Ekonomija je postala potpuno nepristupačna za mnoge i zašto svako treba znati ponešto o ekonomiji

Nedavno ste u jednom članku napisali da je “ekonomija previše važna da bi se prepustila profesionalnim ekonomistima, uključujući i mene”. Možete li da pojasnite što ste mislili?

Ne kažem da je stručnost nevažna. Ne može se voditi složena moderna ekonomija na maoističkim linijama, koje kažu da svatko može raditi sve pa nam stručnjaci ne trebaju. Ne vjerujem da može. Eksperti su presudni, ima mnogo tehničkih stvari koje samo stručnjaci znaju. Međutim, ako hoćete smislenu demokraciju, onda stručnost treba biti stavljena u službu opće volje, najšire javnosti.

Ukoliko građani nisu upoznati s osnovnim ekonomskim teorijama i ključnim ekonomskim činjenicama, donosit pogrešne odluke. Građani su dužni da se informiraju o ekonomiji kako bi donosili racionalne odluke. Poslije stručnjaci mogu se baviti detaljima. Ali mi smo umjesto toga napravili sustav u kome samozvani eksperti vode glavnu riječ, dok je demokracija postala samo formalnost jer ljudi ne razumiju što se događa i ne žele shvatiti što se događa.

Ljudi imaju čvrste stavove o najrazličitijim pitanjima – gay brakovima, Iraku, pobačaju, globalnom zagrijavanju – bez ikakvih kvalifikacija da donose informirane odluke. Ja nisam studirao međunarodne odnose, ali znam što mislim o ratu u Afganistanu. Zašto onda svi misle da je ekonomija previše komplicirana, previše tehnička? Ljudi formiraju jasno mišljenje na temelju nekog osnovnog znanja o međunarodnoj politici ili klimatskim promjenama, a ne na temelju kompliciranog ekspertskog znanja, i to je sve što tražim kada je riječ o ekonomskim pitanjima.

Nažalost, mi ekonomisti smo vrlo uspješno uvjerili ljude da je ono što radimo vrlo komplicirano i da neće razumjeti čak ni ako im objasnimo. Postoji i snažan politički interes da se ekonomija drži podalje od demokratske rasprave, od najšire javnosti, tako što ćemo ljude uvjeravati ​​da je vrlo komplicirana. Tako da nema prave rasprave, nego monetarnu politiku treba voditi Banka Engleske ili Upravni odbor Federalnih rezervi, ili cijene komunalija treba regulirati neka posebna komisija. Nakon nekog vremena čovjek shvati da je demokracija postala isprazna jer su sve važne odluke prepuštene tim ekspertskim skupinama. To se mora promijeniti.

Zar monetarna politika ne bi trebao biti potpuno neovisna od politike? Da li bi birači trebali imati neku ulogu?

Ovo se nije pokazalo kao naročito učinkovito, ali u Americi predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi makar mora stati pred kongresnu komisiju i da ga ona jednom u šest mjeseci propita. S druge strane, Europska središnja banka ne polaže račune nikome. Oni su potpuno oslobođeni demokracije. To mora promijeniti. Možda bi trebalo na slobodnim izborima birati članove Monetarnog odbora Banke Engleske. Zašto da ne? Nije da se zalažem za biranje članova odbora, ali mora postojati neka vrsta demokratske odgovornosti ovih ekspertnih skupina.

Mora postojati neka ravnoteža; odluke ne mogu se donose čisto na temelju političkog oportunizma, bez ikakve tehničke kompetentnosti ili stručnog mišljenja. S druge strane, stručnjaci nisu samo tehnokrati. Oni imaju svoje stavove. Možda guverneri središnjih banaka ne zastupaju otvoreno političke stavove, možda nisu članovi neke stranke, ali oni predstavljaju jedan specifičan svjetonazor.

To su obično ljudi iz financijske zajednice i, ne namjeravajući budu pristrani, oni obično gledaju na svijet kroz jedan specifičan objektiv. Treba da postoji protuteža. Ako nećete ljude bez ikakvog ekonomskog iskustva, onda makar pitajte sindikate ili skupine građana da preporuče ekonomistu koji može s njima sjesti i zastupa druge interese. U ovom trenutku, ta scena je puna ljudi iz financijske industrije ili iz akademske sfere, tako da se monetarna politika vodi na jedan vrlo čudan način.

Kritični ste i prema tome kako je mainstream ekonomska misao dominantna u akademskim krugovima …

Ponekad ekonomsku profesiju uspoređujem s katoličkim svećenstvom u srednjem vijeku. Ako niste znali latinski niste mogli ni čitati Bibliju, jer papa nije dozvoljavao da se Biblija prijevodi na lokalne jezike. Morali ste ili naučiti latinski ili da im vjerujete na riječ. Ekonomija je postala potpuno nepristupačna za mnoge, i to moramo promijeniti, kao što je pokušano s vjerskim reformama u ono doba.

U to vrijeme, vjerski reformatori su promovirali prevođenje Biblije na lokalne jezike i čitanje Biblije u krugovima običnih ljudi. Isticali su autoritet Biblije umjesto onoga što Vatikan kaže da piše u Bibliji. Ako hoćete, oni su demokratizovale religiju. Nešto slično je i danas potrebno. To ne znači da nam akademski ekonomisti nisu potrebni; ti ljudi su neophodni. Ali to se mora povezati s onim što se događa u stvarnom svijetu. Nažalost, mnogi moji akademski kolege ne ​​samo što se ne bave realnim svijetom, nego nisu ni zainteresirani za realni svijet.

Kakve biste heterodoksne ili alternativne pravce ekonomske misli voljeli vidjeti u mainstreamu?

Ne volim izraz heterodoksne, jer je relativan. On već pretpostavlja da postoji ortodoksna pozicija i da je sve ostalo heterodoksne. Ono što je heterodoksne može se promijeniti u svakom trenutku. Pedesetih godina Milton Friedman je bio heterodoksan. Moj stav je da nam treba pluralistički pristup, gdje nijedna teorija nije superiorno bilo koju drugu teoriju. U ovoj novoj knjizi objašnjavam da ima najmanje devet velikih ekonomskih škola, a možda još 5-6 ako uključimo i neke manje škole ili veće podijelimo na različite pravce.

Ima mnogo različitih ekonomskih teorija i sve one mogu nešto pridonijeti. Svaka ima slabosti i prednosti, jer svaka ima izvjesne pretpostavke o etici i politici. Postoje različite teorije o tome kako se države razvijaju, različite vizije kako izgleda idealno društvo i tako dalje. Ljudi bi trebalo imati pristup što širem opsegu teorija kako bi stekli sofisticiraniji pogled na svijet. Proučavajući različite teorije steći ćete kompliciraniji uvid u svijet.

Svoje čitatelje pokušavam naučiti kako misle, a ne što misle. Oni će sami izvući zaključak, ja im jednostavno dajem neophodna sredstva u obliku različitih teorija i povijesnog konteksta i činjenica, takvih kakve su danas, tako da mogu donijeti što racionalniji zaključak. Odličan primjer je Singapur. Ako čitate isključivo Economist ili Wall Street Journal, o toj zemlji ćete znati samo voditi tržišnu politiku i da je otvorena za strane investicije.

Nikad vam neće reći da je u Singapuru država vlasnik 90% ukupnog zemljišta, da 85% stanova osigurava državna stambena korporacija i da tvrtke u državnom vlasništvu proizvode zaprepašćujućih 22% posto BDP-a, dok je međunarodni prosjek oko 9% posto. Singapur kombinira politiku ekstremnog kapitalizma i ekstremnog socijalizma, i kakva je onda to zemlja? Ne postoji jedna ekonomska teorija koja može objasniti Singapur. Stvarnost je vrlo kompleksna, zato potičem svoje čitatelje da razmotre različite teorije i pokušaju primjeniti različite teorije u različitim kontekstima.

Koje su šire implikacije dominantnog ekonomskog svjetonazora koji postavlja pojedinca kao racionalnog aktera, kao činioca koji djeluje u vlastitom interesu i sustavno važe troškove i dobit? Neki ljudi tvrde da je, kao rezultat toga, tržišna logika sada ugrađena u naše svakodnevne, osobne interakcije.

Da, to je točno. Naravno da je glupo negirati da svi mi makar pokušavamo biti racionalni. Ima racionalnih aspekata u onome što radimo. Ljudska bića su makar djelomično motivirana sebičnim interesom. Ali takav vrlo uzak pogled na ljudsku prirodu zapravo je izgradio siromašno društvo, u smislu da se sve svodi na monetarnu vrijednost. Sada ljudi postavljaju pitanja da li su nam potrebni predmeti poput antropologije, ili povijesti umjetnosti, ili sociologije, kada samo trebate zarađujemo novac. To je vrlo siromašno društvo.

Danas neki tvrde da treba komercijalizirati BBC tako da proizvodi više programa koje bi ljudi gledali, a ti ljudi ne shvaćaju da nam na tom BBC-ju zavidi čitav svijet, jer nudi vrlo kvalitetan kulturni program. Takav svjetonazor je osiromašio društvo, u smislu kulturne raznolikosti i sličnih stvari. Ali još važnije, stvorio je društvo gdje se bezobzirnost smatra pozitivnom odlikom, ili se neko takav čak smatra pametnim. Ako čovjek nije pokvaren, zapravo je budala.

Kada jednom počnete promatrati svijet na takav uzak, osiromašen način, onda ćete stvoriti društvo koje je zapravo vrlo neučinkovito. Onda morate reći – pošto svatko pokušava svakoga prevariti i bori se za svoj ​​interes, moramo svakog nadzirati svo vrijeme, ali tko će onda kontrolirati kontrolore? Moramo angažirati kontrolore za kontrolore i tako dalje. Na taj način društvo postaje vrlo neučinkovito, da i ne spominjemo koliko je neugodno.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)