Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Featured, SVIJET U RATU » Od Drugog svjetskog rata do danas: Duga povijest ukrajinskog nacizma u službi Washingtona

Od Drugog svjetskog rata do danas: Duga povijest ukrajinskog nacizma u službi Washingtona

amerika-ukrajina-nacizamNakon prevrta u Kijevu, točno prije godinu dana, Rusija se odlučila na aneksiju Krima, a na istoku zemlje je zbog represije koja je kulminirala masakrom u Odesi i sustavnim obespravljivanjem „nepoćudnih“ Ukrajinaca i etničkih Rusa buknuo oružani ustanak

Nedugo nakon prevrata i kada su u Moskvi vidjeli da nikakva suradnja s prevratničkom vladom u Kijevu neće biti moguća, Rusija se odlučila na pripojenje Krima i tako je bivša ukrajinska Autonomna Republika Krim posve sigurno zauvijek postala ruska federalna jedinica, a govor ruskog predsjednika Vladmira Putina prilikom potpisivanja ujedinjenja bi se mogao sažeti u jednu jedinu rečenicu: “Rusija je, u prvom redu Washingtonu, ali i poslušnicima iz Europske unije, rekla – Sad je dosta!”.

Nakon toga su zapadni mediji u skaldu s naputkom Washingtona Putina proglasili „novim Hitlerom“, europskim liderima su uspoređivani s britanskim premijerom Chamberlainom, a slabi lahor slobode stiže jedino iz Washingtona. Naravno, Ukrajina je postala žrtvom „ruske agresije“ i zemlja koja nužno treba pomoć „cijele međunarodne zajednice“, iako se na kraju ta „međunarodna zajednica“ svodi na osovinu SAD-EU-Kanada-Japan i još nekoliko vazalskih država poput Australije i sl.

Međutim, povijest nije počela prije godinu dana i sustavno se prešućuju desetljeća licemjerne politike Zapada, koji se poziva na liberalne vrijednosti Francuske revolucije: “Slobodu, jednakost i bratstvo”. Tu su politiku pratile aktivnosti koje sa slobodom, jednakošću i bratstvom nemaju nikakve veze. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, što je također posljedica lakovjernosti i pogrešne, ako ne i namjerne politike Mihail Gorbačova, Rusija je Washingtonu povjerovala kako će na Kosovu biti ispoštovana Rezolucija 1244. Umjesto prekida ratnih operacija i povratka stanovništva, Kosovo je odcjepljeno od Srbije, a što je još gore – umjesto neovisnosti ta bivša jugoslavenska pokrajina egzistira isključivo kao američka vojna baza u jugoistočnoj Europi u kojoj neam nikakve “neovisnosti”, a život je postao surov do te mjere da zbog bijede ovih tjedana traje masovni egzodus kosovskih Albanaca prema EU.

Nakon toga su uslijedile agresije NATO saveza na Afganistan i Irak, te prijevara u Vijeću sigurnosti i uništenje Libije. Bez obzira na sve, dugi niz godina je Rusija ipak poštovala i odredbe iz sporazuma o nuklearnom razoružanju, da bi se Washington zbog nepostojeće iranske prijetnje odlučio postavljati proturaketni štit u Europi i to na samim granicama Ruske Federacije. Glavni sponzori ukrajinske krize su 21. veljače 2014. jamčili sporazum ukrajinske oporbe i predsjednika Viktora Janukoviča, da bi u roku 24 sata taj isti sporazum pogazili i prevratom na vlast postavili prozapadnu oporbu. U Kijevu je tada bio prisutan i izaslanik ruskog predsjednika, što znači da je Janukovič pristao na sporazum misleći da je dobiveno jamstvo ujedno i obećanje Moskvi da će ipak doći do smirivanja situacije, dogovorenih izbora i promjene ustava, kao što je bilo dogovoreno. Po mnogima je Moskva predugo i šutjela, no onda je očigledno zauzela stav ispod kojega više sa Zapadom neće biti nikakvog kompromisa.

Nakon svega navedenog, postavlja se pitanje je li postojao ijedan razlog da ljudi na Krimu i istoku Ukrajine povjeruju Arseniyu Yatsenyuku koji je tada na ruskom jeziku poručio “kako Ukrajina nema namjeru ući u NATO savez i da se neće dirati u stečena manjinska prava, niti u ruski jezik”? Njemu se jednostavno nije moglo povjerovati iz prostog razloga što su od prvog dana prevrata najjače snage u Ukrajini bile i ostale nacionalisti i neonacisti iz Svobode i Desnog sektora, koji su čak zauzeli ključne pozicije u sigurnosnom aparatu fantomske vlade u Kijevu. Zapadni mass-mediji vole tvrditi “kako je riječ o marginalnim skupinama koje neće znatno utjecati na demokratsku budućnost Ukrajine”, a Putin je postao “novi Hitler, koji je Ukrajini oteo Krim isto kao Njemačka pred Drugi svjetski rat Sudete Čehoslovačkoj”.

Rusija je neprestano upozoravala na rastući fašizam u Ukrajini, od kojeg se stanovništvu Krima, istočne Ukrajine i ukrajinskim Židovima još ledi krv u žilama. Zapad je i dalje tvrdio “kako je to sve laž i da su Ukrajinci željni slobode i demokracije”. U Ukrajini danas ne postoji niti jaka vojska, niti sigurnosni aparat, budući da je Ukrajina dvadeset godina samo izvozila oružje, a njene oružane snage koje su raspolagale tenkovima T-64 i tek ponekim oklopnim vozilom novije proizvodnje, helikopterom i zrakoplovom poražene su i ponižene u Donbasu. Jedina prava snaga u Ukrajini su Nacionalna garda i samostalne neonacističke bojne desnog sektora sastavljene od sljedbenika nacističkog kolaboracionista Stepana Bandere, a tko je bio Bandera i kakva opasnost Europi prijeti od njegovih sljedbenika bolje je i ne razmišljati.

To su povijesne činjenice koje nitko ne može osporiti čak ni u Washingtonu. Međutim, ukoliko će im to pomoći u destabilizaciji Moskve, američkoj administraciji očigledno nimalo ne smeta suradnja čak i s nacistima.

Sada će netko pomisliti da ta suradnja traje proteklih godinu, dije ili tri i da se lako mogu pokidati veze između State Departmenta i ukrajinskih neonacista, ali to nije tako i zbog toga ukrajinski problem treba rješavati Europa u dogovoru s Rusijom, u protivnom će nam se uskoro fašizam potpuno slobodno valjati po ulicama europskih metropola.

Naime, suradnja američke administracije, tajnih službi i Pentagona s ukrajinskim nacistima ne traje od studenog 2013. i ovdje nije riječ o ad hoc savezu. Ta suradnja traje još od 1945. i nikada nije ni prestala. Ukrajinski nacistički vođe su bili među tisućama nacista koji su pobjegli na zapad 1945., a potom su ih Amerikanci godinama koristili za subverzivne djelatnosti protiv Sovjetskog Saveza. Nakon završetka Hladnog rata i raspada sovjetskog imperija ništa se nije promijenilo i CIA je opet izvukla radikalne neonacističke skupine kao adut u borbi protiv ukrajinske vlade, kao što je desetljećima činila protiv mnogih drugih naroda i država.

Dokumenti koji potvrđuju dugogodišnje veze Washingtona i ukrajinskih nacista

Arhivi američkih obavještajnih agencija su prepuni detalja i podataka o odnosu Washingtona s ukrajinskim nacionalistima i kolaboracionistima iz Drugog svjetskog rata. Međutim, 6. ožujka 2014. se oglasila Nezavisna radnička partija iz Chicaga (Independent Workers Party of Chicago) koja navodi: “Naišli smo na dokument izdan od strane Nacionalnog arhiva u studenom 2010. koji je dio deklasificiranih tajnih dokumenata CIA-e. U dokumentu pod nazivom “Hitlerova sjena: Nacistički ratni zločinci, SAD obavještajne službe i Hladni rat”, autora Richarda Breitmana i Normana J.W. Gode može se pronaći i dio koji govori upravo o vezama CIA-e i ukrajinskih fašista. Tu su i dokumenti u kojima se govori o uspjehu američke administracije u spašavanju od uhićenja od strane sovjetskih službi nakon Drugog svjetskog rata ukrajinskog nacističkog kolaboracionista Stepana Bandere”. (Hitler’s Shadow: Nazi War Criminals, U.S. Intelligence and the Cold War)

Kasnije, kada se Stepan Bandera smjestio u Münchenu , Washington započinje hladnoratovske aktivnosti u kojima Ukrajinci dobivaju veliku ulogu. Bandera okuplja ukrajinske nacionaliste koji formiraju protu-sovjetsku ilegalnu organizaciju koja slijedi upute Washingtona, a prema izvješćima CIA-e iz 1984. “Bandera je ambiciozni političar i time odskače u odnosu na ostale ukrajinske imigrante”. Gotovo sve aktivnosti, a i dobar dio troškova fašističke Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B) snose američki porezni obveznici, koji u domovini još uvijek naivno slave “pobjedu slobodnog svijeta nad fašizmom”.

“1959. Bandera je ubijen i Amerikanci to šutke prihvaćaju, međutim, njegova smrt nije omela CIA-ine planove usmjerene protiv sovjetskih snaga u Ukrajini. Washington se u to vrijeme već u potpunosti oslanja na protjerane ukrajinske lidere koji su za vrijeme rata bili Banderini sljedbenici i suradnici. O njima u egzilu skrbi CIA i nastavljaju posao na podrivanju Sovjetskog Saveza do njegovog konačnog raspada”, piše povjesničar i publicist Max Blumenthal.

Dokument objavljen 2010. otkriva kako Allen Dulles, direktor CIA-e od 1953.do 1961., inače poznat kao organizator operacije “Ratlines” kojom su se nakon Drugog svjetskog rata izvlačili nacistički zločinci i kolaboracionisti, 5.svibnja 1952. piše pismo američkom povjereniku Ureda za imigraciju u kojem se izričito zalaže za Mykolu Lebeda, čelnika tajne policije Banderine organizacije OUN-B.

Dulles pojašnjava “kako je Lebed od neprocjenjivog značaja za agenciju u njenim operacijama, a u svezi budućih značajnih operacija agencije hitno je i neophodno da mu se omogući putovanje u zapadnu Europu prije nego se odluči otputovati nekamo drugdje”.

“Agencija mu mora omogućiti nesmetan ulazak u SAD, bez ikakvih istraga ili incidenata koji bi mogli ugroziti ili privući pozornost na njegove aktivnosti”, američkom Uredu za imigraciju 1952. piše direktor CIA-e Allen Dulles. U Dullesovom pismu se ne spominje Lebedova Gestapovska prošlost, niti njegovo i sudjelovanje Stepana Bandere u etničkim čišćenjima Židova i Poljaka u Ukrajini. Richard Breitman i J.W. Goda opisuju kako je Dullesova zadaća bila slična onome što danas američka administracija čini u Ukrajini, a to je “izravno podrivanje stabilnosti Rusije (tada Sovjetskog Saveza) koristeći se nacistima na ukrajinskom tlu”. Samo po sebi se nameće pitanje je li je ikada taj program prekinut, kako se tvrdi?

Britanski MI6 i njemački BND su bili u izravnom kontaktu s Banderom, a CIA radi s Lebedom od 1950., pa sve do kraja Hladnog rata početkom devedesetih i to usprkos činjenici da američka vojno-kontraobavještajna služba CIC (U.S. Army Counterintelligence Corps) proziva Mykolu Lebeda kao “poznatog sadista i nacističkog suradnika”.

Početkom 1953. pod Lebedovim vodstvom i izravnim nadzorom CIA-e počinje djelovati skupina ukrajinskih radikalnih desničara i nacionalista. 1956. je ova grupa registrirana kao neprofitna organizacija Prolog koja se bavi “istraživanjem i izdavaštvom” (Prolog Research and Publishing Association). Uvijek uz potporu CIA-e, “Prolog” pokreće svoj radijski program, točnije njih 1 200, 70 sati mjesečno i distribuira svoje publikacije: 200 000 novina i 5 000 časopisa.

Do 1980. je “Prolog” proširio svoje djelovanje, te dospio i do ostalih sovjetskih nacija. Tek u lipnju 1985. Ured za specijalna istraživanja (Office of Special Investigations/OSI) američkog Ministarstva pravosuđa započinje istragu o djelovanju Mykole Lebeda. CIA je zabrinuta zbog istrage koja bi mogla kompromitirati operaciju koja traje već godinama, a jednom zaštićeni Lebed ponovo poriče svaku vezu s nacistima. 1991. godine CIA nastoji spriječiti istražitelje da dođu do dokumenata koji bi dokazali izravnu vezu Lebeda i sljedbenika Banderinog OUN-B-a s nacistima, kojima su pomagali u masakrima u zapadnoj Ukrajini i Poljskoj, kao i aktivnosti ukrajinske nacističke organizacije s teritorija SAD-a protiv Sovjetskog Saveza. Mykola Lebed umire 1998. i sahranjen je u New Jerseyu, da bi njegov i duh Stepana Bandere ponovo zaživio na ulicama Kijeva krajem studenog 2013.

Glavni arhitekt sabotaža CIA-e i tajnih operacija protiv naroda istočne i središnje Europe je bio dr. Lev Dobriansky, ukrajinski emigrant i otac pokreta tvz. “Zarobljenih nacija” (Captive Nations). Dobriansky i njegovi desničarski suradnici, posebice oni iz Američkog sigurnosnog vijeća (u kojem je Dobriansky bio časnik op.a.), okupljanju desničarske emigrantske skupine u pokret koji će se boriti protiv Sovjetskog Saveza. Američko sigurnosno vijeće (American Security Council) tada obilno financira ukrajinske nacionaliste i “bivše” naciste, što nije nikakav problem , budući da su članovi vijeća bili i direktori kompanija kao što su Motorola, General Electric, American Zink i Eversharp.

Bez obzira na zločinačku i sramotnu nacističku biografiju, Bandera je uvijek bio i ostao vrlo cijenjen od strane ukrajinskih nacionalista i glasio “kao legendarni borac za slobodu”. Nakon sudjelovanja u kampanji ubojstava ukrajinskih građana koji su podupirali suradnju s Poljacima tijekom ´30-ih godina prošlog stoljeća, Banderine snage se 1943. i 1944. zdušno posvećuju etničkom čišćenju zapadne Ukrajine od Poljaka i Židova i tada je ubijeno 90 000 Poljaka i tisuće Židova (točnim brojem se manipulira, jer se mnoge likvidacije pripisuju isključivo njemačkim nacistima, iako su taj prljavi “posao” odrađivali zajedno).

Tadašnji “premijer” Ukrajine, Yaroslav Stetsko, kao Banderin pretpostavljeni potpuno je predan ukrajinskoj verziji “konačnog rješenja”. Bandera je i nakon Drugog svjetskog rata ostao vjeran fašističkoj ideji etnički čiste Europe, zagovarao totalitarizam, dok su istovremeno s njim povezane snage Ukrajinske pobunjeničke vojske vodile na propast osuđenu bitku protiv snaga Sovjetskog Saveza. Krvoproliće koje su započeli ukrajinski nacionalisti i nacistički kolaboracionisti prestaje 1959., tj. kada agenti KGB-a napokon u Münchenu ubijaju njihovog vođu – Stepana Banderu.

Preživjeli članovi OUN-B-a “slučajno” uz pomoć CIA-e bježe u zapadnu Europu i SAD, gdje u tišini stvaraju savez desničarskih organizacija. 25. veljače prošle godine se Max Blumenthal pita “vraćaju li se ukrajinski nacisti zajedno s Johnom McCainom natrag u domovinu”?

Pojačana suradnja Reaganove administracije s ukrajinskim nacistima

Zanimljivo je da 1949. američki predsjednik Harry Truman šalje prijateljsku poruku ukrajinskim nacionalistima, zaželjevši im “uspjeh u važnim pothvatima”. “Morate razumjeti, mi smo tajna organizacija. Utrošili smo mnogo godina kako bismo dospjeli do značajnih položaja” kaže jedan od članova ukrajinskih radikalnih nacionalista novinaru Russu Bellantu, koji u svojoj knjizi objavljenoj 1988. “Stari nacisti, nova desnica i Republikanska stranka” (Old Nazis, New Right, and the Republican Party) dokumentira preporod ukrajinske desničarske organizacije u Sjedinjenim Državama. “U Washingtonu se OUN-B obnovio pod zastavom Ukrajinskog kongresnog komiteta Amerike (UCCA), krovnom organizacijom koja je okupila cjelokupnu frontu UON-B-a. Do sredine ’80-ih se Reaganova administracija toliko zbližila s čelnikom organizacije, Levom Dobrianskym, koji je čak bio američki veleposlanik na Bahamima, a njegova kćer, Paula, imala je mjesto u odboru Nacionalnog sigurnosnog vijeća SAD-a. Sam Ronald Reagan 1983. osobno u Bijeloj kući prima ratnog premijera Ukrajine, Yaroslava Stetskog, po čijem je nalogu Bandera izvršio brutalni masakr 7 000 Židova u Lavovu”, piše Russ Bellant.

“Vaša borba je naša borba, a vaš san je i naš san”, dokazanom zločincu Yaroslavu Stetsku usred Bijele kuće poručuje američki predsjednik Ronald Reagan. Kada izjave ovakve vrste dolaze od jednog od “najuspješnijih” američkih predsjednika, onda one potvrđuju zaključke dužnosnika američkog Ministarstva pravosuđa i posebne “Jedinice za hvatanje nacističkih zločinaca” (Nazi hunting unit) koju vodi Eli Rosenbaum.

“Od 20 nacista koji se pojavljuju u novim dokumentima, najmanje šestoricu su angažirale američke obavještajne službe, isto toliko sovjetske, a petoricu organizacija Gehlen koju je vodila CIA. Gehlen je zapadno-njemački obavještajni ured osnovan od strane bivšeg Hitlerovog generala, Reinharda Gehlena. Ovi dokumenti dokazuju i otkrivaju tko je u stvari istinski pobjednik Hladnog rata, a to su nacistički ratni zločinci”, kaže Rosenbaum.

Kako god bilo, naivno je vjerovati kako je odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza Amerika prestala koristiti svoje moćno oružje – imigrantsko (sada već neonacističko) podzemlje. Svjedočimo nastavku prakse američke administracije koja u medijima i u izjavama širi rusofobiju, no koju sada premješta na zemlje istočne Europe, Baltik i Gruziju. Jednu činjenicu je vrlo teško osporiti, a to je da neonacisti odjednom postaju vrlo aktivni u svim regijama u kojima NATO savez i SAD vide svoj strateški interes. Upravo taj scenarij je ekplodirao u Ukrajini, a traženje opravdanja za postupke tih neprikrivenih fašista su više nego vidljivi.

22. siječnja 2010. na proslavi Dana ukrajinskog jedinstva, Juščenko i službeno proglašava Banderu narodnim herojem. Treba spomenuti kako je njegova supruga, Katerina Juščenko, bila zaposlena u Bijeloj kući u Uredu za odnose s javnošću tijekom vladavine Ronalda Reagana, koji je, kao što vidimo, otvoreno surađivao s ukrajinskim nacistima.

Kasnije predsjednik Viktor Janukovič poništava dekret o proglašenju Bandere narodnim herojem, ali čini još jednu od brojnih grešaka što nije strogo zabranio djelovanje neonacističkih skupina.

Prema pisanju ukrajinskih medija, tijekom tzv. “EuroMaidana” je samo u Lavovu bilo prisutno 22 000 službeno registriranih neo-nacista, koje su mediji na Zapadu opisivali kao “revolucionare”. Američke obavještajne agencije nikada nisu prekinule kontakte s tim skupinama i u to uopće ne treba sumnjati. Bivši kongresmen Clevelanda, Dennis Kunich, otvoreno optužuje SAD za “prikriveni rad na poticanju nemira, a sve to organizira CIA“.

Sada je već jasno da su CIA, američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID) i Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) imali zadaću raspirivanja nemira i prosvjeda protiv ukrajinske demokratski izabrane vlade i predsjednika Viktora Janukoviča koji je stalno ponavljao, a slike s “EuroMaidana” to potvrđivale, “kako su na ulicama ukrajinskih gradova neonacisti”. Sada imamo zemlju u istočnoj Europi u kojoj neonacisti izravno nadziru vladu, svakodnevno upućuju ultimatume predsjedniku Poroshenku i upravo zbog toga je ustanak u Donbasu i reakcija Rusije povijesni čin otpora uskrsnulom fašizmu. Profesor međunarodnog prava Francis Boyle sa Sveučilišta u Illinoisu (University of Illinois College of Law in Champaign in Illinois), stručnjak s nekoliko doktorata za međunarodno pravo, u intervjuu za Glas Rusije u vrijeme prevrata izjavljuje:

“Ovo je školski primjer državnog udara provedenog od strane CIA-e. Victoria Nuland je bila u suradnji s američkim veleposlanikom u Ukrajini, a sada imamo i snimke koje sve dokazuju. Dakle, to je klasični državni udar, a kako radim na tome, znam prepoznati “smeđekošuljaše” i one su bili tamo. Svoboda, Desni sektor, Banderini sljedbenici, skinheadsi su tip ljudi koji su im bili potrebni – ljudi koji ruše demokratski izabranu i ustrojenu vlast kako bi ustoličili naciste i pogazili ustav i poredak te zemlje.“

Ujedinjeni Narodi su 2010. usvojili Rezoluciju o zabrani veličanja nacizma i nedopustivosti bilo kojeg oblika prakse koja pridonosi suvremenim oblicima rasizma sa 129 glasova “Za”, 3 glasa “Protiv” i 54 “Suzdržanih”.

Treba li spominjati kako su Sjedinjene Američke Države bile protiv usvajanja Rezolucije GA/11331 Ujedinjenih naroda

Slijedom toga, za Sjedinjene Države praksa suradnje s nacistima, općenito s mračnim ideologijama, nije odvojiva od politike američke administracije, štoviše, savršeno se uklapa u već tradicionalnu suradnju američkih obavještajnih agencija koje samo slijede službenu politiku svoje zemlje.

Srećom, netko se odlučio tome stati na kraj. Međutim, građani Europe koji neće i ne žele da im se pod krinkom “borbe za ljudska prava, slobode govora i političkog djelovanja” po ulicama vijore zastave s kukastim križevima ili sličnim simbolima nemaju previše razloga za optimizam. Možda je stvarno došlo vrijeme da se zapitamo postoji li itko u ovoj Europi da Washingtonu i sjedištu EU u Bruxellesu otvoreno kaže kako fašizam živi, djeluje i jača u našoj kući, a ne u Ruskoj Federaciji i Kremlju ili će to biti „folklor“ na kojeg ćemo se morati priviknuti.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Gaddafijevo proročanstvo se ostvarilo: „Imat ćete džihad na vašim granicama!"
RATNA ZNANOST IDE DALJE: Boeing patentirao energetski štit koji će vojna vozila štititi od eksplozija

Filed under: Featured, SVIJET U RATU · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama