Gaddafijevo proročanstvo se ostvarilo: „Imat ćete džihad na vašim granicama!”

Nedavno su teroristi skupine ISIL objavili snimak na kojem prikazuju kako na obalama Libije odrubljuju glave zarobljenim Koptima, pripadnicima egipatske kršćanske manjine koji su tamo radili, zarobljeni su i pogubljeni. ISIL je ukupno likvidirao dvadeset i jednog egipatskog kršćanina

Nakon prikazivanja ovog brutalnog i masovnog samknuća, egipatski predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi je obećao da će „kazniti ubojice odgovorne za likvidaciju egipatskih kršćana“, a jutros je egipatska vojska izvela zračne udare na položaje islamista u Libiji.

Istovremeno je talijanski premijer Matteo Renzi zatražio hitno djelovanje međunarodne zajednice i zaprijetio kako će Italja vojno djelovati u susjednoj Libiji, jer „ne može imati Somaliju na nekoliko kilometara od svojih južnih granica“.

Dakle, imamo egipatskog predsjednika koji je obećano proveo u djelo u samo nekoliko sati, jer je po svemu sudeći ISIL ovim masovnim smaknućem izazvao bijes u Egiptu, jednako kao spaljivanjem zarobljenog pilota u Jordanu, a s druge strane, oni koji su Libiju gurnuli u kaos islamskog ekstremizma žele iskorijeniti islamiste istim metodama kojim su ih i doveli na vlast. Naime, Italija je uz Francusku i SAD bila najveći pobornik svrgavanja pokojnog libijskog lidera Muammara Gaddafija, a sada “brine zbog zemlje kaosa i terorizma na svojim južnim granicama“.

Ne samo to, vlada Mattea Renzija najavljuje vojnu intervenciju zaobilazeći parlament, a ministri vanjskih poslova i ministar obrane Italije otvoreno govore o intervenciji u Libiji.

“Italija je u Libiji spremna voditi koaliciju europskih i sjevernoafričkih zemalja kako bi se zaustavilo napredovanje kalifata koji je stigao na 350 km od naše obale. Ako smo u Afganistan poslali 5 tisuća ljudi, u zemlji poput Libije koja nas brine u mnogo većoj mjeri i gdje je opasnost mnogo veća za Italiju, naša misija može biti značajnija i zahtjevnija, čak i brojčano”, rekao je talijanski ministar obrane, a ministar vanjskih poslova je dodao „kako je Italija spremna za borbu”.

Dakle, talijanska vlada je najavila ulazak u rat zaobilazeći parlament, a samovoljno se proglasila „prvom zemljom međunarodne koalicije u Libiji“, računajući i zemlje poput Egipta koji nije gubio vrijeme u odgovoru džihadistima.

Talijanski premijer Matteo Renzi, navodni „ljevičar“ i „post-komunist“, odlučuje se za vojnu intervenciju, iako zaboravlja kako je uopće došlo do kaosa u Libiji.

Talijansku i sve ostale vlade koje su sudjelovale u njegovom svrgavanju trebalo bi podsjetiti na libijskog lidera Gaddafija, koji je 2011. upozorio Italiju i Zapad općenito na moguće posljedice njihove politike i na nadolazeći „džihad na Mediteranu“.

“Pogledajte realnost! U Tunisu i Egiptu postoji politički vakuum i islamski ekstremisti će ga popuniti. Imat ćete džihad u vašoj blizini, na Mediteranu. Američka Šesta flota će biti napadnuta i gusari će vam zavladati morem, ovdje, 50 kilometara od vaših granica. Vi ćete se vratiti u vrijeme Barbarosse, gusara, Turaka koji su tražili otkupnine za brodove. To će biti globalna kriza, katastrofa koja će se protezati od Pakistana do Sjeverne Afrike. Ne dopustite to. Ljudi su zbunjeni s onim što se događa. Ali vam želim objasniti da je situacija ozbiljna na cijelom Zapadu i diljem Mediterana. Kako je moguće da europski čelnici to ne razumiju? Rizik od terorizma se širi na globalnoj razini, što je očito“, 2011. je u intervjuu za Corriere della Sera izjavio libijski lider Muammar Gaddafi.

Proročanstvo ubijenog lidera Libijske Džamahirije se obistinilo, a upravo Zapad je odgovoran za njeno uništenje. Bivši saveznici u svrgavanju Gaddafija se sada žele boriti, a to čine ponavljajući pogreške koje su činili u protekle četiri godine.

Isto tako, talijanska vlada se sigurno ne može nositi s dramatičnim događajima koje je NATO stvorio nekoliko milja od njihovih obala.

Analitičar Andrea Fais u intervjuu za talijanske medije pojašnjava uzroke snažnog i rastućeg uspjeha ISIL-a u Libiji.

„Mislim da ne možemo govoriti o stvarnom uspjehu ISIL-a u Libiji, ako ništa drugo, ne u vojnom smislu. Međutim, cijela teroristička mreža Al-Bagdadija je u potpunosti popunila sve one velike “crne rupe” koje su nastale četiri godine od građanskog rata i destabilizacije. Sotonizirani i uništeni od strane Zapada, možda i dijelom pojavom prosvjeda u arapskom svijetu, sekularni sustavi Ben Alija, Gaddafija, Mubaraka i Assada su se suočili s ogromnim poteškoćama. Borili su se s brojnim oporbenim frakcijama, tako da je do sada samo Sirija bila u stanju oduprijeti se napredovanju džihadista. Uz financijsku i logističku potporu Saudijske Arabije i Katara, mnoge skupine koje čine galaksiju političkog islama su bile u mogućnosti djelovati nesmetano dugo vremena.

Libija je zemlja u ratu od ožujka 2011. godine, a kaos koji je nastao od početka operacije NATO saveza je stvorio idealne uvjete za lokalne “gospodara rata”. Stara skladišta oružja su ostala potpuno bez nadzora, napuštena su naftna polja, a oprema za logistiku je nakon poraza na terenu ostavljena od strane Gaddafijevih trupa. Strateška pozicija Libije u srcu južnog Mediterana je učinila ostalo“, kaže talijanski analitičar Andrea Fais.

Koju odgovornost od 2011. godine ima Zapad u svemu ovome?

„Ovdje nije odgovoran samo Zapad, nego i Turska i Izrael, na različitim razinama, ali imaju znatnu odgovornost. S iznimkom Njemačke, koja je među europskim zemljama bila najdalekovidnija, SAD, Velika Britanija, Francuska i Italija su tumačili – odnosno iskrivili – rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o zoni zabrane leta i pokrenuli u rat. Iako još uvijek postoje dvojbe o stvarnoj prisutnosti koalicijskih postrojbi na terenu, NATO je bombardirao brodogradilišta, udarao neselektivno na brojne civilne i vojne objekte, daleko od hangara i zrakoplova, što su navodno trebali učiniti kako bi spriječili polijetanje libijskog zrakoplovstva“, dodaje Fais.

Slična je sudbina je treba zadesiti i Siriju, ali su Rusija i Kina svojim vetom UN-u spriječili još opasniju vojnu misiju NATO saveza. Međutim, u slučaju Sirije je Turska dopuštala tranzit islamističkih militanata, a Ankara je bila na rubu otvorenog rata sa Sirijom. S druge strane, Izrael je nekoliko puta izvršio zračne udare na Damask i Golansku visoravan. Bez obzira na razne razloge geopolitičkog sukoba, rat živaca koji se vodio protiv Assada je postajao sve apsurdniji i nelogičniji i sa sobom nosio samo tragedije.

Sirija je za Zapad postala problem upravo stoga što je Bashar Al-Assad uvijek bio bedem protiv terorizma i islamskog fundamentalizma. Stoga ne iznenađuje da su ga Sjedinjene Države i NATO savez pokušali svrgnuti na sve načine. Uz pomoć Saudijske Arabije i Katara je Washington financirao i stvorio ISIL. Nakon katastrofe u Libiji je jedino riješenje zajednička, a nikako jednostrana akcija i to uz odobrenje Ujedinjenih naroda. Naravno, danas se nitko ne sjeća proročanstva Gaddafija od ožujka 2011., ali srećom, mjesto stalnih članica u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda nema Italija, kao ni mnoge druge zemlje NATO saveza, nego narodi koji imaju jasniju viziju budućnosti od Zapada.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)