Tko se zaglibio u Siriji – Rusi ili Amerikanci

Mnogi koji su šutjeli kada je Washington napadao Irak i Afganistan sada ističu da strane vojne intervencije ničemu ne vode

Rusija će se zaglibiti u Siriji, upozorio je američki predsjednik Barack Obama nakon što se Moskva uključila u rat između Bashar al-Assada i brojnih pobunjeničkih skupina.

Od dana kada su prvi ruski projektili pali na neprijatelje vlade u Damasku, američki mediji su također počeli upozoravati da se bombardiranjem ništa ne postiže, da strane vojne intervencije donose stradanje lokalnom stanovništvu, a zemlji koja intervenira – ulazak u živo blato.

Zanimljivo je, međutim, da je za osvješćivanje medija i establišmenta bila potrebna samo jedna ruska bomba, ali ne i 25 godina apsolutne američke prevlasti u svijetu kada je Washington bombardirao svakog koga je htio i uključivao se na onu stranu u ratu od koje je očekivao buduću suradnju.

Iza Amerike je, zaista, bogato iskustvo vojnog interveniranja i zaglibljivanja po stranim ratištima, pa bi se njeno upozoravanje još moglo shvatiti i kao dobronamjerno da nije dvije stvari. Prvo, sama Amerika je uključena u sirijski građanski rat, odakle traži da se Rusija povuče.

Mediji su nedavno prenijeli da je takozvanim umjerenim sirijskim pobunjenicima upravo poslala 50 tona streljiva nakon što ih je već četiri godine naoružavala i obučavala. Drugo, nigdje se ne navodi na temelju čega znamo da su intervencije loše, odnosno ne potencira se da je upravo američko miješanje pokazalo da to ne treba raditi. Na koji glib je Obama mislio? Na Afganistan? Irak? Libiju?

Poznati američki novinar Thomas Friedman nije kritizirao rat u Iraku sve dok tamošnja katastrofa nije nadvladala moć Bushove propagande, ali mu je poslije samo nekoliko dana ruske intervencije kristalno jasno da će odsad svi suniti svijeta, uključujući građane Rusije, prezirati Vladimira Putina. Mrzit će ga zbog njegove potpore “alavitsko / šiitskom genocidnom ratnom zločincu” i najvećem ubojici sunita, smatra Fridman.

Tek ga je rusko iskustvo navelo da kritizira i konzervativce Georgea Busha koji traže od Obame da se jače angažira u Siriji. Opisuje ih kao “ljude koji ne znaju kako da se izbore sa problematičnim dijelovima Baltimorea, a misle da znaju kako spasiti centar Alepa – iz zraka”. Konačno, autor se pita kako Putin misli stvoriti novu vladu u Siriji čak iako sasvim potuče Islamsku državu (ID).

Ne pita se kako će to isto uraditi Bijela kuća, koja također bombardira spomenute islamiste. Konačno, Friedman zaključuje: “Ako želimo nešto više – multikonfesionalnu demokraciju, morat ćemo sami otići i izgraditi je. Ludost je stav da je za to dovoljno samo naoružati umjerene pobunjenike.”

Drugi kolumnist “New York Timesa”, Jeremy Shapiro, piše da će Putinove akcije u Siriji “pogoršati nasilje, rasplamsati terorizam i riskirati zaglibljivanje Rusa. Posljedice će biti loše po Rusiju, SAD, Siriju i njene susjede”. Shapiro podvlači da Rusi neće okončati građanski rat u Siriji niti će pobijediti terorizam i ekstremizam.

Njegov zaključak bio bi jasniji da je podsjetio da je Libija ostala u kaosu i poslije intervencije SAD, da je sukob u Iraku buknuo kao posljedica američke okupacije, kao i da je napad na Afganistan prerastao u najduži američki rat. Da ne govorimo o tome da je izgovor za udar na Kabul bila borba protiv terorizma, da bi se poslije 2001. terorizam samo rasplamsao: ID, Al Kaida, Boko haram i talibani osilili su se u posljednjih 14 godina, upravo u razdoblju kada je protiv njih vođen američki rat protiv terora, invazijama, intervencijama, bombardiranjem i dronovima.

Zbog toga što vjeruju da su američki motivi po pravilu čisti, a motivi njihovih rivala nužno prljavi, i najbolji mediji u SAD ističu da je Putinu cilj ojačati ruskog saveznika Asada, dok Amerika, valjda sasvim nezainteresirana za svoje interese, samo želi donijeti mir i demokraciju. U brojnim tekstovima čitamo da Kremlj štiti diktatora, dok na riječ treba vjerovati Pentagonu da Amerika u Siriji naoružava umjerene Sirijce, kao što je u Libiji pomagala umjerenim Libijcima koji su joj na kraju ubili ambasadora u Bengaziju.

Amerika optužuje Moskvu za ono što i sama radi, kao što Rusija sada radi ono što je godinama kritizirala kod SAD: bombardira u stranoj zemlji, traži da joj se vjeruje da su meta teroristi i pravda se preventivnim ratom. Slušamo kako Moskva sprječava udare ID na tlu Rusije, kao što smo nekoć slušali da se SAD napadima na Irak i slanjem dronova iznad Pakistana, Jemena ili Somalije brani od budućih terorističkih napada.

Najbolji primjer iz kojeg nitko ne uči ipak je Afganistan, gdje Sovjeti nisu uspjeli pobijediti mudžahedine kao što ni Amerikanci nisu pobijedili talibane. Zato su Washington i Moskva sada tu gdje jesu, u Siriji, uvučene u rat putem posrednika. Pomažu međusobno suprotstavljene strane nadajući se da će baš njihova zadržati odnosno osvojiti vlast i ostvarivati ​​ruske, odnosno američke interese.

Washington tvrdi da je Moskva gađala sirijske borce koje je trenirala CIA i ako na to odgovori izravnim napadom na Assadove snage, eto prilike i za SAD i za Rusiju da pokažu kako se vadi iz gliba.

Da li Putin trguje utjecajem u Siriji

Britanski povjesničar Simon Sibeg Montifiori piše da je Moskva podržavala bliskoistočnu trojku diktatora (Gadafija, Sadama i Hafeza el Asada, oca Bashara al Assada) i da sada samo nastavlja takvu politiku. Putin u Siriji vidi, kaže ovaj povjesničar, priliku da umanji američki ugled u svijetu i predstavi Rusiju kao arbitra u svjetskim zbivanjima.

Konačno, Putin želi vratiti utjecaj koji je Moskva nekad imala u Iranu i Turskoj, trguje utjecajem u Siriji da bi privolio Zapad da mu ukine sankcije, kao i da kupiti domaće javno mnijenje pričom o orijentalnoj avanturi sa “suhoj”.

Zanimljiva je reakcija pojedinih čitatelja “New York Timesa” na ovakve, izrazito negativne tekstove o Putinu. Tako jedan čitatelj smatra da dnevnik glorificira američku vladu iako su njezini postupci doveli do zaglavljivanja u sirijskom glibu. CIA je, piše u komentaru, probala ukloniti izabranog predsjednika tako što je ilegalno, novcem američkih poreznih obveznika, naoružavala opasne fundamentaliste koji su destabilizirali Siriju i doveli do nekoliko stotina tisuća mrtvih i milijuna ljudi koji su krenuli ka Europi.

ID, kao posljedica američkog pregnuća na Bliskom istoku, i dalje maršira pokazujući svijetu kako se živi u sedmom stoljeću, dodaje čitatelj i zaključuje da se Putin stalno prikazuje kao zločinac iako je jedini koji je u Siriju ušao legalno, na poziv Assadove vlade.
 
(politika.rs/uredio:nsp)