Mladen Lojkić: ‘Planirano roditeljstvo’ i kultura smrti

Možemo nabrojiti na prste koliko su puta hrvatski podanički mediji u službi „Velikog oka“ izvješćivali o međunarodnoj molitvenoj inicijativi „40 dana za život“ kojoj je bio cilj poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti

Inicijativa je u periodu od 5. ožujka do 13. travnja uključivala molitvu i post za život te miroljubivo bdijenje ispred ustanova gdje se vrše ubijanja nerođene djece. U ovoj inicijativi ekumenskog karaktera sudjelovalo je oko pola milijuna ljudi u više od 520 gradova svijeta među kojima su i mnogi hrvatski gradovi.

I pored medijskog ignoriranja ove inicijative (možemo samo zamisliti koliko bi televizijskih i radijskih sati bilo potrošeno da su kojim slučajem tih četrdeset dana LGBT udruge protestirale) za nadati se je da će se bar dio kršćanske hrvatske javnosti osvijestiti, da će poruke doći i do saborskih zastupnika, bar do onih koji se deklariraju kao vjernici te konačno da će se dokinuti sadašnji uništavalački, protuljudski i protubožji zakon o pobačaju koji je na snazi još od 1978. godine.

Ako je itko ikada napisao himnu filozofije „prava na izbor“, tada se izvan svake sumnje može reći da ju je napisala američko-ruska književnica i scenaristica u Hollywoodu Ayn Rand (1905.-1982.). Unatoč više nego očiglednoj površnosti njezine filozofije, Ayn Rand je sebe smatrala najvećim filozofom poslije Aristotela.

Kakvu je poruku ostavila čovječanstvu ta žestoka protivnica kršćanstva koja je izjavila kako ništa nije opasnije od vjere kao smjernice za život? Za nju u svijetu postoji samo jedna temeljna alternativa: egzistencija i neegzistencija. Čovjekova egzistencija biva u egzistenciji. To je obveza pojedinca i u tome je korist vrline sebičnosti.

Neegzistencija je posljedica altruizma i ona teži prema smrti. Prema takvom njezinom mišljenju, žrtvovanje za svoju rođenu ili nerođenu djecu, za ostarjele roditelje ili druge članove obitelji pretvara se u prokletstvo. Randova „kulturu života“ shvaća isključivo u smislu prava pojedinca, vodeći se razlozima sebičnosti, te odabire ono dobro koje promiče njezinu vlastitu egzistenciju.

Koliko god često gospođica Rand bučno izjavljivala da voli život, ona je ustvari bila jadna usamljenica koja je prezirala sve oko sebe, živjela je u dubokoj mržnji prema životu, prema kulturi života. Njena filozofija će poput razorne kiseline utjecati na bezbožni i devijantni svijet današnjice: na kulturu smrti.

Zalaganjem za abortus Randlova ocjenjuje kako je embrij nesumnjivo nešto predljudsko, te dodaje: „Samo mistično shvaćanje religijskih dogmi može ovu hrpu stanica smatrati osobom.“ Za potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju ona također ima zanimljiv odgovor, to je „racionalno koristoljublje“. (Donald de Marco- Benjamin Wiker: Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007., str. 47. i 50.)

Nasuprot glasnici kulture smrti Ayn Rand, papa sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) iz 1995. godine podsjeća na stvarnu kulturu života. Odgojnim djelatnicima Papa je uputio apel: „Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.“

Prema enciklici 5. Božja zapovijed „Ne ubij“ odnosi se na: „Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada i ni u kom slučaju.“ Stav Katoličke crkve glede pobačaja potpuno je jasan. Dijete-beba je nedvojbeno vrhunac slave Božjeg stvaranja. Ljudski život počinje njegovim začećem, a pobačaj je, kako se izrazio Papa 1997. godine, holokaust! Na zakonsku zaštitu ljudskih prava od začeća do prirodne smrti puno puta je upozoravao papa Benedikt XVI. (prigodom posjeta Hrvatskoj 2011. godine na zagrebačkom hipodromu), kao što to čini i papa Franjo.

Holokaust nad djecom nije izum novijeg datuma. Eugeničari Charles Darwin (1809.-1882.) i Francis Galton (1822.-1911.) smatrali su da se na prirodnu sposobnost neke rase može utjecati regulacijom njenog razmnožavanja. To znači da bi se čistokrvni trebali razmnožavati puno brže od onih koji ne pripadaju čistoj rasi, pod uvjetom da im se to uopće dopusti.

Seksualna pedagoginja i zagrižena rasistkinja, bliska prijateljice obitelji Rockefeller, Margaret Sanger (1879.-1966.), bila je uvjerena da je taj problem koji je eugeničare mučio moguće riješiti. Budući da prirodna selekcija nije više u stanju riješiti nesposobne iz društva, a problem se dodatno zakomplicirao visokim stupnjem plodnosti ljudske populacije na nižem stupnju razvoja, rješenje vidi u najuzvišenijoj i najautentičnijoj eugeničkoj metodi: kontroli rađanja. Margaret Sanger vjerna svom kredu prema kojemu žene imaju „pravo rušiti“, osnovala je 1922. godine Planned Parenthood Federation of Amererica (Američka federacija za planiranje roditeljstva). Stvoren je moćni organizacijski svjetski ustroj za ubijanje djece.

Seksualnom revolucijom spolno ćudoređe već je bilo poljuljano jer je individualni užitak postao mjera svih stvari. Zahvaljujući „epohalnim izumima“: spirali i piluli, pojedine žene su se bez straha od trudnoće mogle prepustiti seksualnom užitku. No, je li stvarno pilula i spirala sprječava trudnoću? Naime, u prirodnim uvjetima, ako je sve u redu, dijete se počinje usađivati u maternicu tek oko šestog dana nakon oplodnje jajne stanice.

Rani, beta HCG testovi na trudnoću pokazali su da uz svaku vrstu spirala, žena koja živi seksualnim životom, ostane trudna godišnje prosječno nekoliko puta, a često do ovulacije i začeća dođe i uz svaku uporabu pilula. Međutim, zbog pilula i spirala maternica postane neprijateljski raspoložena za prihvaćanje djeteta, pa ono najčešće umire u prvim danima začeća, obično još prije nego što bi izostala menstruacija. Žena doživi neko krvarenje misleći da se radi o normalnoj menstruaciji, a zapravo je bila trudna. (Antun Lisec: Liječenje duševnih rana izazvanih abortusom, Nacija br. 10 od 14. ožujka 2012., str. 48.)

Unatoč spirali i piluli previše se rađalo „neželjene djece“. Ilegalni abortusi više nisu mogli zadovoljiti apetite sljedbenika planetarno popularnih Ayn Rand i Margaret Sanger. Postala je nužnost ozakoniti zakon o ubijanju vlastitog djeteta. Kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim u zemljama zapadnog svijeta došlo je do neslućene propagande u korist promjene javnog mnijenja glede legalizacije pobačaja. Marketinški stručnjaci u službi „Velikog oka“ osmišljavali su raznorazne laži i manipulacije kako bi u um suvremenog čovjeka usadili cijep kako je poželjno da se abortus legalizira.

Skrenuli su pozornost s ključnih pitanja koja govore o tome što abortus čini nerođenom djetetu kao i majci, te su se umjesto toga usmjerili na raspravu o sasvim novom pitanju „pravu na izbor“. Avangardne „grupe za abortus“ u suradnji s mnogim feminističkim udrugama u „laboratorijima“ su osmišljavali privlačne, ali tako cinične slogane, poput: „Sloboda na izbor“, Žene moraju imati kontrolu nad svojim tijelom“ i sl. Moralnost ubijanja nerođenih više nije bilo sporno pitanje, nego je postalo važno „tko odlučuje“.

Manipulacija ljudskim umom koristila se zgodnim podvalama. Mediji su u Sjedinjenim Državama vrlo osmišljenim lažnim podacima obmanjivali javnost kako bi se pod svaku cijenu ozakonio pobačaj: kako zbog posljedica nekontroliranog abortusa godišnje umire u SAD-u 10 000 žena (stvarni podatak je bio 200-250), kako se godišnje obavi milijun nelegalnih abortusa (stvaran broj se približio brojci od 100 000), kako prema istraživanjima 60% Amerikanaca odobrava slobodan abortus (manje od jedne trećina Amerikanaca podupiralo je abortus) i sl.

Lažne brojke kojima su arhitekti kulture smrti hranili medije postupno su se ukorijenile u svijest Amerikanaca, te uvjerile mnoge kako treba poništiti tadašnji zakon o abortusu. Jer bolje je ipak da se abortusi, koji se svejedno obavljaju protuzakonito, sada mogu vršiti javno. Nakon promjene zakona o abortusu 1973. godine, abortus se u SAD-u počeo rabiti kao primarna metoda kontrole rađanja. Broj abortusa nakon legalizacije popeo se za 1500%. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 196. i 197.).

International Planned Parenthood Federation – IPPF (Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva) (IPPF) je postala moćna svjetska organizacija koja žene diljem svijeta opskrbljuje kontracepcijskim sredstvima i pomaže im u izvršavanju pobačaja, šireći kulturu smrti pod krinkom samilosti. Danas se procjenjuje da se približno 46 milijuna pobačaja obavi svake godine.

Od toga 26 milijuna se obavi u zemljama gdje je pobačaj legalan, a ostalih 20 milijuna se obavi u zemljama u kojima je postupak ubijanja nerođene djece nelegalan. Na ovaj šokantni podatak svaki kršćanin se treba upitati kakve su to osobe političari koji su u većini zemalja, među kojima je i Hrvatska, donijeli zakone o legalnom ubijanju djece ili zašto ih ne ukidaju ako su ih neki drugi bezumnici prije njih donijeli, posebice što se mnogi među njima smatraju kršćanima?

Kršćanska Rusija upravo prednjači u tom vidu čedomorstva, na stotinu porođene djece 62,6 je usmrćene nerođene djece (službeni podatak iz 2003.). Ruski demografi procjenjuju da je u razdoblju od dvadeset godina pobačajem ubijeno više Rusa nego što ih je ubijeno u Prvom svjetskom ratu, Boljševičkoj revoluciji i u Drugom svjetskom ratu zajedno. Osobito je monstruozno što se oko 12% pobačaja izvrši nakon 12 tjedana trudnoće pomoću kiroteže, lijekovima, intrauternim usađivanjem i ostalim metodama.

Kako je zastrašujuće ubijanje nerođene djece zorno nam pokazuje jedan postupak kiroteže, zvan dilatacija i evakuacija (D&E). Nakon što se proširi maternica i ispara vodenjak uvlači se veliki instrument duboko u uterus za komadanje djeteta. Tada se izvlači komad po komad živog djeteta dok se cijelo dijete raskomadano ne izvuče van. Glava je poseban problem jer ju je nateže izvući. Glava se stoga mora isprazniti, obično uporabom aparata za usisavanje kojim se uklanja mozak, a potom se velikim kliještima smrska lubanja. Sve se to lijepo slaže po stolu kako bi ginekolog bio uvjeren da nije koji komad ostao u maternici.

Postupak intrauternim usađivanjem pomoću amniotičke infuzije (u amniotočku vrećicu ubrizgava se injekcija nepoznatog sadržaja), koncentrirane solne otopine, prostaglandina, uree ili nekog drugog agensa, izgleda još jezovitije i sablažnjivije. Solna otopina ubrizgava se u vodenjak i beba ju guta. Beba nakon toga počinje umirati polaganom, ali žestokom smrću. Majka sve to osjeća jer se dijete grčevito bori za svoj život pošto ju tom otopinom spaljuju. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 200., 202., 203., 206., i 207.).

Holokaust nad nerođenom djecom nedvojbeno vodi zapadni svijet u biološko odumiranje. Program „prodaje pobačaja“ izrodio se u najrigidniji sustav koji besprijekorno provode feministički glasnici kulture smrti. Gotovo da niti u nijednoj ginekološkoj klinici trudnim „nesretnim“ djevojkama ili ženama ne spominje se da postoje i druge mogućnosti osim abortusa, da postoje agencije za posredovanje pri usvajanju djece, da postoje ustanove koje mogu zbrinuti trudnice, da postoje dobri ljudi koji žele pomoći…

Da ne govorimo kako se tim nesretnicama, koje su većinom u velikoj moralnoj dvojbi, rijetko govori o razvoju djeteta, o boli koje će dijete pretrpjeti prije smrti, o tjelesnim i emocionalnim posljedicama za njih same i sl. Egzekutori ubojstava u pravilu niti ne spominju riječ dijete ili beba, pa čak niti fetus (za njih je to „produkt začeća“, „komadić tkiva“, „ugrušak krvi“), jer u protivnom bi se moglo naslutiti kako se radi o nečemu ljudskom, a tada bi kandidatkinja abortusa na njihovu žalost mogla i odustati.

Normalno je da procese „planiranog roditeljstva“ budno motre svakojake udruge. Dovoljno se prisjetiti primjera iz naše zemlje, kada se koordinatorica Ženske mreže, („feminističko-političke mreže“) koja okuplja 41 udrugu, Bojana Genev u jednom intervju iz 2009. godine skandalizira nad vjeroučiteljem koji je navodno pohvalio trudnu petnaestogodišnjakinju koja je odlučila zadržati dijete, umjesto da ju nagovori na pobačaj.

Osim udruga za „ženske odnose“ ili „ženska pitanja“, promotrimo i sve one silne radikalne udruge koje se bore za prava životinja. Gledajući ispod blistavog zastora njihove srcedrapajuće izjave o iskorištavanju životinja zbog hrane, zbog krzna, zbog…, moramo si postaviti pitanje koji je njihov stvarni poriv? Za što se oni bore uzvikujući ne ubijajte piliće, svinje, zečeve, lisice i dr.? Zašto ne viču, ne ubijajte bebe? Zašto su aktivisti „ljubitelja životinja“ gotovo uvijek na suprotnoj strani od protivnika pobačaja? Odgovor je samo jedan. Oni ne vjeruju u Boga i život poslije ovozemaljske smrti. Za njih se čovjek ne može izdvojiti iz životinjskog svijeta. Čovjek je također sisavac i zašto da ima posebna prava? Zašto da samo on ima pravo na zaštitu nerođenog mladunca!

Pored eugeničkog rješenja koje će pobačaj čovječanstvu omogućiti, prema riječima Margaret Sanger, da se riješi „teškog tereta ljudskog otpada“ postoji još nešto. Nužno je prozreti još jedan medicinski učinak kao posljedičnu reakciju izvršenih abortusa. Jedna neovisna studija iz Novog Zelanda, objavljena u časopisu Journal of Pediatrics and Neonatology, koja je istraživala mlade žene od rođenja do 25. godine života ustanovila je da mlade žene koje su imale pobačaj imaju znatno veću vjerojatnost za iskustvo kasnije depresije, samoubojstva, zlouporabe droga i lijekova i sl. I neka druga slična istraživanja su pokazala da učinci pobačaja, kako za neudane tako i za udane žene, nikada ne prestaju po pitanju mentalnog zdravlja, duševnih trauma, mogućeg PTSP-a, depresije, latentnih psihoza itd. Upravo to i je krajnji cilj „Velikog oka“. Takve labilne duše njima trebaju, poljuljane psihofizičke osobe, nad kojima će se vrlo lako izvršiti potpuna kontrola uma.

Najbolji dokaz tomu je grčevita reakcija na ova neovisna istraživanja. American Psychological Association (Američka Psihološka Udruga – APA) žurno se predala reviziji „post-pobačajnog“ sindroma. U svojim „otkrićima“ iz 1990. i 2008. godine ustvrdila je da nije istina što navode tamo neka istraživanja, te zaključuje da pobačaj ne vodi povećanju problema mentalnog zdravlja. Istoj tvrdnji pridružuje se, a tko drugi nego, Royall Collage of Psychiatrists iz Ujedinjenog Kraljevstva. Sve je to odveć prozirno ako se zna da su upravo ove dvije institucije pod izravnom kontrolom masonskog „Velikog oka“.

Dok se na jednoj strani desetci milijuna djece godišnje ubijaju sve domišljatijim metodama pobačaja, s druge strane se svim silama žele proizvoditi djeca tzv. umjetnom oplodnjom. Oko tog pitanja ponovo se sukobljavaju dva suprotna stava, onaj Katoličke crkve kao i većine jednobožačkih religija na jednoj strani, te na drugoj strani stav modernističkog neoliberalnog suvremenog svijeta predvođen raznim feminističkim i homoseksualnim udrugama u službi „Velikog oka“. Svakako da potpuno odbacivanje umjetne oplodnje kod dvoje supružnika, muža i žene koji žive u braku i prirodnim putem ne mogu imati dijete, ne bi bilo u redu. Tomu se apsolutno ni ne protivi Katolička crkva. No, problem je kudikamo veći.

Iako se u Hrvatskoj o ovoj temi puno raspravljalo zbog donošenja novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, nužno se prisjetiti onog važnog kod postupka umjetne oplodnje. Nikada u javnost nije stigla informacija koji su stvarni razlozi što supružnici prirodnim putem ne mogu imati biološku djecu. Prema nekim neslužbenim podatcima oko dvije trećine neplodnih žena je zato neplodno što su prije želje da postanu majke rabile kontracepcijska sredstva, pilule, spirale i sl. ili imale pobačaj (nisu rijetki slučajevi i nekoliko pobačaja). Odjednom su prestali ubijati svoju djecu, predomislile se želeći imati vlastito dijete, i nastao je problem. Budući da u „uljuđenoj zapadnoj civilizaciji“ kontracepcija i pobačaj su najnormalnije pojave „ženske egzistencije“, potpuno je bezrazložno raspravljati o uzročniku neplodnosti kod žena.

Heteroinseminacija koja se nekada primjenjivala samo kod goveda, svinja, kokoši itd. radi stvaranja dobrih pasmina, postala je civilizacijski napredak kod ljudske vrste. U većini zemalja zapadnog svijeta dolaze na svijet djeca koja ne znaju tko su im očevi, tko majke, tko braća, tko sestre. Nije važno tko je donirao sjeme, tko jajašca, nije važno što rezultat može rezultirati rodoskvrnućem (incestom)… Važno je da se rodi dijete iz epruvete. Upravo te čudovišne epruvete su krajnji stadij kršćanske neetičnosti u umjetnoj oplodnji. Malu živu začetu djecu, zvanu embrij ili zametak, drže godinama zamrznutu po frižiderima. Većina njih nema šansu da završi u ženinoj maternici, i bude ubijena. Možda završi i u kanalizaciji?

Nužno je prozreti nakanu cijelog procesa medicinski potpomognute oplodnje, uz sva uvažavanja čežnje heteroseksualnih bračnih parova za vlastitom djecom. Tim parovima nužno je pomoći, ali ne metodom zamrzavanja embrija kao nekom pričuvom za „slijedeći put“. Subverzivni feministički sustav pod kontrolom „Velikog oka“ nije razvijao medicinska dostignuća umjetne oplodnje radi žena iz prirodnih brakova (one su kolateralne sretnice), već radi sasvim drugih poriva. Kao što su se u većini zapadnog svijeta zakonima izjednačile sve vrste bračnih zajednica, isto tako treba odgajati djecu u različitim modelima obitelji.

Što različitija i devijantnija zajednica to bolje! Što društvo može očekivati od djeteta odgojenog u takvoj obitelji? Iskustva su pokazala da će golema većina djece odgojene u neprirodnim bračnim zajednicama slijediti put svojih odgajatelja. Ta djeca odgajana daleko od Božje Riječi, ne samo da su „meki materijal“ za manipulaciju svijesti, već su i potencijalni predvodnici svih programiranih pošasti današnjeg posthumanog doba.

Prisjetimo se stoga kako je „naš“ ministar „zdravlja“ Rajko Ostojić uz obilnu pomoć Ženske mreže i onih oko te „mreže“uveo Hrvatsku u 21. stoljeće na način što je dokinuo „rigidan i konzervativan“ Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji te donio 2012. godine „napredan i moderan“ zakon kako to i dolikuje liberalnoj i „demokratskoj“ zemlji.

Ne samo da od tada svaka nerotkinja i rotkinja u Hrvatskoj može imati djecu bez tamo nekog nemilog psihološkog savjetovanja kao što je starim zakonom bila obveza, već za sve vrijedi, što je ministar posebice naglašavao, načelo zdravlja žene i djeteta. Za načelo zdravlja ministar je „vjerojatno“ mislio na onih višak od deset (dopuštena oplodnja je dvanaest zametaka, a unos dva zametka) zamrznutih ljudskih bića u frižideru, jer kao što je poznato „smrznuto je zdravo“.

Čak će se embriji, „koje li radosti“, pet godina čuvati na trošak državnog proračuna. Nakon toga je dozvoljeno da roditelji na svoj trošak čuvaju svoju nerođenu djecu ili je daruju nepoznatoj primalji. Ukoliko sve to izostane, „jajne stanice“ (kako to ministar lijepo zbori) se uništavaju. S obzirom da je ministar, kao vrstan „teolog i filozof“, svim kršćanskim laicima i klericima „objasnio“ kada duša ulazi u embrij, pritom se osvrnuvši i na učenja sv. Tome Akvinskog, nitko više ne će smjeti niti pitati što s tim živim bićima nakon pet godina?

Svakako je bio najdojmljiviji razlog potpore „Ostojićevom“ zakonu, što su nas podučili mnogi „kukurikovci“: kako će on poboljšati natalitet u Hrvatskoj. Pa to je toliko licemjerno i pregrozomorno čak i za ovu vladajuću svitu. Porast nataliteta bi zasigurno polučila zabrana o ubijanju nerođene djece kojih se u Hrvatskoj ubije 35 do 50 tisuća godišnje, a ne ovih stotinjak djece što će se možda više roditi ovim protubožjim i protuljudskim zakonom.

No ništa neobično ako pretpostavljamo odgovor na „kviz“ pitanje: koliko je vjernika u vladi Zorana Milanovića?

Korišteni dijelovi iz knjige: Kontrola uma 2013.
 
(hrsvijet.net/uredio:nsp)