Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » NEKAD SLAVNA TVORNICA SUTRA ĆE OTPUSTITI SVE RADNIKE ‘Imali smo bazen i kuglanu, dobivali 13. plaću, viškove i regrese… Sada idemo na cestu’

NEKAD SLAVNA TVORNICA SUTRA ĆE OTPUSTITI SVE RADNIKE ‘Imali smo bazen i kuglanu, dobivali 13. plaću, viškove i regrese… Sada idemo na cestu’

TOZ-bankrot-stecajBrutalni kapitalizam je polako zakucao na vrata svih tvornica u Hrvatskoj! Nestaju polako sve tvornice koje su hranile hrvatske građane. Ljudi se 25 godina nakon socijalizma i u samostalnosti pitaju…. gdje to sve ide i zašto?

Školska godina je pred vratima i trgovine su naručile olovke, tuševe, flomastere, bojice. Narudžbe će se odraditi, a sljedeće godine, tko zna…

Nakon punih 78 godina, Tvornica olovaka Zagreb (TOZ) Penkala sutra će formalno otpustiti sve radnike. Neki od njih pokupit će svoje stvari i zadnji put proći kroz hodnik tvornice: pogledati pomalo tužni tvornički dućan, mahnuti portiru i izaći iz kruga Penkale. Bit će to za njih kraj jednog razdoblja, no za tvornicu možda još ima nade.

Radnike otpuštaju jer im to nalaže zakon, prema kojem mjesec dana nakon proglašenja stečaja mora otkazati sve ugovore o radu. No, situacija u slučaju nekad slavnog TOZ-a zasad ipak nije tako crna: dio radnika isti će dan dobiti nove ugovore i nastaviti s proizvodnjom do sredine rujna. Njih, pretpostavlja uprava, negdje oko 35. U narednih mjesec dana oni će imati pune ruke posla: školska godina je pred vratima i sve trgovine već su od njih naručile olovke, tuševe, flomastere, vodene bojice, pastele…

Narudžbe će se odraditi, a uprava se nada da bi ih moglo biti još. Sigurno je da će još ova generacija prvašića pisati zelenim TOZ-ovim olovkama: upitno je hoće li isto doživjeti mališani koji će iduće godine krenuti u osnovne škole.

Dio djetinjstva

Na području bivše Jugoslavije generacije su odrastale pišući njihovim olovkama, crtajući njihovim flomasterima i izrađujući predmete od njihova plastelina. Mnogima je znak ove tvornice dio djetinjstva i zato su s nevjericom dočekali vijest da će se proizvodnja zaustaviti.

No, poznavatelje situacije u toj nekoć velikoj i moćnoj tvornici proglašenje stečaja nimalo ne čudi: već godinama glomazni prostori traže ogromna sredstva samo za održavanje. Godinama su se radnici borili proizvodeći, a narudžbe su i dalje stizale. To, čini se, nije bilo dovoljno da TOZ izbjegne crnu statistiku: uprave nisu ulagale u održavanje prostora, nabavu nove opreme, što je na kraju dovelo do zatvaranja. Pisalo se i o kaznenim prijavama i raznim malverzacijama, zbog čega je tvornica stradala.

Ipak, nije sve crno – tvrdi bivši direktor Tihomir Lalić, koji sa stečajnim upraviteljem u narednih mjesec dana planira napraviti detaljnu analizu situacije. Plan je, kaže, vidjeti koji pogoni i dalje mogu nastaviti s proizvodnjom, pozvati neke od radnika da se vrate i opet pokrenuti proizvodnju olovaka, bojica, flomastera, tempera, vodenih bojica… TOZ je poznata tvrtka, mnogi su godinama radili s njihovim proizvodima, pa se vodstvo posrnule tvornice nada kako bi narudžbe iz zemlje i inozemstva ipak mogle nastaviti pristizati, unatoč crnim vijestima koje su iz pogona dolazile u posljednje vrijeme.

Rad u ovim glomaznim pogonima je neodrživ. Samo da se malo ugrije prostor treba nam sto tisuća kuna za plin mjesečno, pa sam ja prošlih godina odlučio ne grijati upravnu zgradu, nego samo proizvodne pogone. Nisam zato bio baš popularan, ali dobro, zaključio sam da mogu preživjeti manjak popularnosti. Priznajem da smo sada u zaista teškoj situaciji, no vjerujem u uspjeh. Ponosan sam na to što smo u stečaj otišli bez kune duga prema radnicima, po čemu smo jedina takva tvornica u zemlji. Radnicima ne dugujemo niti jednu jedinu lipu. Vjerujem da će se i dalje raditi, no u smanjenom opsegu – tvrdi bivši direktor Tihomir Lalić.

Atmosfera u krugu tvornice, koji se prostire na šest tisuća kvadrata, vrlo je turobna. U pogonu zatičemo svega desetak radnika. Prostorije su prazne – radi tek poneki stroj, koji izgleda vrlo staro. Radnici kažu kako i jesu stari – no, tvrde, svi su ispravni i na svima se još godinama može proizvoditi. Za strojevima uglavnom sjede žene.

TOZ

Prijevremena mirovina

Sve one odmahuju glavom na pitanja o budućnosti – neke će ići u prijevremenu mirovinu. Druge se nadaju da će se proizvodnja uskoro opet pokrenuti, pa će u pogonu biti posla za njih. Treće još uvijek ne mogu vjerovati da će uskoro prestati raditi svoj posao i još nisu smislile što će ubuduće raditi. Sve one s nostalgijom se sjećaju razdoblja koje nazivaju zlatnim razdobljem tvornice – vremenom kada je pogon bio pun ljudi, plaće su bile dobre, išlo se na zimovanja, ljetovanja, izlete…

“U TOZ-u radim 26 godina. Sjećam se vremena kad sam tek došla: svaki kut tvornice bio je pun. Bilo je više od tisuću radnika, a koristili smo sve zgrade tvornice. Danas su one uglavnom iznajmljene. Počela sam raditi u pakeraju, a tijekom vremena bila sam u bojaoni, kontroli kvalitete… Prošla sam gotovo sve odjele u svom radnom vijeku i meni je je ovaj pogon više od tvornice. Možda me netko neće razumjeti, no meni je ova tvornica drugi dom, a tako je i mnogim drugim mojim kolegama. Na neki način, svi mi smo stvarali TOZ i svi mi i jesmo ova tvornica” – kaže Željka Martić, jedna od radnica koju zatječemo u pogonu.

Prisjeća se kako je nekoć sve izgledalo: ujutro bi se pogonima proveo prodavač s kolicima punima krafni i kavom, pa su se u prostorijama miješali mirisi boja, ljepila i kave. U kantini je uvijek bilo ljudi, a hranu su plaćali u protuvrijednosti današnje dvije kune. I drugi radnici s nostalgijom se sjećaju nekadašnje slavne tvornice, koja je imala bazen, kuglanu, košarkaški teren, rukometnu ekipu… Ljudi su bili zadovoljni: dobivali su 13. plaću, viškove, regrese, poklone za blagdane, odlazili su na izlete, a stariji radnici sjećaju se i jednog nezaboravnog odlaska u Mađarsku, u shopping. Smiju se tajanstveno i ne dijele s nama nikakve detalje – kažu, taj izlet će sigurno mnogi pamtiti, ali to ostaje tvornička tajna. Ne ispitujemo ih dalje, no svakako se čini da je taj provod bio nezaboravan.

Boležljivi vrtlar

Sjećaju se i simpatičnog i boležljivog starog vrtlara, koji je održavao zelene površine u pogonu. Svake je godine sve teže radio, no svoj je posao obavljao besprijekorno. Nakon njegova otkaza nitko se nije bavio zelenilom, pa je ono danas na nekim dijelovima zemljišta vrlo bujno.

Radnici kose kad stignu, kažu, a zelene površine jasno govore o tome da se o njima ne vodi računa. Dio iza stražnjeg djela tvornice zaista je prava mala džungla, jer ga nema tko održavati.

“Moja mama je radila u tvornici, a i ja sam se zaposlila ovdje. TOZ je uvijek bio obiteljska tvrtka: svi mi osjećali smo se kao domaći, a bili smo okruženi svojim članovima obitelji, prijateljima, susjedima. Naravno, bilo je to u vrijeme kada je bilo puno zaposlenih: sada, kada je broj nas u pogonima manji od 50, nema te atmosfere. Nije to više ono što je nekada bilo, no mislim da ni ne može biti. Vremena su se promijenila, tržište je drugačije. Penkala više nije ono što je bila, no slažemo se s time da se tvornica mora mijenjati, pa je možda vrijeme za nešto novo” – kaže Danijela Padavić, koja u tvornici radi 13 godina.

TOZ

Otužna atmosfera

S radnicima sjedimo u pogonu gdje se proizvode olovke. Radno vrijeme je gotovo, raznobojne olovke su zapakirane u kutije. Atmosfera je otužna – priča se samo o prošlim vremenima.

Da unesemo malo veselja, pitamo radnike gdje je žirafa. Gromoglasno se smiju. Naime, prije godinu dana uprava TOZ-a najavila je da razmišlja o nabavi – žirafe. Odlučili su nabaviti egzotičnu životinju i onda posjetiteljima naplaćivati da je gledaju. Ideja im je pala na pamet zato što u zagrebačkom zoološkom te životinje nema, oni imaju dosta prostora u pogonu koji ne koriste, a ako bi svaki posjetitelj platio 10 kuna kako bi vidio žirafu, moglo bi se na tome dosta zaraditi. Naravno, ideja je propala i žirafa nikad nije došla u tvornicu, a radnici kažu kako su zapravo sretni zbog toga: pobogu, kažu nam, što bismo mi s tom životinjom?

“Gdje bi bila smještena? I što da prije posla svatko od nas skokne do nje i nahrani je? Dobar bi mi bio opis posla: srijedom hranim žirafu i izrađujem pastele, to bi mi bile sjajne preporuke” – smije se jedna radnica.

No, žirafa je jedino što radnike nasmijava, jer im budućnost nije svijetla. Uprava je prije gotovo sedam godina najavila da bi se na području današnje tvornice izgradilo stambeno-poslovno naselje, koje bi imalo 800 stanova, dječji vrtić, sportsku dvoranu s wellnessom i trgovine. U kompleksu bi niknuo toranj u obliku penkale s muzejom, koji bi bio podsjetnik na tvornicu olovaka i slavnog izumitelja. O kompleksu uprava sada ne govori ništa, spominju samo kako će dobro proučiti situaciju. Lalić kaže kako je jasno da se nekretnine preko noći ne mogu prodati, no da je prodaja nužna kako bi se tvornica ipak spasila.

Splet raznih okolnosti

Za propast slavne tvornice radnici ne okrivljuju nikoga konkretno – kažu, to je splet raznih okolnosti. Od loših odluka nekih uprava, preko nemara prilikom održavanja pogona, nedostatka vizionarstva do promjene načina rada. Više nema sirovina koje su nekoć koristili, kažu – primjerice, indonezijska lipa više nije dostupna na svjetskom tržištu, a od nje su nekad izrađivali svoje najkvalitetnije olovke.

No, bez obzira na to što su se sirovine promijenile, a njihovi strojevi su zaista stari, radnici kažu kako su svi oni zajednički gradili TOZ i željeli bi ga ponovno vratiti u stare, slavne dane. Odnosno, vratiti mu staru slavu u novim danima, pa da proizvodi iz njihove tvornice i dalje budu dio školske svakodnevice tisuće mališana.
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

CHEMTRAILS I STUDIJE O GEOINŽENJERINGU: ‘Ne postoje’ – a nebo iznad plaža obaviju izmaglicom
STIŽE NAS TITOVA KLETVA: TAJNE SLUŽBE SNIMILE BROZOVE POSLIJEDNJE RIJEČI…

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama