TV kao oružje manipulacije

Televizija je mrežnjača u oku svijesti. Zbog toga je TV ekran sastavni dio fizičke strukture mozga. Zbog toga, sve što se pojavi na ekranu ostavlja neposredan trag na one koji u ekran gledaju. Zbog toga, TV jeste stvarnost, a stvarnost je manje stvarna od televizije

Scenarist Paddy Chayefsky napisao je, kako su mnoga filmska udruženja zaključila, jedan od najboljih scenarija ikada preslikanih na veliko platno.

Bila je to godina 1976. kada je redatelj Sidney Lumet prihvatio ekranizirati rukopis, kojem će vrijednost, s godinama prestat biti satirična te postati opasna po gigantsko konsolidacijsko-korporativno, mediokratsko društvo 21. vijeka.

Film „TV mreža“ {Network} snimljen je prije 37. godina, u doba kada televizijski sadržaj nije bio konstruisan političkom retorikom vladajuće elite, niti je služio kao najefikasnije, manipulacijsko oružje koje je, cijelu jednu naciju usmjeravalo ka putu kojim se rjeđe ide.

Kontrola uma bila je tada, a mnogima je i dan danas, pojam koji se pripisuje paranočnim pojedincima i sljedbenicima teorija zavjera. Sadržaj ovog teksta bit će rezultat analitičko-kritičkog stava koji sam stekao o televiziji nakon gledanja filma „TV mreža“ ali i svih drugih dokumentiranih, literalnih i video uredaka. Također, bitno je naglasiti da ću u tekstu analizirati samo američko medijsko tržište, kao najbogatije i najutjecajnije u cijelome svijetu.

U 1983. godini, 90% američke medijske lepeze bilo je u rukama 50. kompanija. Od 2011. godine, 90% od svega onoga što Amerikanci čitaju, gledaju i slušaju kanališe svega šest medijskih konglomerata. Kao država, SAD su davno prestale postojati.

Danas za SAD možemo reći da su „biznis“ koji teži globalnom, kapitalističkom imperijalizmu. Da bi postali međusobno povezani, televizija se koristi kao glavni alat za ispiranje mozga, kako Amerikancima tako i ostatku svijeta.

S tim u vezi, jedna od najvećih laži koja krasi svakog trećeg Amerikanca jeste demokratija, kao politički poredak unutar kojeg bi vlast {trebala} pripasti narodu, preko predstavnika kojeg su sami izabrali.

Demokratija je samo mrtvo slovo na papiru. Vlast ne pripada narodu. Vlast ne pripada predsjednku. Vlast pripada CBS-u, Time Warner-u, VIACOM-u, Disney-u, NEWS-CORP-u i General Electrics-u. Pomenuti konglomerati imaju kontrolu nad svim, prije svega političkim komunikacijama, putem kojih ostvaruju svoje ekonomske ciljeve, te drugim ništa manje bitnim društvenim aspektima.

Međutim, sve pomenute kompanije, posebnu pažnju poklanjaju televiziji kao jedinoj i apsolutnoj istini. Televiziju koriste kako bi opravdali svoje, u većini slučajeva, destruktivne ideologije, čiji rezultati idu samo u njihovu i ničiju drugu korist.

Putem televizijskog programa kreirat će istinu bez pružanja potencijalnog, alternativnog razmišljanja. U svojim programima, ne pružaju ništa više od onoga što misle da bi javnost trebala znati. Oni odlučuju kako će javnost razmišljati, kako će se oblačiti, kako će se ponašati, kako će svoju djecu odgajati. Oni odlučuju šta će javnost slušati i gledati. Oni odlučuju šta je moralno, a šta ne. Oni se služe indoktrinacijom šoka.
 

 
Proces dehumanizacije traje desetljećima, a humanoidi su jedan od najsavršenijih kreacija televizijske manipulacije. U jednoj od svojih pjesama, američki rocker Marilyn Manson otpjevao je: „Odgojeni smo da budemo glupi. Naučeni da budemo apsolutno ništa“.

Imam običaj reći, da je televizija najjače oružje masovne destrukcije. Istina, međutim u ovom slučaju, televizija ubija sve duhovne, moralne i međuljudske vrijednosti. Televizija je 9. 11. 2001. godine započela vjerski rat, kojeg je Amerika nazvala ratom protiv terorizma, koji je po mom mišljenju, hipokratski izraz za neobjavljeni Treći svjetki rat. Pomenutog datuma, televizija je pokazala svoju najveću, nikad ranije viđenu moć manipulacije masama.

Narod SAD-a uvjeren je da su islamske vođe odgovorne za smrt cca 3.000 civila koji su tog dana radili u Trgovačkim centrima i Pentagonu, te oni koji su se vozili Letom 93. Dokazi da je to laž monstruoznih razmjera, bili su svima ispred nosa, ali američki narod bio je emotivno slomljen te je kao takav očajnički tragao za Supermen-om koji će osvetiti najveći i najžalosniji dan u historiji te zemlje. Svaki slijedeći potez, tadašnjeg predsjednika Bush-a, dobijao je zeleno svjetlo.

Vlade u državama Bliskog Istoka, u kojima familija Rothschild nije imala kontrolu nad centralnim bankama, preko noći, poput domina padale su, sa sobom odnoseći tisuće ljudskih života. Za to vrijeme, u SAD-u kao i u drugim zapadnim mainstream medijima, Amerika je i dalje prikazivana kao žrtva i jedini gubitnik.
 

 
Mržnja prema Islamu i muslimanima bila je prisutna i u kinima, ali i u filmovima snimljenim za TV distribuciju. Lažima truju vlastiti narod, te blockbuster filmovima, jeftinom popularno-komercijalnom muzikom i senzacionalističkim novinarstvom obmanjuju i usmjeravaju javnost ka privilegovanom hedonističkom načinu života.

Sve to pojedincu, ali i cijelom društvu pruženo je, kako se ne bi probudili i počeli kritički, svojom glavom razmišljati te, poput Howard Beale {Peter Finch} gradom histeriziralii i vikali: „Kao pakao ljut sam i ne želim to više trpjeti!“

Novinarstvo prisutno u medijima SAD-a identično je poslu kojim se Wilson Smith bavio u Orwell-ovom romanu „1984“. Njegov zadatak bio je praviti korekcije novinarskih tekstova koji su, u bilo kojoj mjeri, narušavali ugled Partije te su kao takvi iz Ministarstva istine, puštani u javnost. Kad sam već kod romana „1984“, fiktivnu državu Oceaniju i njenu političku uređenost mogu i smijem uporediti sa današnjom američkom političkom propagandom, koja je cjelokupnu naciju načinila neonacističkim, Četvrtim rajhom.

Baš kao što je i slučaj sa Oceanijom, i SAD su u konstantnom ratu sa nevidljivim neprijateljem, dok se paralelno, unutar samih granica države dešavaju psihološke i moralne implozije. U američkim mainstream medijima, unutrašnja problematika cenzurisana je i prekrivena trivijalnim temama kao što su „showbiz“ i žuta štampa, predstavljajući SAD idealističkim, utopijskim mjestom za življenje. I dok vojska SAD-a širi demokraciju tamo gdje potrebe za tim nema, malo ko se smije usuditi i Ameriku javno prozvati jedinom, najopasnijom i globalnom diktaturom, koja svoju ideologiju brani Machiavelli-ovom tezom „Cilj opravdava sredstvo“.

S tim u vezi, heroj i vođa naroda kao što je u filmu „TV mreža“ bio Howard Beale, nije poželjan u totalitarističkom društvu kao što je to SAD društvo. Čak i kada se pojavi neko utjecajan, ko svojim djelovanjem želi, i uspjeva promijeniti društvo na bolje, biva smaknut kao izmišljeni lik kojeg glumi Peter Finch, ali kao i mnoge stvarne ličnosti iz svijeta politike, muzike i filma.
 

 
(freshpress.info,youtube/uredio:nsp)