DA LI JE TITO IMAO VEZE SA STALJINOVOM SMRĆU? Tito je otrovao Staljina, kao što je Staljin dao otrovati Lenjina?

Poslije Staljinove smrti, u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Sa upozorenjem: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Kako svjedoče dokumenti iz arhive CIA u Washingtonu, Staljin je 1947. godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

“Tito i drugovi” dvotomna studija uglednog slovenskog povjesničara Jože Pirjeveca je do sada najkompletnija studija o Titu nastala na temelju višedesetljetnog istraživanja dosad neotvorenih arhiva.

Pirjevec je rođen u Trstu 1940., gdje je diplomirao povijest. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču. Doktorirao je (1976) na Sveučilištu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) povijest Istočne Europe, odnosno slovenskih naroda, na sveučilištima u Pisi, Trstu i Padovi, gdje je izabran za redovitog profesora.

Sada predaje suvremenu povijest na Fakultetu za humanističke znanosti u Kopru. Redovni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od osnivača nove stranke “Solidarnost”, koja je protiv ekonomske, političke i moralne krize u slovenskom društvu. Živi u Trstu …

‘TITO IN TOVARIŠI’

U svojoj knjizi ‘Tito in tovariši’ slovenski povjesničar specijaliziran za diplomaciju zapadnog Balkana Jože Pirjevec iznio je tvrdnju da je Tito dao otrovati Staljina i to na sličan način na koji je, vjeruje se, Staljin dao otrovati Lenjina.

Iako ova tvrdnja zvuči kao zaplet kakvog špijunskog filma, činjenica je da se Tito i Staljin nisu podnosili još od kraja Drugog svjetskog rata i da je Staljin bezuspješno pokušao ubiti Tita čak 22 puta. Jedan od kreativnijih pokušaja bio je nervnim plinom iz poklonjene kutijice za nakit.

Staljin je Lenjina navodno dao otrovati kalijevim cijanidom. Lenjin je umro od posljedica moždanog udara, a liječnici smatraju da je do njega moglo dovesti upravo trovanje cijanidom. Pirjevec sugerira da je upravo na taj način i Tito dao ubiti Staljina.

28. veljače 1953. Staljin se nakon radnog dana povukao u svoju daču u blizini Moskve. Tamo je sazvao sastanak najbližih suradnika, na kojem je bio i Nikita Hruščov. Povjesničari su utvrdili da je taj sastanak trajao do 4 sata ujutro, nakon čega se Staljin povukao na spavanje. Nitko od prisutnih nije primijetio da se Staljin eventualno loše osjeća. Iako je obično ustajao u 6:30 i tog se jutra nije pojavio u uobičajeno vrijeme, nitko nije ulazio u njegovu sobu sve do oko 10 sati, jer je prije spavanja Staljin naredio da ga se ne budi dok sam ne ustane.

Kad su ga našli, ležao je na podu nepokretan i bez moći govora, no još je uvijek bio živ. Smatra se da su njegovi suradnici namjerno odugovlačili s pozivanjem liječnika, pod izgovorom da za to nemaju ovlasti. Liječnik je pozvan tek nakon što su prethodno nazvani ministar državne sigunosti i šef tajne policije. Staljin je na koncu umro 5. ožujka, od gušenja i nakon višednevne agonije, a medicinski nalazi potvrdili su da je 28. veljače preživio teški moždani udar.

Na dan Staljinove smrti u njegovom kabinetu je pronađeno Titovo pismo upozorenja, što Pirjavec uzima kao jedan od dokaza da je upravo Tito izdao kobno naređenje. U tom je pismu Tito upozorio Staljina da mu prestane slati ubojice, jer su ih već ulovili pet i da će njemu biti dovoljno da Staljinu pošalje samo jednog.

Tijekom svog posjeta Beogradu 1955. Hruščov se čak ispričao Titu zbog svih Staljinovih pokušaja ubojstva te mu odao svojevrsno priznanje na činjenici da je uspio osujetiti sve Staljinove pokušaje.

Pirjevčeva teorija o Titovoj odgovornosti za Staljinovu smrt uvrštena je i u Wikipedijin unos u bivšem sovjetskom vođi.

INTERVJU sa Jože Pirjevecom:

Na kojim se sve dokumentima i istraživanjima temelji vaša knjiga “Tito i drugovi”?

Na Titovoj Jugoslaviji počeo sam raditi još 1979. godine. Tada je već bilo prošlo trideset godina od isključenja KPJ iz Informbiroa, što znači da su postale dostupne zapadne arhive za 1948. godinu. Pošto me je tema rascjepa između Tita i Staljina zanimala, prvo sam otišao do Ureda javnih zapisa u Londonu (sada je to Nacionalni arhiv), gdje sam pregledao izvještaje iz Beograda koje je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poslao veleposlanik sir Charles Pik. Nastavio sam studije u rimskom Ministarstvu vanjskih poslova i u Washingtonu, uz stipendiju Woodrow Wilson centra. U gradić lndependence u blizini Kansas Cityja preselio sam se, gdje je arhiva predsjednika Trumana.

… Proširio sam opseg svog rada na ruske, jugoslavenske, češke i njemačke arhive, bio sam nekoliko mjeseci u Oslu kao “suradnik” lokalnog Nobelovog instituta, istraživao u Kenedijevom arhivu u Bostonu, itd..

Ali najviše od svega moram biti zahvalan Vladimiru Dedijeru koga sam osobno poznavao i koji je, kao što znate o Titu prikupio ogromnu arhivu. Taj materijal, koji obuhvaća oko 200 jedinica (kutija) čuva se u Ljubljani i ja sam ga pored Dedijerevih knjiga o Titu, detaljno proučavao.

Nedavno sam slučajno našao u Veneciji, na otoku San Servolo još jedan dio Dedijera arhive, koja je također dragocjena.

“Tito i drugovi” nije knjiga samo o Titu već i o njegovim najbližim suradnicima i o tome kako su se vremenom njihovi odnosi mijenjali. Što nam otkrivaju ta Titova prijateljstva?

Prije svega, htio sam da napišem knjigu o Edvard Kardelju, koga smatram posljednjim europskim utopijskim socijalistom. Kada sam počeo raditi na ovoj temi, shvatio sam da je Kardelja nemoguće promatrati bez Tita. Tako je nastala ideja o vrsti grupnog portreta, u kome je trebalo da budu prikazani Titovi ostali najbliži suradnici … Život s Titom i kod Tita nije bio lak zbog njegove požude za vlašću, jer nije podnosio nikakve potpuno neovisne ličnosti pored sebe. Najdalje je istrajao pored njega Edvard Kardelj, ali i on je umro u nemilosti.

U nekom smislu bavili ste se i Titovim fizičkim izgledom, posebno očima. Što nam otkriva njegov izgled?

Tito je bio lijep čovjek. Kipar Augustinčić o njemu je rekao da mu je glava kao stvorena za prikazivanje u zlatnim kovanicama. Fizička privlačnost je nesumnjivo bila dio njegovog šarma, koji mu je bilo teško osporiti. U brojnim svjedočanstvima o susretima s njim, koje sam vidio u arhivama, strani diplomati često ističu upravo to. Iz tog razloga, izgledalo je neophodnim da u moju knjigu ubacim opis njegovih očiju, koje su primijetili brojni suvremenici. Većina je, iako ne uvijek, bila očarana.

Staljin je 1947. godine tražio od Tita da neke luke na Jadranu (Pula, Šibenik, Bokokotorski zaljev …) budu pod izravnom kontrolom sovjetske mornarice. A godinu dana potom došlo je do rezolucije Informbiroa. Ima li uzročno posledničkih veza između ova dva događaja?

Hvala vam na ovom pitanju, jer mi se čini da je od ključnog značaja za pravilno razumijevanje sukoba između Tita i Staljina. Kako svjedoči dokument koji sam našao u arhivi CIA u Washingtonu, Staljin je prethodne godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

Na taj način, on je izazvao mržnju moskovskog “hazjaina”.

Nakon Staljinove smrti u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Tito mu je napisao: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Da li ta Titova prijetnja ima veze sa Staljinovim infarktom nakon koga je uslijedila i njegova smrt? To je, naravno, samo hipoteza koja vjerojatno nikada neće biti dokazana.

Tito je bio jedini komunistički predsjednik koji je išao u apostolsku palaču, u Vatikan. Dobre odnose je imao s Papom Pavlom VI. Što je uvjetovalo ove njihove dobre odnose?

Nedavno objavljeni memoari Zdenka Roterja, partizana, udbaša i sveučilišnog profesora koji se, prije svega, bavio odnosima između države i katoličke crkve, potvrđuju da je Tito bio u prepisci s Pavlom VI, vjerojatno najliberalnijim papom prošlog stoljeća. Mislim da među njima nisu postojali tajni sporazumi, već su bili vezani srodnim procjenama suvremenih političkih situacija.

U poglavlju o Titovim ženama “Jovanka i ostale” navodite činjenicu da su navodno 1942. godine Tito i Davorjanka Paunović dobili dijete koje je dano na posvojenje. Jesu li to glasine ili …?

Ove informacije sam dobio u Dedijerovu arhivu. U svakom slučaju, čini mi se značajno da je odmah na početku 1942, kada je trebalo da ima dijete, Zdenka postala agresivnija i zahtijevala da vrhovno zapovjedništvo postupa s njom kao s Titovom suprugom. Kao što je poznato, između Tita i “drugova” došlo je do ozbiljne napetosti, jer koliko je puno on bio zaljubljen u Zdenku, drugi su je mrzili zbog nemogućeg karaktera.

Kako objašnjavate današnju Titovu popularnost? Postoji jugo-nostalgija, spominje se socijalizam s ljudskim likom, dobar obrazovni sustav, zdravstvena zaštita, sindikati koji su štitili zaposlenike. A to nam nedostaje. Je li po vama Jugoslavija bila umjetna tvorevina i da li se morala raspasti, i to na krvav način?

Ljudi su razočarani onim što je donijela “demokracija”. Čak i u Sloveniji, gdje nam ide najbolje, stanje je razočaravajuće, jer elite na vlasti posljednjih dvadeset godina nisu stale iza svojih zadataka.

Akritično su usvojile vrijednosti neoliberalizma, koji je trijumfirao na Zapadu i odbacile one elemente ljudske solidarnosti iz Titovog režima, koji su postojali unatoč brojnim smetnjama.

“Rezultat je raširena korupcija, tajkunstvo, oholost političara koji vladaju, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ova procjena ne znači da bi željeli povratak Titovog režima. Ta priča se zauvijek završila, jer od samog početka nije bila obećavajuća zbog prevelikih razlika i interesa između jugoslovenskih naroda.”
 

 
(jutarnji.hr, vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)