Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » NEJEDNAKOST POČINJE ROĐENJEM

NEJEDNAKOST POČINJE ROĐENJEM

Nejednakost-rođenjemPredsjednik Obama je 2013. predložio ambiciozan novi nacionalni plan za opće predškolsko obrazovanje koje bi se financiralo novim trošarinama na cigarete.

Taj plan nije dobio podršku, ali je Bill de Blasio ponovo pokrenuo ovo pitanje kada je izabran za gradonačelnika New Yorka i obećao univerzalne vrtiće za svu djecu ovog grada koja će početi s radom na jesen. Međutim, nova istraživanja sve jasnije pokazuju da obrazovna nejednakost počinje mnogo ranije.

Značaj univerzalnog ranog obrazovanja odavno je prepoznat: ono poboljšava životne izglede za siromašnu djecu i presudno je za održavanje jednakih šansi za sve. SAD su daleko od tog cilja. U većini europskih zemalja postoji opći, kvalitetan predškolski sustav za trogodišnjake i četverogodišnjake. U Americi najnoviji podaci pokazuju da je manje od polovine trogodišnje i četverogodišnje djece upisano u neku predškolsku ustanovu. Glavni federalni program, Head Start, osigurava sredstva za predškolsko obrazovanje za samo dvije petine siromašne djece tog uzrasta.

Štoviše, Amerika je druga po stopi dječjeg siromaštva od trideset pet zemalja koje mjeri Dječji fond Ujedinjenih naroda (samo je Rumunjska gora). Dvadeset tri posto američke djece siromašno je po međunarodnim mjerilima, za razliku od 10 posto u Britaniji i 7 ili 8 posto u nordijskim zemljama. Prema ovim mjerenjima, u Americi su najsiromašnija djeca od pet ili manje godina – zapravo, to je najsiromašnija demografska skupina u zemlji. Mnoga od ove djece žive u dubokom siromaštvu, a prihod njihovih obitelji manji je od polovice iznosa koji se smatra granicom siromaštva. Naročito je visoka stopa siromaštva u crnačkim i latinoameričkim obiteljima.

Znanost je odavno pokazala da se djeca koja odrastaju u siromaštvu suočavaju s većim preprekama u socijalnom razvoju i zdravlju, i te prepreke ih često doživotno prate. Oni češće pate od kroničnih bolesti poput astme ili hiperkinetičkog poremećaja, malo njih završi srednju školu, rade za manju plaću i često završavaju na socijalnoj pomoći. Siromašne tinejdžerke češće neželjeno rađaju.

Ali posljednjih godina neurološki dokazi uvjerljivo pokazuju da uzroci ovih loših ishoda nisu ni isključivo kulturni, niti su posljedica slabog genofonda, kao što su nekad tvrdili komentatori poput Charles Mareja, autora knjige The Bell Curve.

Kao što je jasno istaknuo dr. David Keler na nedavno održanom skupu o siromaštvu djece u Washingtonu pod nazivom “Nejednakost počinje rođenjem” (pod pokroviteljstvom političkog instituta koji vodim, The Bernard L. Schwartz Rediscovering Government Initiative pri fondaciji Century), postoje novi biološki dokazi da stresno okruženje kod najmlađe djece ne utječe samo na kulturne i psihološke preduvjete za neuspjeh; ono može utjecati i na arhitekturu mozga, na promjenu neurološkog funkcioniranja i kvantiteta sive mase.

Drugim riječima, predškolsko obrazovanje nije dovoljno. Zabrinjavajuće je, međutim, da su ovi zaključci bili poznati već neko vrijeme, ali im se ne posvećuje dovoljna pažnja. Zapravo, prvobitni dokumenti objavljeni su davne 2000. u jednom zapaženom članku harvardskog Centra za razvoj djeteta, a istraživanja bazirana na njima se od tada umnožavaju.

Dva istraživanja završena 2013. povezuju neurodegeneraciju izravno sa siromaštvom. Grupa istraživača sa šest sveučilišta mjerila je moždanu aktivnost odraslih koji su kao devetogodišnjaci bili siromašni i otkrila da su područja mozga koja kontroliraju emocije kod njih fizički nedovoljno razvijena. Jedno istraživanje Washingtonskog sveučilišta pokazalo je da adekvatno njegovana siromašna djeca, uz izbjegavanje konstantnog stresa, obično imaju normalno razvijeno moždano tkivo, dok ona druga imaju manje bijele i sive tvari i manje kontrolne centre poput hipokampusa.

Otkriveno je da ljudi doživljavaju kemijsku reakciju na stres koja ih prvenstveno brani od posljedica. Ali ova obrana ima granica. Ukoliko je dijete čiji se mozak još uvijek formira konstantno bombardirano stresom – uslijed nasilja u kući, nedovoljne prehrane, roditeljske narkomanije i kroničnog nedostatka pažnje ili njege – preopterećeni mehanizam zakazuje i mozak trpi posljedice.

Dr. Jack Sonkof, koji vodi harvardski Centar za razvoj djeteta, napisao je sa svojim kolegama brojne radove u kojima iznosi rezultate istraživanja sa životinjama i sve češće s djecom. Pod stresom tijelo proizvodi dva hormona koji djeluju zaštitno, adrenalin i kortizol. Ali kada stres postane pretjeran – što se u stručnim krugovima sada naziva “toksičnim stresom” – prevelika hormonska aktivnost oštećuje neuronske veze, sprečava imunu reakciju i mijenja dijelove mozga koji izravno utječu na pamćenje, učenje i kontrolu emocija.

Ove studije se najčešće potvrđuju da su uporno zanemarivanje i neadekvatna pažnja primarni uzroci slabljenja moždanog kapaciteta. Dokazi na temelju različitih ispitivanja, uključujući i djecu u udomiteljskim obiteljima iz čitavog svijeta, jasno pokazuju, obično posredstvom magnetske rezonance, pogubne posljedice neadekvatne pažnje za neuronske veze i veličinu mozga.

Sociološka istraživanja, s druge strane, pokazuju koliko je zapostavljanje djece među siromašnima uobičajeno. Siromašni roditelji preopterećeni su brigama o hrani i prijevozu, a često i o sigurnosti u svojoj zajednici i stabilnosti svoje obitelji. Neki su možda prosto neodgovorni, ili koriste drogu, ali brojna etnografska ispitivanja siromašnih koja su vršili Dječji zaštitni fond, nezavisni istraživači i drugi, pokazuju da ovi roditelji, uključujući i samohrane majke, brinu za svoju djecu jednako kao i imućniji roditelji.

Problem je u tome što oni često ne mogu naći posao koji im omogućuje da provode vrijeme sa svojom djecom i što zbog nedostatka resursa, vremena ili zbog napetosti ne mogu ispuniti sve dužnosti. Istraživanja također pokazuju da kvalitetu prenatalne njege može utjecati na razvoj u ranom djetinjstvu i da kod trudnice ovisnost od droge ili depresija također može utjecati na neurološki razvoj bebe.

Najfascinantniji detalj kod ovih nedavnih saznanja je to što preciziraju razlike između onih koji krive genofond, poput Mareyevih sljedbenika, i onih koji krive kulturu. Ispostavlja se da geni jesu važni ali, kako otkrivaju znanstvenici, roditelji i kulturno okruženje mogu poboljšati moždani kapacitet i spriječeiti slabljenje. Kako kaže dr. Keller, liječnik i istraživač, i ujedno predsjednik Akademskog pedijatrijskog udruženja, “nova istraživanja nisu čisti Darwin, u njima ima pomalo i Lamarka”.

Sada se skoro svi medicinski i znanstveni radnici slažu: što se ranije pozitivno intervenira u životu djeteta – uključujući kućne posjete profesionalaca, roditeljsko savjetovanje, liječenje bolesti ovisnosti, i relativno nove programe kao što je čitanje djeci i prije nego što progovore – utoliko bolje. Pedijatri, uključujući veliku Američku pedijatrijsku akademiju, rade na planovima da upotrebe pedijatrijske posjete za šire intervencije kada je pretjerani stres očevidan. Jedan od omiljenih prijedloga je program besplatne knjige uz svako cjepivo.

Međutim, mene najviše brine činjenica da su naši politički lideri i zastupnici dosad uglavnom zanemarivali povezanost siromaštva, lošeg obrazovanja, pa čak i neuroloških posljedica – i činjenice da učinkovito smanjenje siromaštva može ispraviti ovaj problem.

Ekonomisti Janet Gornik i Markus Gianti analizirali su podatke iz raznih zemalja i zaključili da je siromaštvo djece daleko niže u europskim državama, ne zato što njihova ekonomija omogućuje veće zarade za radnike s nižim primanjima, već zbog jačih socijalnih programa. Većina ovih zemalja, kao i mnoge u Latinskoj Americi, daje izravne novčane naknade roditeljima s djecom.

Nova radna mjesta i bolje plaćeni poslovi su vitalne u borbi protiv siromaštva djece i problema koje ono izaziva. Puna zaposlenost, s dobrim poslovima, još uvijek je moguća uz ozbiljan fiskalni stimulans, uključujući javne investicije u infrastrukturu.

Ali socijalni programi su ključni. Bez obzira na cinizam po pitanju socijalnih programa i socijalne pomoći, Amerika umije smanjiti siromaštvo. Kako ističe Robert Greenstein iz Centra za proračun i političke prioritete, federalna sigurnosna mreža – u koju spadaju Medicaid, bonovi za hranu, povrat poreza, porezne olakšice za dijete – održala je 41 milijun ljudi iznad granice siromaštva 2012 uključujući i 9 milijuna djece. Bez državnih davanja, današnja stopa siromaštva iznosila bi 29% posto. Umjesto toga, prema najpouzdanijim mjerenjima, ova stopa je s oko 26 posto krajem 1960-ih pala na današnjih 16% posto. Drugim riječima, rat protiv siromaštva započet šezdesetih je uspio.

Ali, usred rastuće nejednakosti između najbogatijih i ostatka društva, smanjenja društvene pokretljivosti na svim razinama, problemi za najlošije plaćene Amerikance su veliki. Naše današnje stope siromaštva – naročito među najmlađom djecom – još uvijek su opasno visoke. Posebno je uznemiravajuće što stope siromaštva djece, poslije skoka tijekom recesije, nisu spuštene u nedavnom ekonomskom oporavku.

Ja bih otpočeo novi rat protiv siromaštva djece uvođenjem federalnog sustava novčanog dodatka za siromašne obitelji s djecom, kao što se trenutno radi u mnogim zemljama svijeta. Sada se pomoć uglavnom svodi na kupnju hrane, ili je uvjetovana nalaženjem posla, što je za mnoge iz ove grupe danas posebno teško. Ali u političkom okruženju gdje Kongres želi čak i smanjiti bonove, uvjeravanje naših zastupnika u moralnu i ekonomsku logiku izravnih novčanih davanja zahtijevat mnogo truda.

Istraživanja su sada nesporna. Nejednakost u Americi počinje s rođenjem, pa čak i ranije za one čije su majke bile bolesne u trudnoći ili one bez adekvatne prenatalne njege. Bez ikakve krivnje, jedna četvrtina američke djece počinje s velikim zakašnjenjem, dok druga četvrtina odrasta u obiteljima koje zarađuju samo dvostruko više od granice siromaštva – oko 48.000 dolara godišnje za četveročlanu obitelj. Uz pouzdana saznanja neurologije 21. stoljeća, više ne možemo govoriti djeci rođenoj u siromaštvu da više uče i da kad odrastu nađu posao. Država koja hoće da svi njeni građani budu produktivni radnici i koja obećava fer i dostojanstven život svima, bez obzira na rasu ili boju kože, sada mora obratiti pažnju na svoju brojnu siromašnu djecu.
 
 
(pescanik/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=18135"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , ,