Središta moći reklamiraju klimatske promjene: Globalno zatopljenje – dobar ‘business’!

Novac i moć idu ruku pod ruku, pa i u priči o globalnom zatopljenju stalno iskače isti krug imena. Jedan od najpoznatijih promotora te ideje, Al Gore, pohađao je Sveučilište Vanderbilt sa stipendijom Rockefellerove zaklade, a njegova kći se udala u bankarsku obitelj Schiff, bliske Rothschildove suradnike koji stoje iza ratova i revolucija posredstvom poduzeća Kuhn, Loeb & Co.

Nekoliko elementarnih podataka i fizikalnih zakona stoji nasuprot piramidi propagande, središta moći, obrazovanja i drugih alata za manipuliranje i nametanje ideje o nepostojećem globalnom zatopljenju, koje vrijedi ponekad ponoviti.

Kad se hlade, oceani asporbiraju CO2 iz atmosfere, a kad se zagrijavaju, tada ga ispuštaju. Drugim riječima – povećanje CO2 u atmosferi jest posljedica globalnog zatopljenja (u razdobljima kad se ono uopće događa), a ne uzrok. (Jedan od glavnih pokretača zagrijavanja ili hlađenja jest dinamika Sunca).

Udio CO2 u atmosferi je tek oko 0,037- 0,039 posto. Količina CO2 koju je je prouzročio čovjek sagorijevanjem fosilnih goriva iznosi tek 4 posto od te količine, što znači da je čovjekov utjecaj na klimatske promjene toliko malen da ga se ne može izmjeriti.

Najprisutniji staklenički plin u našoj atmosferi je vodena para, koja pak čini oko 96,5 posto atmosfere. Dok CO2 apsorbira dva vrlo uska dijela spektra infracrvenih frekvencija, od 4,2 mikrona te 14 do 16 mikrona, vodena para apsorbira vrlo široki pojas širom spektra. Količina vodene pare u atmosferi jest 30.000 dijelova na milijun, a količina CO2 samo oko 395 dijelova na milijun, dakle, u atmosferi ima gotovo sto puta više vodene pare, a usto ona ima jaču moć apsorpcije. Učinak staklenika najvećim dijelom stvara vodena para.

Kad bi se udvostručila današnju količinu CO2 u atmosferi – što fizički nije moguće jer nemamo dovoljno ugljena i nafte da to učinimo – većina CO2 bi ionako otišla u oceane, a povećanje temperature bio bi možda 0,1 ili 0,2 stupnja Celzijusovih, zato što smo dosegli gotovo maksimalnu razinu zasićenosti ugljičnog dioksida. Tu činjenicu političko tijelo IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) potpuno ignorira.

Struje Tihog oceana i debljina leda na Arktiku

Nadalje, U Tihom oceanu postoji šezdesetogodišnji ciklus morske struje zvan pacifička dekadna oscilacija ili PDO. Trideset godina cirkulacija Tihog oceana na sjevernoj polovici kreće se u smjeru kazaljki na satu, a zatim u suprotnom smjeru. Od 1977. do 2008. godine u Arktički ocean dopirala je topla voda kroz Beringov prolaz pa se led polako smanjio. U travnju 2008. PDO se ponovo okrenuo i godinu dana kasnije cijeli Arktički ocean imao je led deblji za jedan metar nego što je to bilo u 2007. godini. No, kad se iz satelita promatra led, vidi se što zauzima njegova površina, ali ne i njegova debljina. Recimo, 2007. su snažni vjetrovi i struje pogurali led prema Kanadi i Grenlandu pa se stvorilo više otvorenog mora, ali led je bio dvostruko deblji nego što je to bilo prije.

Sve navedeno vodi nas do Sunca, koje upravlja klimom. U zadnjih stotinu godina, zbog povećane aktivnosti Sunca, temperatura oceana se povisila za jedan stupanj. Zbog te je povišene temperature dio CO2 iz oceana otišao u atmosferu i povećao razinu CO2 u atmosferi od 290 (prije sto godina) na 395 dijelova na milijun. To se nije zbilo zbog djelovanja čovjeka, nego zbog povećane temperature oceana. Sunce danas pokazuje nizak intenzitet aktivnosti, pa je situacija slična onoj u drugoj polovici 17. stoljeća kada se zbilo malo ledeno doba. U sljedećih 25-30 godina bit ćemo u vrlo hladnom razdoblju, iz dva razloga: zbog smanjenje aktivnosti Sunca i promjene toka oceanska struja u Tihom oceanu, pa će se na Arktiku povećati količina leda.

Više je razloga za agresivnu propagandu ideje da je čovjek odgovoran za fluktuacije temperature na Zemlji, a jedna od njih (niže kategorije, jer se “globalno zatopljenje” koristi na više razina) jest, kao i uvijek – novac.

Al Goreove laži uz podršku David Mayer de Rothschilda

Novac i moć idu ruku pod ruku, pa ne čudi da i u priči o globalnom zatopljenju stalno iskače isti krug imena. Recimo, jedan od najpoznatijih promotora te ideje, Al Gore, pohađao je Sveučilište Vanderbilt sa stipendijom Rockefellerove zaklade, a njegova kći se udala u bankarsku obitelj Schiff, bliske Rothschildove suradnike koji stoje iza ratova i revolucija posredstvom poduzeća Kuhn, Loeb & Co. Veliku podršku Alu Goreu u njegovoj prodaji laži o ugljikom uzrokovanom globalnom zatopljenju davao je David Mayer de Rothschild, autor popratnog vodiča uz koncerte “Live Earth” koje je Gore svojedobno organizirao.

Rothschildova je knjiga naslovljena “Priručnik za preživljavanje globalnog zatopljenja na Zemlji: 77 najvažnijih vještina za zaustavljanje klimatskih promjena ili za preživljavanje tijekom njih”. Taj sin Sir Evelyina de Rothschilda, stupa obitelji, u radio-emisiji Alex Jonesa bio je upoznat s činjenicom da su se istovremeno sa zagrijavanjem Zemlje (koje je trajalo do oko 2002., a tada je počelo hlađenje) zagrijavali i drugi planeti i mjeseci, uključujući i Mars (zajednički je nazivnik trebalo biti Sunce, što ono, dakako, i jest) Rothschild je odgovorio da je očito zašto se Mars zagrijava: bliže je Suncu negoli Zemlji. Odmah se vidjelo, sve je detaljno istražio.

Al Gore je postao zaštitno lice borbe protiv globalnog zatopljenja nakon što je njegov film “Neugodna istina” iz 2006. godine u produkciji Paramounta postao treći najuspješniji dokumentarac u američkoj povijesti gledanosti kino-predstava te je, predvidivo, dobio Oskara za najbolji dokumentarni film. Za to su se pobrinuli oni koji nadgledaju i posjeduju Hollywood, ništa ne brinite za to. Goreova knjiga, također nazvana “Neugodna istina”, zasjela je na prvo mjesto New York Timesovog popisa uspješnica te je, opet predvidivo, dobio i Nobelovu nagradu za mir za svoju gomilu laži i smiješnih pretjerivanja.

Varka s globalnim zatopljenjem svijetu nametnuta preko IPCC-a

Nagradu je Gore podijelio s UN-ovim Međunarodnim panelom o klimatskim promjenama (IPCC), organizacijom preko koje je varka s globalnim zatopljenjem nametnuta svijetu. Indijski geolog sa Sveučilišta Punjab, dr. Arun D. Ahluwalia, član odbora Međunarodne godine planeta (poduprte od strane UN-a), upozorio je na manipuliranje Nobelovom nagradom za mir i IPCC-em rekavši: “IPCC je zapravo postao zatvoreni krug, on druge ne sluša. U njemu nema otvorenih umova … doista me čudi da su Nobelovu nagradu za mir dali na osnovi znanstveno pogrešnih zaključaka, ljudi koji nisu geolozi.”

Koliko je uopće poznato da je još 2007. odluka Vlade Velike Britanije da film Ala Gorea “Neugodna istina” distribuira školama postala predmet tužbe člana Nove stranke Stewarta Dimmocka? Sud je utvrdio da film navodi na zabludu u devet elemenata i da Prijedlog smjernica, koji su pripremili savjetnici ministra obrazovanja, služi samo pojačavanju političke propagande filma. Stoga, da bi se film mogao prikazivati, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, rekao je sud, najprije mora izmijeniti svoje Smjernice za učitelje kako bi bilo jasno sljedeće:

1) Film je politički materijal i promiče argumente samo jedne strane;

2) Ako učitelji prikazuju ovaj film a da to jasno ne istaknu, moguće je da krše članak 406 Zakona o obrazovanju iz 1996. i da su krivi za političku indoktrinaciju;

3) Školskoj djeci posebno treba skrenuti pozornost na devet netočnosti.

Netočnosti su sljedeće: film tvrdi da je otapanje snijega na Kilimandžaru dokaz globalnog zatopljenja, ali vladin stručnjak bio je prisiljen priznati da to nije točno; što sugerira da dokazi iz ledenjaka pokazuju da je porast CO2 uzrokovao povišenja temperature tijekom 650.000 godina. Sud je utvrdio da film navodi na zabludu jer su u tom razdoblju porasti CO2 kasnili 800 do 2000 godina za porastima temperature; što koristi potresne slike uragana Katrina i sugerira da je tomu bilo uzrok globalno zatopljenje. Vladin stručnjak morao je priznati da pojedinačne događaje “nije moguće” pripisati globalnom zatopljavanju; što prikazuje presušivanje jezera Čad i tvrdi da je to izazvano globalnim zatopljavanjem. Vladin stručnjak morao je priznati da to nije slučaj; što tvrdi da je jedna studija pokazala da su se polarni medvjedi utopili zbog nestanka arktičkog leda.

Pokazalo se da je Gore “krivo razumio studiju” jer su se četiri polarna medvjeda zapravo utopila zbog posebno žestoke oluje; što prijeti da bi globalno zatopljavanje moglo zaustaviti Golfsku struju i gurnuti Europu u ledeno doba. Tužiteljev dokaz pokazuje da je to znanstveno nemoguće; što optužuje globalno zatopljenje za nestanak vrsta, uključujući bijeljenje koraljnih grebena. Vlada nije mogla naći nijedan dokaz koji bi potkrijepio tu tvrdnju; što sugerira da bi razine mora mogle porasti sedam metara, uzrokujući raseljavanje milijuna ljudi. Ustvari, dokazi pokazuju da se očekuje povišenje razine mora od 40 centimetara tijekom sljedećih 100 godina i da ne postoji takva opasnost od masovnih migracija; što tvrdi da su rastuće razine mora uzrokovale evakuaciju stanovnika nekih pacifičkih otoka na Novi Zeland. Vlada nije u stanju to potkrijepiti dokazima, a sud je primijetio da se čini kako je to lažna tvrdnja.

Al Gore na mitu zaradio milijune dolara

Je li Al Gore vratio Nobelovu nagradu uz ispriku? Ili? Ali tako je to – predviđanja o katastrofalnim klimatskim promjenama potječu u potpunosti od namještenih kompjuterskih modela.

Što se samog Al Gorea tiče, nije on tu bio zabadava. Obogatio se na rasprostranjenom i izmanipuliranom vjerovanju u smiješni scenarij klimatskih promjena. U Londonu je 2004. osnovao kompaniju s Davidom Bloodom, bivšim članom Uprave Goldman-Sachsa. Njihovo poduzeće Generation Investment Management posebno je usmjereno ka iskorištavanju financijskih prilika, poput sustava “cap and trade” (ograničavanje emisija i trgovanja kvotama emisija ugljičnog dioksida). Takve i slične stvari potiče mit o “globalnom zatopljenju” koji propagira Gore. Na taj je način dosad zaradio desetke milijuna dolara.

Kada se zbroje sve posljedice, sustav “cap and trade”, koji tako silno voli Obama i koji je tako profitabilan za Al Gorea, koštat će američke obitelji tisuće dolara, dok će se arhitekti tog sustava i dalje bogatiti. To se opisivalo kao najveće povećanje poreza u američkoj povijesti. Jedan od glavnih zadataka koje je Obami dala ta klika jest prodavanje magle o “klimatskim promjenama”, pa se tu mogu naći razlozi za njegov bizarni govor u UN-u 2009. u kojem je tele-predsjednik sipao laž za laži o suočavanju s “nepovratnom katastrofom”. Podsjetimo se što je tada rekao taj tip: “Niti jedna nacija, velika ili mala, bogata ili siromašna, ne može izbjeći utjecaj klimatskih promjena.

Rastuće razine mora prijete svakoj morskoj obali. Sve snažnije oluje i poplave prijete svim kontinentima. Sve češće suše i slaba ljetina rezultiraju glađu i sukobima u područjima gdje glad i sukobi već postoje. Na sve manjim otocima obitelji su već prisiljene bježati iz svojih domova kao ‘klimatske’ izbjeglice. Sigurnost i stabilnost svake nacije i svih naroda – naš napredak, zdravlje, sigurnost – u nemaloj su opasnosti. A vrijeme koje nam je preostalo da situaciju preokrenemo sve brže curi.”

Obama ministarstva popunio Goreovim obožavateljima!

Svoja ministarstva energije i znanosti Obama je popunio Goreovim obožavateljima, uključujući i svog “dirigenta znanosti” John Holdrena koji je tijekom 1970-ih zahtijevao drastične poteze, uključujući eugeničku kontrolu stanovništva, kako bi se svijet spasio od globalnog hlađenja i novog ledenog doba. Holdren je predviđao “ekocid” ili “uništenje cjelokupnog života na ovom planetu” zbog sve nižih temperatura.

“Iznenadno urušavanje arktičkih ledenjaka, izazvano dodatnom težinom, moglo bi uzrokovati plimni val nezapamćenih razmjera u zabilježenoj povijesti”, napisali su tada on i njegov suautor. Sada pak “znanstvenik” Holdren traži ekstremne poteze vlade i cap and trade kako bismo izbjegli globalno zatopljenje i topljenje leda. Priznao je da će to dovesti do „nužnog i enormnog povećanja“ cijena električne energije. Ali, ništa vi ne brinite, korporacije koje se bave opskrbom električnom energijom ne žele time još više zarađivati, samo spašavaju naš planet.

Porezi i trgovina pravima na emisije ugljika

Cap and trade je sustav u kojem države određuju granice emisija ugljika i izdaju kompanijama dozvole za njihova prava na emisije ugljika ili “kredite”, ali ako trebaju više proizvoditi tada mogu ta prava emisija ugljika otkupiti od drugih kompanija koje proizvode manje od njihova maksimuma. Samo još jedan od načina da nekolicina zaradi još novca i nametne državnu kontrolu ekonomskih aktivnosti. Bivši francuski predsjednik, Nicolas Sarkozy, uveo je porez na ugljik koji je povećao troškove električne energije u Francuskoj i pritom rekao da je to “pitanje opstanka ljudske rase”. Zapravo je riječ o opstanku i širenju plana kojeg je i on dio.

Porezi na emisije ugljika uvodit će se u jednoj zemlji za drugom, u to nema sumnje. Kompanija Rothschild-Australija pokrenula je “Carbon Ring Consortium” koji će eksploatirati tržište kupoprodaje emisija ugljika u Azijsko-pacifičkom području. Richard Martin, izvršni direktor Rothschild-Australije je tada rekao: “S obzirom na noviji razvoj događaja u međunarodnoj politici glede klimatskih promjena, više se ne postavlja pitanje hoće li, nego kada će se pojaviti svjetsko tržište kupoprodaje emisija ugljika. Rothschild-Australia, preko Carbon Ringa, namjerava predvoditi to tržište, pružajući sredstva za privatno investiranje kompanijama koje žele kompenzirati svoja dugovanja u vezi emisije stakleničkih plinova.”

Joachim Schellnhuber, vodeći klimatski ekstremist i savjetnik njemačke vlade, rekao je da bi svatko na svijetu trebao dobiti “ugljični proračun” te da bi, u slučaju da ga premaši, trebao biti oporezovan. Kako bi se to uopće moglo izvesti bez zgodne pojedinosti – podvrgavanja svačijeg života nadzoru? Češki fizičar dr. Luboš Motl tu je zamisao nazvao “zaprepašćujućom” te je rekao da mu je Schellnhuberov prijedlog pomogao da “konačno shvati kako je bilo moguće da oni ludi politički pokreti poput nacističkog ili komunističkog tako lako uzmu maha u tako razumnoj zemlji poput Njemačke”.

Nešto vrlo slično Schellnhuberovim smjernicama predloženo je u Velikoj Britaniji. Kalifornijski odbor za energiju čak planira uvesti radio-kontrolirane termostate kojima bi vlasti upravljale po volji, a stanovnici to ne bi mogli zaustaviti. Sve to nema veze sa zaštitom Planeta već s kontrolom i centralizacijom moći, što oni nameću ljudima na najperfidnije načine.

Simon Linnett, izvršni potpredsjednik Rothschild Bank, bio je vidovit kada je pozivao na osnivanje novog međunarodnog tijela, “Svjetske agencije za zaštitu okoliša”, koja bi uvela reda u trgovinu emisijama ugljika. Ona bi se pridružila Svjetskoj banci, Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji itd., itd. – sve odreda instrumentima globalne kontrole.

Linnett je ustvrdio da su ljudski uzroci klimatskih promjena sada potvrđena činjenica (notorna laž) te da “međunarodni problem klimatskih promjena zahtijeva međunarodno rješenje”. Ako vlade ne ustupe određeni dio svog suvereniteta jednom novom svjetskom tijelu, kaže on, globalna shema trgovanja emisijama ugljika ne može se provesti niti regulirati. Eto još jednog pravog razloga u pozadini isplanirane halabuke o globalnom zatopljenju/klimatskim promjenama.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)