Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » NOVAC » USPON NOVE ERE KAPITALIZMA: Politika koja zaziva katastrofični Mad Max scenarij na ulicama!

USPON NOVE ERE KAPITALIZMA: Politika koja zaziva katastrofični Mad Max scenarij na ulicama!

ekonomija-korupacijaEkonomija je evoluirala u korumpirano, mutno, beskorisno i štetno područje istraživanja pod kontrolom šačice ljudi koji upravljaju globalnim financijskim kretanjima, bankarstvom i centralnim bankama i koji ne dopuštaju da se bilo koji istinski stručnjak pojavi u velikim medijima i razotkrije njihovu, profitom i osobnom korišću, vođenu manipulativnu igru

Unatoč tome što su promotori i kreatori ideja, koje moćnici iz financijskog svijeta predstavljaju kao dogmu da je ekonomija znanost, istina je da ona nikada nije bila i nikada neće biti ništa više od – pseudoznanosti. Vremenom je ta nepredvidiva i neuhvatljiva disciplina dokazala da njezine brojne teorije nisu ništa više od toga, posebice kada ih se iskuša u praksi.

Gotovo u pravilu, ti praktični kolegiji na razini država iz neke od brojnih ekonomskih teorija proizvedu neočekivane, ponekad razorne i često suprotne učinke onima koje su njihovi promotori pokušali predstaviti kao neminovnu posljedicu predloženih mjera.

Ekonomija je danas evoluirala u korumpirano, mutno, beskorisno i štetno područje istraživanja pod kontrolom šačice ljudi koji upravljaju globalnim financijskim kretanjima, bankarstvom i posebice centralnim bankama i koji ne dopuštaju da se bilo koji istinski stručnjak pojavi u velikim medijima i razotkrije njihovu, profitom i osobnom korišću, vođenu manipulativnu igru.

To je vrlo štetan način djelovanja, jer umjesto da objasne što se i zašto događa, promotori propalih ekonomskih eksperimenata filozofiraju, dok traže opravdanje za nastali kaos, perući ruke izjavama da se tako nešto nije moglo predvidjeti zbog brojnih faktora koji utječu na ekonomiju.

Ako se ne može predvidjeti rezultat neke ekonomske jednadžbe, i to svaki put s jednakim ishodom kada imamo poznate ulazne parametre, onda ekonomija i nije znanost, jer ne može dokazati da je moguće izračunati rezultat u jednadžbi koja može imati čak i tisuću poznatih faktora. U matematici je uvijek moguće izračunati rezultat, koliko god ima poznatih faktora. Jer, 2+2 uvijek je 4 u matematici, i zato ona jest – znanost.

Dominacija financijskog kapitala

Jedna od mnogih mana današnje mainstream ekonomske doktrine, njezin je statični karakter koji je posljedica zanemarivanja povijesne perspektive. Unatoč značajnim promjenama strukture lokalnih i globalnih tržišta kroz vrijeme, ekonomija se i dalje čvrsto drži apstraktnog, idealiziranog modela kompetitivnog industrijskog kapitalizma stvorenog davnih dana.

Stoga ne iznenađuje, da moderne ekonomske publikacije i većina ekonomskih ‘eksperata’, još uvijek pokušavaju objasniti nedavne cikluse pojava i prsnuća financijskih balona, tradicionalnim teorijama o ekonomsko/poslovnim ciklusima, gdje ekonomsku ekspanziju slijedi kriza, i tako u krug.

Sukladno tome, kreatori fiskalne i monetarne politike propisuju monetarne recepte koji, umjesto da ublaže, smanje ili čak eliminiraju tu frekvenciju kriznih ciklusa koji se redovito pojavljuju u ekonomiji, vuku poteze koji imaju upravo suprotan učinak, pa te krize postaju sve češće i žešće, vrteći se u spirali kojoj se ne nazire kraj.

Ključno je uočiti nužnost ispunjavanja praznine koju većina mainstream ekonomista uopće ne vidi, a to je da dinamička, dugoročna povijesna perspektiva može pojasniti iz kojeg razloga financijska kriza 2008., koja je započela prsnućem nekretninskog balona u SAD-u, da bi se zatim poput požara proširila svijetom i prerasla u globalnu financijsku krizu, iz koje smo ušli u dugotrajnu recesiju ili, u najboljem slučaju, stagnaciju, nije samo jedan od uobičajenih ciklusa recesije iza koje slijedi ekonomski oporavak na koje su navikli.

Ona je znak da se događa nešto mnogo značajnije: temeljita strukturalna promjena, nova faza u razvoju kapitalizma koja stremi postati novi globalni ekonomski poredak, u kojem je dominantan financijski kapital.

Mnoge značajne pojave jasno ukazuju kako današnji financijski kapital nije ono što je bio u prethodnim etapama kapitalizma. Pritom posebnu pažnju treba obratiti na etapu u kojoj je financijski kapital rastao i cirkulirao ekonomijom ruku pod ruku s industrijskim kapitalom.

Jedna od očitih razlika nove epohe financijskog kapitala je ona u kojoj ovaj, oslobođen regulatornih mehanizama, raste i razvija se neovisno od industrijskog (proizvodnog) kapitala. Prije pojave i uspona golemih financijskih institucija i uklanjanja ograničenja financijskom sektoru, uloga financijskog kapitala bila je tek da ‘podmazuje kotače ekonomije’.

Komercijalne banke objedinjavale su novac štediša kao bankovne depozite i usmjeravale ga u obliku kredita tvrtkama u proizvodnom i uslužnom sektoru. U takvim okolnostima, gdje su regulatorni standardi i ograničenja određivali vrstu i vrijednost investicija koje su komercijalne banke i institucije mogle i smjele podržavati, financijski kapital je u velikoj mjeri u stopu pratio industrijski kapital – oba su rasla i širila se gotovo sinkronizirano.

To više nije slučaj u eri dereguliranog financijskog kapitala u kojem se prodaju i kupuju prava vlasništva nad bezbrojnim komadima papira, umjesto da potiču stvaranje prave, nove vrijednosti u obliku opipljivog novog proizvoda ili usluge. Trgovina papirima postala je primarna djelatnost financijskog kapitala i glavna meta za investiranje u kojem napuhavanje cijena ama baš svega čime se trguje, čini glavni izvor profita, usput podržavajući parazitsku ekspanziju financijskog sektora nauštrb realne ekonomije.

Nova doktrina nije samo uporila tradicionalan protok novca iz financijskog sektora prema produktivnim investicijama u realnom sektoru ekonomije, već ga je hakirala – tako da danas kapital teče iz realne ekonomije prema financijskom sektoru, – što vidimo i iz činjenice da banke postaju vlasnici nekadašnjih industrijskih giganata. Kada financijski sektor ispravno funkcionira, on prvenstveno reciklira ‘besposlen’ novac, pretvarajući ga u kapital za investiranje.

30-ak godina deregulacije financijskog tržišta potaknulo je stvaranje novih financijskih instrumenata koji su se uvelike temeljili na prijevarnim Ponzi shemama za stjecanje profita, kojima je isisavan profit iz proizvodnog sektora kako bi financijski sektor, poput parazita, rastao na njihovim plećima. Ono što je nekada bio simbiotski odnos između financijskog i proizvodnog sektora pretvorio se u agresivni parazitizam, gdje je parazit postao veći i snažniji od svog domaćina.

Prijetnja globalnom katastrofom

Jasan indikator ovog zloslutnog trenda isisavanja kapitala iz realnog prema financijskom sektoru je matematika – prava znanost. Ona nam kaže kako je prije 1980. godine i prvih deregulacija financijskog sektora, korporativni profit imao oko 9 posto udjela u BDP-u, a jednako toliko su iznosile i investicije financijskog sektora u realnu ekonomiju.

Do danas, iako je korporativni profit porastao na otprilike 12 posto BDP-a, investicije u realnu ekonomiju smanjile su se na svega 4 posto BDP-a. To, bez ikakve sumnje, znači da sve veći i veći dijelovi korporativnog profita bivaju preusmjereni iz realnog sektora ekonomije u financijski sektor, uglavnom kroz otkup vlastitih dionica, sumnjiva spajanja kompanija u mega-kompanije i naravno, neprijateljska preuzimanja. To je bez ikakve sumnje razlog što investicije u realan sektor postupno nestaju.

S novim načinom djelovanja financijskog kapitala usko su povezani i mehanizmi koji služe za izmještanje kapitala iz realnog u financijski sektor, koje su omogućili centralni bankari uz pomoć političara. I jedni i drugi nisu ništa više od pijuna financijskih aristokrata koji globalnim financijskim sustavom vladaju i upravljaju preko svojih vjernih, bogato plaćenih slugu na pozicijama moći.

Svaka nevolja na tržištu kapitala spremno je pometena pod tepih izdašnim injekcijama jeftinog novca koji se iz centralnih banaka slijeva u komercijalne banke i financijske institucije, navodno da bi se potaknula proizvodnja i otvaranje novih radnih mjesta jeftinim kreditima.

U stvarnosti, taj jeftin novac s nikakvom ili gotovo nikakvom kamatom rijetko završava u realnoj ekonomiji. Opet se ubacuje u financijski sektor kako bi se još više napuhale cijene njihovih papira, ili da se stvore novi tržišni boomovi koje slijede lomove, gdje se svaki lom opet refinancira novim, još većim dozama novca poreznih obveznika, čime njihovi ostali, već prenapuhani baloni postaju još napetiji, s neminovnom sudbinom da prsnu prije ili kasnije.

A kada prsnu, sa sobom donose i novu, višu cijenu koju će porezni obveznici morati platiti za novi bail-out. Jer, oni su too-big-to-fail, pa nema drugog rješenja, kažu, nego da ih se opet izvuče tuđim novcem, inače će nastupiti globalna katastrofa i Mad Max scenarij na ulicama.

Dokle tako misle raditi? Nemoguće je ne primijetiti katastrofu koju takva politika dovlači pred svačija vrata.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Kreatori u sjeni: Surovi eksperiment nad Europom samo je početak
Duga povijest grčke financijske krize

Filed under: NOVAC · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama