Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » RAT NA BLISKOM ISTOKU: Oduvijek se radilo o nafti, glupani!

RAT NA BLISKOM ISTOKU: Oduvijek se radilo o nafti, glupani!

nafta-vojskaDogađaji u Iraku svuda su u udarnim vijestima, ali opet se prešućuje pitanje koje se krije iza nasilja: kontrola iračke nafte.

Umjesto toga, mediji su puni rasprava, užasavanja i detaljnog analiziranja ne tako nove terorističke prijetnje, Islamske države Iraka i Sirije (ISIS). Pri tom, razgovara se i o mogućnosti građanskog rata koji prijeti da izazove novo etničko čišćenje i pad ugrožene vlade premijera Nurija al-Malikija.

Zapravo, u tijeku je “niz gradskih pobuna protiv vlasti”, kako ih naziva stručnjak za Bliski istok Juan Cole. Pobune su trenutno ograničene na sunitske oblasti i imaju izrazito sektaški znak, pa tako grupe poput ISIS-a mogu razvijati pa čak i da preuzmu vodeću ulogu u različitim područjima.

Ove pobune, međutim, nije stvorio ISIS i njegovih nekoliko tisuća boraca, niti ih oni kontroliraju. U njima sudjeluju i bivši baatisti i pristaše Sadama Huseina, plemenske paravojske i mnogi drugi. One se na kraju možda neće zaustaviti u sunitskim područjima. Kao što je prošlog tjedna pisao New York Times, naftna industrija se “brine da bi nemiri mogli proširiti” na južni šiitski grad Basru, gdje su “grupirana glavna iračka naftna polja i postrojenja”.

Ispod uzavrelog oceana sunitskog nezadovoljstva krije se jedna ignorirana činjenica. Pobunjenici se ne bore samo protiv onoga što smatraju ugnjetavanjem pretežno šiitske vlade u Bagdadu i njenih snaga sigurnosti, već i za to tko će kontrolirati i iskoristiti, kako ju je Maliki u intervjuu za Wall Street Journal nazvao – iračku “nacionalnu baštinu”.

Dekonstrukcija Sadamovog Iraka

Da li se netko sjeća kako je Irak izgledao prije desetak godina, dok je Sadam Husein još uvijek bio na vlasti, a SAD se spremale napasti? S jedne strane, Iračani, posebno šiiti i Kurdi, trpjeli su pod čizmom represivnog diktatora – koji je pobio nekih 250.000 ili više svojih sunarodnjaka tijekom svoje 25-godišnje vladavine. Trpjeli su i oskudicu izazvanu američkim sankcijama – po nekim procjenama 500.000 djece umrlo je samo od posljedica sankcija.

S druge strane, država je imala uspješan izvoz, poput kožne galanterije i poljoprivrednih proizvoda, i ove industrije su zapošljavale stotine tisuća relativno dobro plaćenih radnika i poduzetnika. Imala je i snažnu električnu, vodovodnu i putnu infrastrukturu (koja je, istina, lagano propadala zahvaljujući tim sankcijama). Osim toga, imala je najbolji sustav osnovnog i srednjeg obrazovanja u regiji, kao i najbolju (besplatnu) zdravstvenu zaštitu na Bliskom istoku. U državi od 27 milijuna ljudi, imala je – u usporedbi s drugim zemljama u regiji – veliku srednju klasu, uglavnom zaposlenu u državnom sektoru, od tri milijuna pripadnika.

Ove prednosti uglavnom su poticane iz jednog izvora: 2,5 milijuna barela nafte koliko je Irak proizvodio svakog dana. Dnevni priljev od prodaje “nacionalne baštine” održavao je ekonomsku nadgradnju zemlje. U stvari, naftno zasnovani državni proračun bio je dovoljan da izdržava brojne Huseinove palače, obogati sve njegove rođake i saveznike i financira njegove razne ratove, protiv drugih zemalja i protiv iračkih Kurda i šiita.

Ova kombinacija ugnjetavanja i prosperiteta okončana je američkom invazijom. Unatoč negiranju da će uopće dirnuti iračku “baštinu”, Bushova administracija odmah se ostrvila na ove naftne prihode, preusmerivši ih sa gospodarstva na “otplatu dugova” i ubrzo zatim na kampanju pacifikacije. Unatoč obećanjima Washingtona da će pod američkom okupacijom proizvodnja uskoro porasti na šest milijuna barela dnevno, otimanje proizvodnje energenata iz iračkih ruku završilo se devastiranjem industrije i padom proizvodnje za 40 posto.

Zapravo, okupacijska vlada bila je šampion u ekonomskoj destrukciji. Smjesta se bacila na razgradnju svih državnih (i naftno subvencionisanih) industrijskih postrojenja, dovodeći do stečaja i privatne industrije koje su od njih zavisile. Prekinula je ili uništila komercijalnu poljoprivredu, ponovo prekidanjem Sadamovih naftno financiranih subvencija i zračnim napadima na pobunjenike u ruralnim područjima. Nametnula je mjere štednje i program “debaatifikacije” državnom obrazovnom i zdravstvenom sustavu.

Kako nijedan Iračanin na nekom višem položaju nije imao izbora osim da se učlani u Sadamovu Baat partiju, ovo se pokazalo kao katastrofalno za srednju klasu, čija se većina pripadnika preko noći našla bez posla ili u izgnanstvu u nekoj od susjednih zemalja. Budući da su ti ljudi vodili ove sustave, često pod sve gorim uvjetima, posljedice po električnu, vodovodnu i putnu infrastrukturu bile su razorne. Dodajte tome i posljedice bombardiranja i privatizaciju održavanja i dobit ćete trajnu katastrofu.

Kada je 2009. Obamina administracija započela povlačenje američkih borbenih snaga, nezaposlenost je u Iraku – naročito u sunitskim područjima – dostizala 60 posto, Iračani su imali sporadično opskrbu električnom energijom, zatrovane vodovodne sustave, epizodni obrazovni sustav, nefunkcionalno zdravstvo i nepostojanje održivog javnog ili privatnog prijevoza.

Malo ko na zapadu pamti da je 2010. Maliki svoju predizbornu kampanju temeljio na obećanju da će riješiti ove probleme podizanjem naftne proizvodnje – ponovno ta brojka – na šest milijuna barela dnevno. Budući da je postojeća proizvodnja bila više nego dovoljna da održava vladu, praktično cjelokupno povećanje prihoda moglo se upotrijebiti za rekonstrukciju infrastrukture u zemlji, oživljavanje državnog sektora i obnovu svih devastiranih javnih službi, industrije i poljoprivrednog sektora.

Korumpirano nasljeđe američke okupacije

Unatoč njegovom očiglednom šiitskom sektaštvu, suniti su Malikiju dali vremena da ispuni predizborna obećanja. Neki su se ponadali kada su ugovori o pružanju usluga ponuđeni na natječaju međunarodnim naftnim tvrtkama kako bi se proizvodnja podigla na tih šest milijuna barela do 2020. (Drugi su, međutim, upravo u tome vidjeli rasprodaju nacionalne baštine.) Mnogi Iračani su u početku bili zadovoljni kada je proizvodnja nafte počela rasti: 2011. razinu iz Huseinovog razdoblja, 2,5 milijuna barela dnevno, konačno je dosegnut, a 2013. proizvodnja je premašila 3 milijuna barela dnevno.

Ova povećanja probudila su nade da će rekonstrukcija konačno početi. Pošto su cijene nafte mirovale na nešto manje od 100 dolara po barelu, državni prihodi su se udvostručili, sa oko 50 milijardi dolara 2010. na preko 100 milijardi 2013. Da je samo ovo povećanje raspodijeljeno stanovništvu, to bi bila neočekivana subvencija od 10.000 dolara za svaku od pet milijuna iračkih obitelj. Ovo je mogla biti i vrlo obećavajuća početna investicija u obnovu iračkog gospodarstva i socijalnih usluga. (Samo je energetika zahtijevala nova ulaganja od nekoliko desetina milijardi dolara kako bi se proizvodnja struje vratila na predratni nivo.)

Ali ni dio ovog naftnog bogatstva nije dospio do ljudi, naročito ne u sunitskim područjima gdje je teško primijetiti bilo kakve naznake rekonstrukcije, ekonomskog razvoja, obnovljenih usluga ili radnih mjesta. Umjesto toga, ogromni novi prihodi nestali su u pukotinama vlade koju je Transparency International proglasio sedmom na planeti po korumpiranosti.

Zahtijevanje dijela nacionalne baštine

Tu iračka nafta, ili makar nedostatak naftnih prihoda, stupa na scenu. Zajednice diljem Iraka, posebno u ozlojeđenim sunitskim područjima, počele su tražiti sredstva za rekonstrukciju, često uz podršku lokalnih i pokrajinskih vlasti. Malikijeva vlada je nepopustljivo odbijala izdvojiti dio prihoda za takve projekte, odlučivši da umjesto toga osuditi ove zahtjeve kao pokušaje da se novac preusmjeri sa hitnijih proračunskih problema. U te probleme su spadale desetine milijardi dolara za kupnju vojne opreme, uključujući 2011. godine, osamnaest F-16 zrakoplova iz SAD za 4 milijarde. U rijetkom trenutku ironične pronicljivosti, časopis Time je završio izvještaj o kupnji ovih aviona sljedećim komentarom: “Dobra vijest je da će ovaj ugovor vjerojatno održati u životu Lokhidovu tvornicu F-16 u Fort Worthu još godinu dana. Loša vijest je da je samo 70 posto Iračana ima pristup čistoj vodi, dok samo 25% njih ima jedva elementarne sanitarne uvjete.”

Da se ne ogriješi o Malikija, njegova vlada jeste upotrijebila dio novih naftnih prihoda na zapošljavanje u razorenim državnim i socijalnim službama, ali praktično sva nova radna mjesta popunili su šiiti u šiitskim područjima, dok su suniti i dalje otpuštani iz javnog sektora. Ovaj nedostatak radnih mjesta – koji je naravno predstavljao nedostatak naftnog novca – bio je ključni pokretač sunitskog ustanka. Kao što je Patrik Koburn napisao u britanskom Independentu:

“Sunitski muškarci su izopćeni time što su nezaposleni, jer su državne pare potrošene na druge stvari, a povremeno iznenada dobivaju i otkaz bez prava na mirovinu zbog svog obveznog članstva u Baat partiji od prije nekoliko desetljeća. Jedan sunitski učitelj s 30 godina radnog iskustva pronašao je na kućnom pragu izgužvani papir sa obavještenjem da ne dolazi u školu na posao, jer je otpušten iz tog razloga. ‘Što sad da radim? Kako ću prehraniti obitelj? ‘Pitao se. “

Kako su se uvjeti pogoršavali, sunitske zajednice bivale su sve upornije, dodajući na svoje peticije i demonstracije zauzimanje vladinih ureda, blokade puteva i okupacije trgova. I Malikijeve reakcije su eskalirale do hapšenja političkih glasnika, razbijanja demonstracija i, u ključnom trenutku 2013, “ubijanja desetaka” demonstranata kada su njegove “snage sigurnosti otvorile vatru na sunitski protestni kamp”. Ova represija i trajna frustracija lokalnog stanovništva doprinijela je obnovi pobuna koje su bile okosnica sunitskog otpora američkoj okupaciji. Kada su vladine snage počele ubijati, gerilski napadi su postali uobičajeni u područjima sjeverno i zapadno od Bagdada, koje su američki okupatori nazvali “sunitskim trokutom”.

Mnoge od ovih gerilskih akcija bile su usmjerene na ubijanje državnih dužnosnika, policajaca i – kako se njihov broj uvećavao – vojnika koje je Maliki slao da guše prosvjede. Međutim, moglo se primijetiti da su najodlučnije, najbolje planirane i najopasnije od tih oružanih reakcija bile one oko naftnih postrojenja. Iako sunitske oblasti Iraka nisu veliki naftni centri – preko 90% energenata potječe iz šiitskih oblasti na jugu i regije Kirkuk pod kontrolom Kurda – i tamo ima naftnih meta. Pored niza manjih naftnih polja, kroz “sunitski trokut” skoro čitavom dužinom proteže se jedini veliki naftovod koji izlazi iz zemlje (u Tursku), jedna velika rafinerija u Haditi i naftni kompleks Baidžiju, koja obuhvaća elekrane napajanja sjeverne pokrajine i rafineriju koja proizvodi 310.000 barela dnevno, odnosno trećinu naftnih derivata u zemlji.

Nema ničeg novog u tome što lokalni gerilci napadaju naftna postrojenja. Krajem 2003, ubrzo nakon što je američka okupacija presjekla dotok novca od nafte sunitskim područjima, njihovi žitelji su pribjegli različitih strategijama za zaustavljanje proizvodnje i izvoza dok ne dobiju ono što su smatrali da im pripada. Onesposobljen je naftovod ka Turskoj, pošto je pretrpio preko 600 napada. Postrojenja u Baidžiju i Haditi štitila su se od pobunjenika tako što su lokalnim plemenskim vođama davali dio nafte – često i do 20 posto. Pošto je američka vojska početkom 2007. preuzela kontrolu nad postrojenjima i ukinula ovaj aranžman, dvije rafinerije su redovito napadane.

Naftovod i rafinerije vratili su se u normalan tijek tek nakon što su Amerikanci otišli iz provincije Anbar, a Maliki ponovno obećao lokalnim plemenskim vođama i pobunjenicima (često istim ljudima) udio u nafti u zamjenu za “zaštitu” postrojenja od krađe i napada. Ovaj sporazum je trajao skoro dvije godine, ali kada je vlada počela da se obračunava sa sunitskom demonstrantima, “zaštita” je obustavljena. Promatrajući ova dešavanja iz naftne perspektive, Iraq Oil Report, online bilten ove industrije koji najdetaljnije izvještava o naftnim poslovima u Iraku, napisao je da je ovo bio ključni trenutak u “slabljenju sigurnosti”, komentirajući da su se “snage koje štite energetska postrojenja … kroz povijest oslanjale na saveze sa mještanima u osiguravanju objekata. “

Borba za naftu

Iraq Oil Report je savjesno pratio posljedice ovog “slabljenja sigurnosti”. “Od prošle godine, kada su napadi na [turski] naftovod učestali”, North Oil Company, tvrtka zadužena za proizvodnju u sunitskim područjima, zabilježila je pad proizvodnje od 50 posto. Naftovod je definitivno presječen 2. ožujka, a od tada se ekipama za sanaciju “ne dozvoljava pristup” oštećenom dijelu. Dovodni cjevovod za kompleks u Baidžiju dignut je u zrak 16. travnja, što je izazvalo ogromno izlijevanje nafte, pa se voda iz rijeke Tigar nekoliko dana nije mogla piti. “

Nakon “brojnih” napada krajem 2013, Sonangol Oil Company, nacionalna naftna tvrtka Angole, pozvala se na klauzulu “više sile” u ugovoru s iračkom državom, napuštajući četverogodišnji razvojni projekt u Ninivi. U travnju ove godine pobunjenici su kidnapirali ravnatelja rafinerije u Haditi. U lipnju su zauzeli jednu rafineriju pošto se vojska povukla nakon poraza u drugom po veličini gradu u zemlji, Mosulu.

Reagirajući na ovu poplavu gerilskih napada, Malikijev režim je pojačao represiju nad sunitskim zajednicama, kažnjavajući ih za “skrivanje” pobunjenika. Sve je više vojnika raspoređivani u gradovima koji su proglašeni “terorističkim centrima”, uz naređenje da uguše svaki vid protesta. U prosincu 2013, kada su vladine trupe počele koristiti bojevu municiju za razbijanje protestnih kampova na cestovnim blokadama u nekoliko gradova, oružani gerilski napadi naglo su učestali. U siječnju, vladini dužnosnici i vojska napustili su dijelove Ramadija i čitavu Faludžu, dva ključna grada sunitskog trokuta.

Ovog mjeseca, suočeni s “općim ustankom”, kako ga je nazvao Patrick Koburn, 50.000 vojnika ostavilo je svoje oružje gerilcima i pobjeglo iz Mosula i nekoliko drugih manjih gradova. Ovakav razvoj događaja došao je iznenada i tako ga je većina američkih medija i tretirala, ali Coburn je govorio u ime mnogih obaviještenih promatrača kada je vojni slom u sunitskim područjima nazvao “neiznenađujućim”. Kako su on i drugi naglasili, vojnici ove korumpirane vojske “nisu bili spremni za borbu i poginu na zadatku … budući da su taj posao prvenstveno obavljali da prehrane obitelj.”

Povlačenje vojske iz gradova istovremeno je dovelo do makar djelomičnog povlačenja iz naftnih postrojenja. Trinaestog lipnja, dva dana nakon pada Mosula, Iraq Oil Report je istaknuo da su elektrana i drugi objekti u kompleksu Baidžiju već “pod kontrolom lokalnih plemena”. Poslije kontranapada pojačanih vladinih snaga, kompleks je postao ničija zemlja.

Iraq Oil Report je okarakterizirao pobunjenički napad na Baidžiju kao “mogući pokušaj prisvajanja jednog dijela iračkih naftnih prihoda”. Ako okupacija Baidžija potraje, u “kontrolnu zonu” bi također spadala rafinerija u Haditi, naftna polja kajira i Hamra, i “ključni infrastrukturni koridori, kao što su iračko-turski naftovod i Al Fata, niz cjevovoda i drugih postrojenja koji transportiraju naftu, plin i gorivo do središnjih i sjevernih područja države. “

Još jedan dokaz namjere da se preuzme kontrola nad “dijelom iračkog naftnog prihoda” vidi se u prvim postupcima plemenskih gerilaca nakon zauzimanja elektrane u Baidžiju. “Borci nisu ništa oštetili i naložili su radnicima da postrojenje drže u pripravnosti”, kako bi ga pokrenuli čim to bude moguće. Slične mjere su uvedene na okupiranim naftnim poljima i u rafineriji u Haditi. Iako je trenutna situacija previše neizvjesna da bi omogućila normalan rad postrojenja, glavni cilj boraca je jasan. Pokušavaju postići silom ono što se nije moglo postići političkim procesom i protestima: da dođu do značajnog dijela prihoda od izvoza nafte.

Izgleda da su pobunjenici odlučili otpočnu proces obnove koji je Maliki odbio financirati. Samo nekoliko dana nakon ovih pobjeda, Associated Press je izvijestio da pobunjenici obećavaju građanima Mosula i povratnicima “jeftin plin i hranu”, i da će uskoro uključiti struju i vodu i ukloniti cestovne barikade. Kako navode, to će se financirati pomoću više od 450 milijuna dolara (naftnog novca) kao i zlatnih poluga, navodno opljačkanih iz podružnice Centralne banke Iraka i drugih banaka u mosulskoj oblasti.

Tiranski režim Sadama Huseina redovito se suočavao s pobunama, a kada opaka represija nije pomagala, režim je isporučivao dio ogromnih naftnih prihoda u vidu radnih mjesta, socijalnih usluga i subvencionirane industrije i poljoprivrede. Tiranska američka okupacija redovito se suočavala s pobunama upravo zato što je pokušala iskoristiti ogromne naftne prihode ove države za svoje imperijalne ciljeve na Bliskom istoku. Tiranski Malikijev režim se sada suočava s pobunom, jer je premijer odbio podijeliti iste ove naftne prihode sa svojim sunitskim sugrađanima.

Oduvijek se radilo o nafti, glupani!
 
(pescanik/uredio: nsp)

RAČUNICA MUNDIJALA: Kako god završilo, FIFA - udruga iz Švicarske, uvijek dobija!
PROŠLOST I BUDUĆNOST EKONOMIJE: Globalizacija i novi svjetski ekonomski poredak

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama