Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » Featured, ZDRAVLJE I MEDICINA » KONZUMENTI LIJEKOVA KAO OVISNICI O DROGAMA: Pojma nemamo kako lijekovi zapravo djeluju

KONZUMENTI LIJEKOVA KAO OVISNICI O DROGAMA: Pojma nemamo kako lijekovi zapravo djeluju

lijekovi-farmacijaDa psihofarmaci djeluju na naÄin da “lijeÄe†nije baÅ¡ lako dokazati, ali neporecivo je da, budući da je rijeÄ o psihoaktivnim supstancama, djeluju na naÄin da jedno poremećeno psihiÄko funkcioniranje mijenjaju i prekrivaju drugim, umjetno izazvanim i poželjnijim.

Stanje “poremećaja†mijenja se za stanje “pod utjecajemâ€. I premnoge osobe izražavaju se pozitivno o ovom umjetno farmakom izazvanom stanju svijesti i preferiraju ga u odnosu na stanje njihove psihiÄke patnje. Kao droge i alkohol, i psihofarmaci djeluju razliÄito izmeÄ‘u sebe i razliÄito na razliÄite ljude.

Tako antipsihotici zatupljuju, osiromaÅ¡uju i usporavaju emotivni i misaoni život, Å¡to može biti blagotvorno u osoba pod utjecajem psihotiÄnih proživljavanja.

Anksiolitici i hipnotici izazivaju stanje opuštenosti i ugodne drijemljivosti, što umanjuje nemir i tjeskobu.

Dok antidpresivi zapravo nemaju bitnijeg psihoaktivnog uÄinka, izuzev placebo-uÄinka (ma Å¡to god marketing farmaceutskih kuća o tome tvrdio).

Prva dva desetljeća po otkriću psihofarmaka, koncept razumijevanja njihovog djelovanja i primjene bio je koncept psihoaktivne supstance, koja umjetno izaziva stanje koje potiskuje ili maskira ono neželjeno. Kao Å¡to se ne drži da analgetik lijeÄi već tek suzbija bol, tako se nije držalo ni da psihofarmaci iÅ¡ta lijeÄe već samo prekrivaju ili zamjenjuju neželjeno za željeno (ili barem manje neželjeno) psihiÄko stanje.

Tek se tijekom Å¡ezdesetih godina proÅ¡log stoljeća zbiva konceptualno rebrandiranje službene percepcije psihotropnih lijekova, i to bez znaÄajnije znanstveno-empirijske potvrde: one se od psihoaktivnih supstanci pretvaraju u lijekove za pojedine psihiÄke poremećaje.

LijeÄenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta

Pronicljivi marketing farmaceutskih kuća uspio je krajnjim korisnicima prodati novi koncept uzimanja psihokativnih lijekova. DotadaÅ¡nji koncept uvjeravao ih je da psihoaktivni lijekovi samo simptomatski ublažuju njihove tegobe, dok je novi koncept nudio ne tek simptomatsko ublaženje nego i navodno lijeÄenje neurobiokemijskog unutarmoždanog defekta. Tom promjenom marketinÅ¡kog koncepta jedni te isti lijekovi prestaju biti psihoaktivne supstance i postaju psihofarmaci, tvari koje navodno neÅ¡to i “lijeÄeâ€.

Strategije proizvoÄ‘aÄa psihofarmaka na razliÄite naÄine su etapno doskakale Äinjenici brzog zasićenja tržiÅ¡ta svojim proizvodima. Svakako da bi prvo lijek plasirale bolesnima, a potom radili na prosvjetiteljskim javnozdravstvenim inicijativama “otkrivanja†“oboljelih†koji toga joÅ¡ nisu ni svjesni, a potom i proÅ¡irenja dijagnostiÄkih kriterija za postojeće psihiÄke poremećaje, Äime su doÅ¡le do “novootkrivenih†tržiÅ¡ta za plasman lijeka.

 Jer marketing lijeka najbolje se vrÅ¡i kroz marketing bolesti, ili izravnije kazano: lakÅ¡e je prodati lijek ako je prethodno prodana bolest. A nema medicinske grane kojoj je lakÅ¡e izmisliti novu bolest do psihijatrije. Ni to doduÅ¡e nije baÅ¡ tako lako kako se Äini, ali je opet znatno lakÅ¡e no u drugim medicinskim granama.

A nakon Å¡to su iscrpljena tržiÅ¡ta za “nove†i “proÅ¡irene†postojeće bolesti, nezajažlljivi profitni interes farmaceutskih tvrtki marketinÅ¡ki je krenuo u uvjeravanje, to jest “javnozdravstvenu senzibilizaciju†puÄanstva da lijek lijeÄi ne samo bolest već i predznakove bolesti, to jest da onemogućuje da predznaci postanu znaci bolesti, Äime se dodatno proÅ¡iruje tržiÅ¡te za farmak.

Pohlepa farmaceutskih kompanija

No tko je gladan taj je uvijek i pregladan, pa je i nakon tog manevra valjalo Å¡iriti tržiÅ¡te, to jest potrebu za farmakom. U tu svrhu valjalo je odustati od prvotno potrebne, a sada već ograniÄavajuće postavke “jedan lijek-jedna bolest†u korist teze “jedan lijek-viÅ¡e bolestiâ€, u korist daljnjeg Å¡irenja indikacionog podruÄja primjene lijeka.

Sjetimo se kako je samo nova generacija antidepresiva, koji nakon što su osvojili, ali i potrošili prethodno prenapuhano tržište depresivnih poremećaja, krenuli u osvajanje tržišta anksioznih poremećaja. Naime, od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća anksioznost i njoj supripadna stanja napetosti, nervoze, nemira i stresa su po socijalnoj prodornosti bili najzastupljeniji oblici afektivne patnje.

Od devedesetih godina na ovamo zbiva se proces promidžbe depresije kao dominantnog oblika psihiÄke patnje zapadnog ljudstva radi kreiranja tržiÅ¡a za nove antidepresive. U tom smislu se prethodno pobrojana izvorno anksiozna stanja pridružuju podtipovima kliniÄke slike depresivnih poremećaja. Osobe koje su se u sedamdesetih tužile na napetost i nervozu, iste su u devedesetima “prepoznali†kao pojavne znakove temeljno depresivnih poremećaja.

Devedesetih se takoÄ‘er doslovce rebrandira maniÄno-depresivna psihoza na naÄin da se dekonstruira: po opsegu proÅ¡iruje a po sadržaju ublažuje, i konstruira se danaÅ¡nji bipolarni spektar poremećaja, a sve kako bi se stvorilo i proÅ¡irilo tržiÅ¡te za atipiÄne anitpsihotike, SSRI antidepresive i stabilizatore raspoloženja.

No da bi iz depresivnog uÅ¡li u anksiozni spektar poremećaja, trebalo je prethodno stare psihofarmake rebrendirati za novu lepezu poremećaja. Stoga ih se preko noći prestalo nazivati antidepresivima, te oni odjednom postaju “inhibitori ponovne pohrane serotonina†i dobivaju novo indikaciono podruÄje primjene i kod razliÄitih anksioznih poremećaja.

Rebrendiranje

Kroz novo rekonceptualiziranje starih bolesti farmaceutske tvrtke nastoje stare psihofarmake rebrendirati za nove dijagnostiÄke indikacije. Od starog marketinÅ¡kog koncepta “za jednu bolest jedan lijek†krenulo se prema konceptu “jedan lijek za viÅ¡e ili sve bolestiâ€. U tom smislu se neizravno priznaje da lijekovi za psihiÄke poremećaje nisu psihofarmaci u doslovnom smislu rijeÄi, budući da niÅ¡ta ne lijeÄe, već prije psihotropne supstance.

Zato ih je i bilo moguće rebrendirati, jer svojim arteficijalno izazvanim stanjem prekrivaju postojeće a neželjeno inherentno psihiÄkom poremećaju. Danas se zapravo psihofarmaci propisuju za sva psihiÄka stanja, svima kojima ta umjetno izazvana stanja pomažu, odnosno svima koji ih narkofilski doživljavaju pozitivnima.

U tom smislu i psihofarmake možemo smatrati legalnim drogama, koje psihijatri daju pacijentima kako bi im život bio lakši i ljepši. I ako im je od lijekova bolje, u tom smislu im je bolje.

Konzumenti lijekova kao ovisnici o drogama

E pa u tom smislu se u osoba s težim oblicima psihiÄkih poremećaja kondicioniranjem uÄvrstio uvjetni refleks izmeÄ‘u životnog stresa i potrebe da se rasterećenje dosegne kroz uzimanje psihofarmaka. Ta zloćudna formula: stres + psihofarmak = rasterećenje, na kraju dovodi do stanja kada se već samo stanje nesediranosti lijekovima doživljava kao stres.

Napose osobe, koje uspjeÅ¡no otklanjaju pojedine psihiÄke tegobe posežući za lijekovima, vrlo brzo o njima razvijaju ovisnost. Iz prve ruke doživljeno iskustvo farmako-sedacije, koje kao rukom odnosi podliježeću napetost, samo po sebi biva okidaÄem i pozitivnom potkrijepom daljnjem pregutavanju psihofarmacima.

A budući da je olakÅ¡anje koje lijekovi pružaju praktiÄki momentalno, psihiÄki poremećena osoba ni ne stigne se protiv tegoba boriti zrelijim mehanizmima obrane. I oni polako s vremenom kopne, a daljnje tabletiranje se uÄvršćuje kao jedino sredstvo borbe protiv izazova vanjske i unutraÅ¡nje stvarnosti.

Psihofarmaci na kraju osobi s psihiÄkim poremećajem postaju, kao i ovisnicima droga, jedino sredstvo za dosezanje naruÅ¡ene psihiÄke ravnoteže. Posezanje za farmacima postaje njihov kruti uvjetni refleks koji se automatski reaktivira u prisustvu svakog podražaja koji iole povisuje duÅ¡evnu napetost.

Iz tog razloga psihofarmaci nikako nisu tek simptomatski ventil za opuÅ¡tanje, zaborav ili bijeg od životnih problema, nego moćna psihoaktivna sredstva, s na duge staze jakim adiktivnim potencijalom (Äega su, ne budimo naivni, farmaceutske tvrtke viÅ¡e nego svjesne).

Mozak se sam iscjeljuje

Ali ma koliko god to farmaceutskim tvrtkama ne odgovaralo, naši mozgovi ili starinski kazano naše duše imaju samoiscjeljujuće kapacitete, u koje moramo imati povjerenja i suzdržati se da ih preranom psihofarmakološkom intervencijom ne osujetimo.

No indoktrinacija struke biomedicinskim modelom i farmakoloÅ¡kim pristupom je tolika da situacija u kojoj je “ne davanje lijeka zapravo lijek izboraâ€, u psihijatrijskoj kliniÄkoj svakodnevici viÅ¡e nego rijetka. Makar bi s obzirom na narav tih lijekova trebala biti pravilom, ona je iznimka. Iz istog razloga, mi primjerice nemamo propisane indikacije kad je nelijeÄenje zapravo svojevrsno lijeÄenje izbora, ili pak kad je nefarmakoloÅ¡ko liijeÄenje lijeÄenje izbora.

Jer propagandi usprkos, psihofarmaci ne mogu biti neuroprotektivni. Sve psihoaktivne supstance Å¡tetne su svojim izravnim ciljnim djelovanjem i Å¡tetne su svojim neizravnim djelovanjem kroz nuspojave. Ne postoji supstanca koja bi bila vitaminski tonik i regenerator mozga, kako bolesnog tako i zdravog.

U farmako-marketingu nove psihofarmake se promicalo kroz analogiju s inzulinom kojim korigiramo manjkavo luÄenje tijelu priroÄ‘enog inzulina. No mi inzulin ne dajemo napamet, na osnovu kliniÄke intuicije, već endokrinolog minuciozno nadoknaÄ‘uje uvijek prethodno laboratorijski toÄno utvrÄ‘enu razinu manjka inzulina.

U osoba s psihiÄkim poremećajima, mi laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrÄ‘ujemo manjak ili suviÅ¡ak pojedinog neurotransmitera. Nego pretpostavno zakljuÄujemo da budući su neka istraživanja pokazala da osobe s odreÄ‘enim oblikom psihiÄke patnje imaju disbalans pojedinog transmitera, da i osoba u koje zamijećujemo manje-viÅ¡e sliÄan grozd tegoba unutarmoždano pati od istog disbalansa.

No za razliku od upravo zato nepriliÄne inzulinske metafore, mi taj manjak nismo dokazali ali ga pretpostavljamo i sugeriramo uzimanje psihofarmaka koji korigiraju taj navodni disbalans, ne znajući Å¡to on tu joÅ¡ zapravo radi. Å toviÅ¡e, nalažemo da se taj farmak ima uzimati mjesecima ako ne i godinama. Ovdje se vidi koliko su staklene noge naÅ¡e ekspertnosti, i koliko je naÅ¡a struka zapravo svojevrsni “mumbo-jumbo†science. Nažalost, jedini neurobiokemijski disbalans koji se tu neopozivo desio je onaj koji smo mi jatrogeno lijeÄenjem izazvali.

A Å¡to zapravo psihofarmaci Äine većini nepoznatih neurotransmitera, neurona i interneurona, mi koji ih ljudima propisujemo nemamo blagog pojma. Mi ne znamo ni zaÅ¡to oni djeluju kod jednih, a ne djeluju kod drugih osoba s istim poremećajem. Niti znamo zaÅ¡to pojedini lijekovi stanovito razdoblje primjene djeluju, a potom viÅ¡e ne djeluju. Tako da je zakljuÄno mnogo toga oko psihofarmaka podložno kritici, no jedno je neupitno: psihofarmaci dokazano djeluju na naÄin da farmaceutskim tvrtkama pribavljaju enorman profit.

Zato kada se odluÄimo preporuÄiti lijekove osobama koje nam se obraćaju za pomoć, struÄno odgovorno je upozoriti ih da baÅ¡ pouzdano i ne znamo Å¡to te supstance zapravo Äine njihovim mozgovima, ali da im sigurno ne Äine dobro. No da bi im one na kratke staze i u Å¡to manjim dozama mogle pomoći, te prekriti, potisnuti i tako “razrijeÅ¡iti†aktualno neželjeno psihoemotivno stanje.
 

 
(Robert Torre, ugledni psihijatar iz KBC-a Sestre milosrdnica,jutarnji, youtube.com/uredio: nsp)

Filed under: Featured, ZDRAVLJE I MEDICINA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , ,