Današnji Zapad, to je – Sovjetski Savez uoči svog raspada

• Borba protiv ruske propagande postaje značajno pitanje čak i za zapadne državne proračune. Otvaraju se posebni centri, zapošljavaju se ljudi, plaćaju se ozbiljni prihodi . I sve podsjeća na stara dobra vremena Hladnog rata – radio prijemnici, ometači, redakcije. Razlika je jedino u tome što je ranije Sovjetski Savez ometao “neprijateljske glasove”, a sada ovom naprednom i progresivnom metodu pribjegavaju protivnici Rusije

• Ne bori se Rusija s njihovom propagandom, već oni – s njenom. A u svemu tome ima nečega. Nečeg važnog. Nečeg sudbonosnog. To je ironija koju ne vidimo. To je osmijeh Boga, koji još uvijek nismo vidjeli, niti razumjeli, niti ispoštovali. To je – sudbina. To je – ključ za razumijevanje svega što se događa
• Zar vas ovo ni na što ne podsjeća? Zabrane putovanja, migracijska paranoja, tajnost, kazneno gonjenje za širenje informacija? To je stari dobri SSSR uoči svog raspada.
• SSSR i moderna zapadna civilizacija boluju od iste bolesti. SSSR se borio, a Zapad se bori s poviješću.
• Ali, kolosalna je razlika u tome što je Sovjetski Savez bio preuranjen. On je bio neuspješan podvig, koji je preduhitrio budućnost, on je bio “ludilo hrabrih”. I pao je pod teretom ogromnog zadatka, neizdrživog za pojedinca
• A Europa i SAD se ne bore s ostacima prošlosti. Sada im je, da bi održali svoju dominaciju, neophodno zaustaviti progres, da zaustave prometne tokove, uništiti slobodu informiranja. Neophodno im je da ponovo podjele čovječanstvo zidovima, da kastriraju savjest

U POSLIJEDNJE vrijeme moram često raditi dvije stvari: da čitam o užasima Rusije i da čitam o užasima ruske propagande.

Naši susjedi na planeti su vrlo zabrinuti zbog ove kombinacije. Zajedno, ova dva užasa se međusobno nadopunjuju, tjerajući ih iz stanja obične paranoje u stanje epileptičnog napada s potencijalnom vjerojatnošću da napreduju do potpunog autizma.

Užasna Rusija – to je poznata stvar, u nekom smislu, čak i tradicionalna.

Užasna Rusija – to je sastavni dio svijesti svakog Europejca koji drži do sebe.

Osim toga – ako u svijesti Evropejca nema užasne Rusije, onda se njegovo europejstvo nalazi pod znakom pitanja, a njegov ugled je – u opasnosti.

Zato takvu ekstravaganciju mogu priuštiti samo Englez, Nijemac ili Talijan – kako njihovo europejstvo ne bi došlo u pitanje od strane njihovih istočnoeuropskih dvorjana.

Međutim sada se situacija promijenila. Čak i Nijemcima je postalo skupo gunđati.

Dovoljno je reći nešto dobro o Rusiji i o njezinom predsjedniku da ti odmah nakače etiketu “Putin feršteer” (onaj koji ima razumijevanja za Putina), to je dovoljno da te izbace iz “pristojnog” društva, a često i da te odvoje od pristojne plaće .

Razumjeti Putina – predstavlja javno rušenje dobrog ugleda.

Nekada je “razumjeti Putina” bila neka vrsta mode, pokušaj da se na neki način začini imidž. Sada je to bezmalo pa zločin.

Borba protiv ruske propagande postaje značajno pitanje čak i za državne proračune. Otvaraju se posebni centri, zapošljavaju se ljudi, plaćaju se ozbiljne novčane sume.

Nedavno je oživio stari dobri “Radio Sloboda”. I sve podsjeća na stara dobra vremena Hladnog rata – radio prijem, ometači, redakcije.

 Razlika je jedino u tome što je ranije Sovjetski Savez ometao “neprijateljske glasove”, a sada ovom naprednom i progresivnom metodu pribjegavaju naši protivnici.

Znači ne borimo se mi s njihovom propagandom, već oni – s našom.

U čemu je stvar? Što se promijenilo?

Imam teoriju.

Federika Mogerini (ona ista koja je ljetos najavila kreiranje plana za borbu protiv ruske propagande) zatražila je potapanje brodova koji prevoze izbjeglice u Europu.

SAD lovi Edward Snowden i Julian Assangea, koji su otvorili pristup informacijama koje su po američkom planu trebale ostati tajna sakrivena od cijelog svijeta.

Podižu se zidovi. Zidove ne gradi Sovjetski Savez, kojeg više nema, a ni Rusija. Zidove grade Europa i SAD.

A ako Americi zid u krajnjoj mjeri služi kao nešto uvjetno utilitarno – da odovoji SAD od Meksika i njegovih migracija i kriminala, onda su zidovi u Estoniji i Latviji – dubok i direktan simbol rusofobije, njezine besmislenosti, neosnovanosti i istovremeno njihove bespomoćnosti, jer nema nikakve rulje s ruske strane, od koje bi, u teoriji, zid treba zaštititi, a tenkove, ako do toga dođe, zid neće zaustaviti.

I u svemu tome ima nečega. Nečeg važnog. Nečeg sudbonosnog.

To je ironija koju mi ​​ne vidimo. To je osmijeh Boga, koji još uvijek nismo vidjeli, niti razumjeli, niti ispoštovali. To je – sudbina. To je – ključ za razumijevanje svega što se događa.

Zar ne vidite? Zar vas ovo ni na što ne podsjeća?

Zabrane putovanja, migracijska paranoja, tajnost, kazneno gonjenje za širenje informacija?

To je stari dobri SSSR uoči svog raspada.

Pogledajte što je izvor najveće opasnosti za zapadnu civilizaciju? Sloboda kretanja, povezana s logističkim i transportnim tehnologijama, kao i sloboda primanja i širenja informacija, povezana s razvojem informacijskih tehnologija.

Slaba točka je postalo ono, što je trebao biti osnova snage, ono, što im je nekada pomogalo u borbi protiv SSSR-a.

Transport i Mreža.

Oni čine svijet premalim, oni čini čovječanstvo suviše globalnim. Sustavi, koje su izgradili za ostvarivanje svojih interesa, postaju previše transparentni, pokazujući svima njihove ne previše ugodne iznutrice.

SSSR i moderna zapadna civilizacija boluju od iste bolesti.

Antiistoričnosti.

I jedni i drugi – i SSSR i Zapad – bore se s poviješću.

Ali, kolosalna je razlika u tome, što je Sovjetski Savez bio preuranjen. On je bio neuspješan podvig, koji je preduhitrio budućnost, on je bio “ludilo hrabrih”. I pao je pod teretom ogromnog zadatka, neizdrživog za pojedinca. Njegova smrt je bila tragična, a njegovom ubojici izazva osjećaj gađenja.

Europa i SAD se ne bore s ostacima prošlosti. Sada im je, kako bi održali svoju dominaciju, neophodno zaustaviti progres, da zaustave prometne tokove, uništiti slobodu informiranja. Neophodno im je da ponovo podjele čovječanstvo zidovima, da utvrde svoje granice, da oslijepe. Liše jezika. Oduzmu razum. Kastriraju savjest.

Ali to im neće uspjeti. Jer, progres se ne može zaustaviti. I zato njihova pogibija neće izazvati sućut. Jer je to samoubojstvo.

Kada Zapad traži razloge učinkovitosti ruske propagande u misterioznom “staljinskim nemuštom jeziku”, on upravo traži tamo gdje treba. Ali, to nije to. Stvar nije u metodama, već u sadržaju.

Stvar je u tome, da sada, kako bi dokazali istinu starih ruskih diplomatskih teza ne treba ništa novo izmišljati. Dovoljno je prosto omogućiti svijetu neograničeno dobivanje informacija.

Kao u WikiLeaks ili u izvještajima Stonea.

A rješenje socijalnih i međudržavnih kriza je u tome, da sada ima dovoljno sati leta da bi se kolonizirani licem u lice sreli sa kolonizatorom, i postavili mu sva goruća pitanja.

I, što tada odgovoriti?

Upravo zbog toga je neophodno uhvatiti Snoudena i Assangea, zabraniti Russia Today, graditi zidove i potapati brodove.

I shvatiti, da je sve to – besmisleno. “Od revizije nas može spasiti samo krađa”.

Stanje stvari mogla bi spasiti samo katastrofa planetarnih razmjera, globalni rat ili epidemija, koja bi mogla vratiti čovječanstvo pedeset godina unatrag.

Da li će se oni odlučiti na to? Mogu li? To prije svega ovisi o nama. To je naša uloga, to je naše mjesto na planeti.
 
(fakti.org/uredio:nsp)