ČOVJEK JE STVAR koje se poduzetnik oslobađa po bagatelnoj cijeni ili bacanjem

Jedna od najčešćih ekonomskih kovanica koja se danas mogu čuti je ona o fleksibilnom tržištu rada. Neprekidnim ponavljanjem ove kovanice koju više nitko niti analizira niti dovodi u pitanje, ona postaje nova, prihvaćena mantra. U njoj je sadržana sama suština “novog” kapitalizma i ona simbolizira budućnost koja ne samo da se sprema, već je uveliko tu.

Argumentacija u korist fleksibilnog tržišta rada je na prvi pogled logična. Ako poslodavci nemaju troškove kada otpuštaju radnike (otpremnine npr..), Ako nema zakonske regulative koja otpuštanje otežava i komplicira, tada će poslodavci puno lakše zapošljavati nove radnike. Kada je otpuštanje lako, i zapošljavanje je puno lakše.

Kao dodatni argument se navodi i postupno ukidanje razlika između stalno zaposlenih i onih koji rade na određeno vrijeme. U novom ambijentu više ne bi bilo diskriminacije radnika i zaštite koju stalno zaposleni uživaju na teret ostalih, pogotovo mladih. Trend je potpuno jasan – ide se ka tome da svi zapravo rade na određeno vrijeme, s tim da poslodavac diskrecijski odlučuje koliko to određeno vrijeme traje.

Pored lakog otpuštanja radnika, druga dimenzija fleksibilnog tržišta rada podrazumijeva i elastičnost plaća nadolje. Ako poslodavci mogu smanjivati ​​plaće zaposlenih bez suvišnih procedura, bez pogađanja sa sindikatima i bez propisane minimalne cijene rada, zaposlenost će svakako rasti. Poslodavci će lakše odlučivati ​​da uđu u nove poduzetničke pothvate, a to će otvarati nova radna mjesta.

Promotori ovih ideja smatraju da su sindikati i državna regulativa osnovne prepreke učinkovitom funkcioniranju tržišta rada i osnovni generatori nezaposlenosti. Radikalni korifeji slobode i slobodnog tržišta, poput Hayeka na primjer, smatraju da je i parlament prepreka funkcioniranju tržišta i da njegovu moć treba ograničiti. Uostalom, Hayekovo dirljivo poštovanje za generala Pinocheta je jasan signal u kome pravcu treba ići.

Hladnom ekonomskom analizom se dolazi do logične poante – u “novom” starom kapitalizmu čovjek je stvar, u najbukvalnijem smislu te riječi. Kao što se poduzetnik oslobađa zalihe prodajom po bagatelnoj cijeni ili bacanjem, slično će se osloboditi i viška radnika – otpuštanjem. Ljudi koji su sjekli i slagali balvane, biće tretirani baš kao i ti balvani kada do krize dođe.

Oni koji ne prihvaćaju ovu logiku misle da između balvana i čovjeka ipak postoji nekakva razlika i da bi je možda trebalo uvažiti. Balvan nema balvančiće kojima mora objasniti da više nema ni posla ni primanja, da ne zna kako će ih sutra nahraniti, kako će otplaćivati ​​kredite, ili do kada će moći ostati u kući u kojoj trenutno žive.

Balvan nema ni samopoštovanje, pa nema ni osjećaj poniženosti, ne mora se kljukati lijekovima za smirenje da bi funkcionirao, a nema ni običaj da se baca pod vlak, ili skače s krova.

Ako bi ove sentimente odbacili, ostajemo uskraćeni za mnoge odgovore. Nejasno je i nedefinirano, u kom to trenutku ljudi mogu biti otpušteni. Da li je to u trenutku kada tvrtki prijete gubici, ili je otpuštanje opravdano već s padom profita, kada bonusi i dividende postaju manji?

Da li se može opravdati praksa da se ljudi otpuštaju samo da bi se stvorila atmosfera straha kako bi “preživjeli” radili bolje i više, pod tenzijom? Da li je opravdano otpuštati ljude kada su stigli do stepenice na kojoj im treba dati veću plaću, pa je jeftinije na njihovo mjesto dovesti mlađe i jeftinije?

Da li fleksibilno tržište podrazumijeva da ćete brzo naći novi posao i da li će taj posao biti slične kvalitete onoga kojeg ste izgubili, iako vam je primjerice pedeset godina?

Protivnici fleksibilnog tržišta rada nerijetko se etiketiraju kao demodirani ljevičari, socijalistički i socijaldemokratski nostalgičari, naivni i sentimentalni humanisti. Sa etiketama ili bez njih, oni protiv sebe imaju tri, mnogo čvršća tabora.

U prvom taboru su oni mali poduzetnici koji nemaju previše sentimenta prema drugima, ali ni prema sebi. Njihova teza je logična i prihvatljiva – oni riskiraju iz dana u dan svoju imovinu, trud, živce, ponekad i glavu. Njihovi zaposlenici riskiraju samo radna mjesta i tu sentimenta ne može biti.

Drugi tabor je mnogo moćniji i čine ga menadžeri velikih tvrtki. I njihova argumentacija je logična, bar iz njihovog kuta. Možda bi tu poziciju najbolje okarakterizirali kao zalaganje za tržište rada ograničene fleksibilnosti.

Ova vrsta menadžera ima jasan stav – tržište jeste fleksibilno, ali ne i za njih. Kada oni izgube posao, aktivira se tzv. zlatni padobran i oni dobivaju ogromne otpremnine, u pravilu milijunske. Nasuprot njima, žrtve njihovog lošeg vođenja tvrtki dobivaju otkaz i ništa više. Iz njihovih ureda koje su u pravilu na najvišem katu poslovne zgrade, to sigurno izgleda kao viša pravda.

I ovoj se argumentaciji može progledati kroz prste budući da reflektira već prihvaćenu praksu. Ako se nitko ne buni, ako se može … pa zašto da ne? Konačno, prije nego je dospio u takvu poziciju moći, menadžer je morao koristiti i pamet i laktove, ponekad nokte, zube, narkotike, morao je raditi kao pas i morao je prijeći sve stepenice da bi se konačno oslobodio rizika fleksibilnog tržišta i dokopao zlatnog padobrana.

Treći tabor je, po mom uvjerenju, najsporniji, najgroteskniji i najglasniji. U njemu su se udobno smjestili akademski ekonomisti i sociolozi koji iz svojih fakultetskih kabineta uporno i strasno promoviraju vrline i društvene koristi fleksibilnog tržišta rada.

Paradoks je da upravo oni koji su od rizika pobjegli i sklonili se u zavjetrinu akademskih institucija, sada junački promoviraju vrline života s puno rizika. Zahvaljujući autoritetu znanstvenih institucija, akademsko zalaganje za fleksibilno tržište rada time dobiva prizvuk znanstvene egzaktnosti, što već predstavlja ozbiljan problem.

Zalaganje za fleksibilno tržište rada ne reflektira nikakve znanstvene zakonitosti, nije nužnost i ne može se potkrijepiti nikakvim ozbiljnim empirijskim analizama. Riječ je prije svega o moralnom izboru i afinitetima, a tu egzaktnosti nema, niti je može biti. Obrana fleksibilnog tržišta rada s aspekata moralnog izbora može biti legitimna, ali znanstvena ne može biti nikako.

Svi pokušaji kojima se fleksibilno tržište rada brani oslanjanjem na znanost, samo je još jedna od velikih intelektualnih podvala ovog vremena.
 
(vestinet.rs)