razmišljaju o pronalaženju novog pokrovitelja, momentalno napuste bivšeg hegemona.

Takva situacija bila bi praćena ne samo gubitkom vanjskopoitičkog prestiža i međunarodne težine. Pri ovakvom scenariju, SAD vrlo vjerojatno (gotovo zagarantirano) očekuju snažni ekonomski, financijski, a poslije njih i socijalni i unutarpolitička potresi. Opasnost je tako velika da u usporedbi s njom, ono što se krajem 80-ih – početkom 90-ih godina dogodilo sa Sovjetskim Savezom može izgledati kao povjetarac u odnosu na oluju.

Zato sam siguran da će bez obzira koliko plodotvorno napreduju pregovori o sirijskom smirivanju, SAD i dalje pokušava vratiti situaciju unatrag. Pri čemu će, najvjerojatnije, pogoršanje situacije u Siriji biti praćeno još jednom eskalacijom u Ukrajini. I ovdje nije bitno što hoće, a što neće Obama – on jednostavno neće odlučivati.

Američki jastrebovi se nigdje ne povlače. Kao rezultat njihovih dugogodišnjih sustavnih pogrešaka, što je rezultiralo pogrešnim smjerom, koji oni realiziraju već dva desetljeća, sustav, koji oni pokušavaju sačuvati, počeo se ljuljati i blizu je agonije.

Međutim, ni s točke gledišta njihovih stavova o američkoj vanjskoj politici, ni sa točke gledišta svojih untarpolitičkih i ekonomskih interesa, jastrebovi (neokonzervativci) ne mogu odustati. Za njih bi to značilo političku smrt i razaranje, za njih jedino prihvatljivog, svijeta.

Dakle, što više pobjeda sada budemo ostvarili, tim više moramo očekivati ​​žestokog odgovor – moguće posljednji (a samim tim očajnički) pokušaj američke vladajuće elite da izbjegne za njih katastrofalni geopolitički poraz.

Neprijatelj ne spava, čak i ni onda kada s tobom vodi pregovore.
 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

NOVA RELIGIJA: Ovo je najmoćnije tajno društvo za koje niste čuli, a planiraju vladati svijetom
SAZNAJTE ZAŠTO SVI UMIREMO OD RAKA: Ubijeni holistički doktori otkrili kancerogeni enzim koji se dodaje svim cjepivima

Filed under: SVIJET U RATU · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama