CHEMTRAILS I STUDIJE O GEOINŽENJERINGU: ‘Ne postoje’ – a nebo iznad plaža obaviju izmaglicom

“Ispuštanje kemijskih supstanci u atmosferu iz komercijalnih i vojnih zrakoplova najjeftiniji je i najbolji način povećanja refleksije sunčevih zraka radi smanjenja globalnog zatopljenja i klimatskih promjena, ali cijeli projekt treba držati dalje od očiju javnosti”

Posljednjih dana iznad mnogih primorskih i dalmatinskih gradova vidio se isti prizor. Preko sunčanog, čistog, plavog neba u kasne popodnevne sate prelijetali su zrakoplovi ostavljajući iza sebe bijele dimne tragove, na prvi pogled nalik uobičajenim kondenzacijskim tragovima koji u nekim vremenskim uvjetima ostaju iza zrakoplova na mlazni pogon. No, čak i u takvim uvjetima nikad nisu duži od dvadesetak dužina zrakoplova i uglavnom nestaju iza njega, što je i očekivano ponašanje za vodenu paru.

Posve neuobičajeno ponašanje jest da se takvi tragovi prostiru s kraja na kraj horizonta preko više desetaka kilometara, stoje na nebu i pomalo se šire, što svatko može provjeriti golim okom i to, na žalost, vrlo često. I što su ih ovoga puta mnogi ljudi na plažama i uočavali i komentirali, za razliku od vremena prije sedam ili osam godina kad se isti prizor pojavljivao na nebu iznad plaža. No, tada je većina ljudi ipak bila zabavljena kupanjem.

Umjetno stvorena izmaglica

Čak i oni koji ovih dana nisu podizali pogled sa zabave na plažama niti su promatrali nebo i te kako su dobro osjećali učinak „dimnih” tragova. Skoro da je bilo nevjerojatno promatrati koliko se svaki pojedini trag može proširiti u široku zavjesu bijelog dima i u sprezi s drugim tragovima istog ponašanja zastrti sunce do te mjere da oko pola osam ili osam sati – kad je obično još vruće ili barem ugodno toplo na plažama – postane čak prohladno. Pogled na nebo objašnjavao je i zašto: sunčeva svjetlost s do tada vedrog plavog neba sad se teškom mukom probijala kroz umjetno stvorenu maglicu koja je postupno obavijala cijelo nebo.

Ta pojava, zvana „chemtrailsi”, ima doista čudan status. Usprkos tome što je svatko može promatrati čak i laičkim okom, tijekom samo kojih pola sata uočiti njihovo doista bizarno ponašanje koje završava mliječno-bijelom izmaglicom koja zastire cijelo nebo, o njima se nikad ne govori u novinama, na radiju, televiziji – tzv. mainstream medijima. S druge strane, Internet ih je prepun, ali za razliku od drugih čudnih i teže provjerljivih priča, ovu svatko može provjeriti. No, kako nametnuta slika stvarnosti isključuje postojanje te pojave, „ozbiljni” ljudi i mnogi profesionalci (ne svi) jednostavno kao da ne vide što im je pred očima. Ponekad se u pokušaju obezvrjeđivanja legitimnih upita ljudi (koji uvijek ostaju bez odgovora) napuhnuto pozivaju na svoje društvene statuse ili diplome, koje bi im bilo bolje odmah vratiti ako ne shvaćaju čak ni kako se kondenzacijski tragovi zrakoplova – vodena para – prirodno ponašaju.

Ignoranti i klimatski geoinženjering

Potpuno je jasno zašto te intervencije na nebu sustav ignorira i time ih, prilično uspješno, gura u kategoriju nepostojećeg (što pokazuje i do koje mjere je moguće upravljati ljudskom percepcijom). Njihovo priznavanje pokrenulo bi domino-učinak pitanja o tome kako naš svijet zaista funkcionira, ali prepuštamo vam da ih sami sebi postavite. U međuvremenu, bit će zanimljivo promatrati kako će se poricatelji postojanja „chemtrailova” ponašati kad sustav završi s operacijom koju je započeo prije četvrt stoljeća i polako počne „chemtrailovima” priznavati pravo postojanja. Najvjerojatnije će ih obuzeti amnezija na njihovo dosadašnje ponašanje pa će jednakom žestinom početi braniti teze koje će im sustav servirati – da je riječ tek o divovskoj operaciji klimatskog geoinženjeringa s ciljem umanjivanja učinaka globalnog zatopljenja. Koje također ne postoji, a tu ideju moguće je u samo nekoliko minuta „razmontirati” s nekoliko temeljnih fizikalnih zakona i brojki. No, nekad persuazivno, nekad nasilno, a nekad potkupljivačko upravljanje ljudskom percepcijom i na ovom se polju pokazalo uspješnim. O tome nekom drugom prilikom.

Kad isti sustav koji je do sada lagao da ne postoje „chemtrailovi” (mada su bili svima vidljivi) promijeni ploču, teško da će mu biti za vjerovati. Jer s neba se svašta baca na ljude i prirodu, a primarno je riječ o vrlo sofisticiranim transhumanističkim tehnologijama, što nas već odvodi u smjeru scenarija kojeg se može doživljavati znanstveno-fantastičnim, ali to ne znači da je nužno manje točan. Uvijek se potrebno zapitati o podrijetlu vlastitih stavova, uvjerenja i misli i tako uočiti koliko malo toga zapravo znamo iz izravnog iskustva te da skoro cijela slika našeg doživljaja svijeta stiže do nas provučena kroz bezbroj filtera, brižno pročišćena od istine. Ovoga puta vratit ćemo se više od dvadeset godina u prošlost i zaviriti u nimalo skrivene (zapravo javno objavljene) studije kojima se proučavala tehnička izvedivost toga što naše nebo obavije u izmaglicu, ali zapravo – je l’ tako – ne postoji.

Obilje dokaza o planiranju geoinženjerskih pothvata

Uvjerljive dokaze o planu globalnog klimatskog geoinženjeringa nudi veliko istraživanje iz 1992. koje su sponzorirali Nacionalna akademija znanosti (NAS) SAD-a, Nacionalna akademija inženjerstva SAD-a i Institut za medicinu SAD-a po narudžbi Kongresa SAD-a, naslovljeno: “Političke implikacije stakleničkog zatopljenja: Suzbijanje, prilagodba i znanstvena baza”.

Ono pruža obilje dokaza o planiranju geoinženjerskih pothvata, sa zaključkom da je ispuštanje kemijskih supstanci u atmosferu iz komercijalnih i vojnih zrakoplova najjeftiniji i najbolji način povećanja refleksije sunčevih zraka u svrhu pokušaja smanjenja globalnog zatopljenja i klimatskih promjena, te da se zbog raznih zakona i regulativa cijeli projekt treba držati dalje od očiju javnosti.

U toj studiji iz 1992., koja sadrži planove o geoinžnjeringu koji uključuju “chemtrailove”, detaljno se opisuju preferirane metode geoinženjeringa za smanjenje stakleničkih plinova, na sljedeći način: “Nekoliko opcija geoinženjerstva čini se da posjeduju znatan potencijal za neutralizaciju globalnog zagrijavanja i smatramo da su dosta jeftiniji od drugih predstavljenih opcija. (…) Ove će opcije svakako biti potrebne ako dođe do stakleničkog zagrijavanja, do klimatske osjetljivosti na vrhuncu raspona objašnjenog u ovom izvješću te ako svi ostali napori ograničavanja emisije stakleničkih plinova podbace. (…) Prvi skup geoinženjerskih opcija zaklanjao bi nadolazeće sunčevo zračenje česticama prašine ili čađe u orbiti oko Zemlje ili u njenoj atmosferi.

Drugi skup mjera sastojao bi se od mijenjanja količine oblaka povećanjem kondenzacije njihove jezgre putem pažljivo kontroliranih emisija čestica.(…) Pošto samo maleni dio sunčevog zračenja uspije doći do zemljine površine, predloženo povećanje refleksije bilo bi učinkovitije da se obavlja na većim visinama u atmosferi. (…) Postavljanje ovakve zavjese u atmosferu ili nisku zemljinu orbitu (…) moglo bi uključivati mijenjanje količine i karakteristike naoblake, moglo bi zauzeti formu konstantnog prekrivača ili bi moglo biti podijeljeno u mnogo ‘ogledala’, odnosno oblaka prašine. (…) Prašina aerosola u (…) modelu (Ramaswamyjevom i Kiehlovom, op. A.M.) distribuirana je između 10 i 30 km u stratosferu, jednako preko cijelog planeta.”

Ispuštanje aerosolnih čestica u atmosferu

A evo i kako je zamišljeno da se aerosolne čestice dostavljaju u atmosferu: “Emisije čestica 1 posto mase goriva komercijalne zrakoplovne flote na visinama između 12 – 30 km za vrijeme od 10 godina bi promijenili planetarnu refleksiju dovoljno da neutraliziraju učinke udvostručavanja CO2. Oni predlažu da se podešavanje sustava izgaranja motora komercijalnih letova na način da više sagorijevaju na većim visinama može napraviti sa zanemarivim gubitkom. (…) Ako jedan posto zrakoplova leti iznad 12 km visine i emitira čađu, potrebna će masa čestica biti izbačena u atmosferu tijekom desetogodišnjeg razdoblja. (…)

Međutim, trenutni komercijalni letovi rijetko lete iznad 12 km, a životni vijek čestica na trenutnim operativnim visinama će biti puno kraći od 10 godina. (…) Alternativna mogućnost je jednostavno unajmiti komercijalne zrakoplove da raznose prašinu do svoje maksimalne visine leta, gdje će je potom distribuirati. (…) U 1987. godini, domaće aviokompanije prevele su 4339 milijuna tona po milji tereta, s ukupnim prihodom teretnog prometa od 4904 milijuna dolara (US Bureau of the Census, 1988). To ukazuje na troškove od nešto više od 1 dolara po toni po kilometru za prijevoz tereta. Ako misija distribucije prašine zahtjeva protuvrijednost od 500 milja leta (oko 1,5 sati), cijena za isporuku prašine je 500$/t. Ako je potrebno dostaviti 1010kg prašine svakih 83 dana, biti će potrebno pet puta više ukupnog broja tona po milji od 1987. godine. (…) Možda najveće iznanađenje ove analize su relativno maleni troškovi primjene nekih geoinženjerskih opcija.”

Iz dokumenta je vidljivo da su o metodama geoinženjeringa na tragu onih koje vidimo na nebu iznad sebe znanstvenici raspravljali prije 25 godina, da je opcija izbacivanja kemikalija u atmosferu iz aviona iznenađujuće jeftina te da je potpuna implementacija ovakvih opcija geoinženjeringa moguća kroz najkasnije dvije godine od dana odluke. „Chemtrailovi” su se diljem svijeta počeli pojavljivati krajem 1990-ih, što znači da je bilo dovoljno vremena za razvijanje i usavršavanje tih tehnologija.

Također, autori tvrde da razne regulative, ekološki zakoni i slične prepreke izravno sprječavaju poduzimanje koraka protiv opasnosti koje nam, „zbog klimatskih promjena prijete izravno i neizravno”, a “namjerni geoinženjering, odnosno ljudski vođena manipulacija Zemljinih klimatskih sustava vjerojatno je ta alternativa.“

Stvaranje globalnog atmosferskog štita, ali u tajnosti

Na kraju dokumenta zaključeno je da je najučinkovitiji način borbe protiv globalnog zatopljenja špricanje reflektirajućih smjesa aerosola u atmosferu koristeći komercijalne, vojne i privatne zrakoplove. Tim globalnim atmosferskim štitom, od spojeve aerosola od aluminijevih i barijevih oksida, povećala bi se refleksija planeta, a ta je metoda, zaključeno je, i najisplativija i dala bi najbolje rezultate. Provodila bi se u tajnosti kako bi se izbjegli problemi oko zaštite okoliša i sličnih regulatornih neprilika. Kao što vidite, neki uvijek smatraju da su iznad svakog zakona.

Američki Kongres je tu studiju naručio 1992., intenzivno špricanje atmosfere počelo je krajem 1990-ih, a u studenom 2011. mediji su bili preplavljeni viješću da su „znanstvenici” Bijele kuće priznali kako se atmosfera „tretira solima barija, aluminijevim dioksidom i drugim otrovnim spojevima” u sklopu tajnog projekta kojim se manipulira atmosferom.
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)