Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » BJEŽEĆI OD DIKTATURE KOMUNIZMA STIGLI SMO U DIKTATURU NOVOG SVJETSKOG PORETKA

BJEŽEĆI OD DIKTATURE KOMUNIZMA STIGLI SMO U DIKTATURU NOVOG SVJETSKOG PORETKA

komunizam-kapitalizam.JugoslavijaVáclav Klaus, generalni sastanak Društva Mon Pelerin, Praški Dovrac, Prag, Republika Češka 7. rujna, 2012.

Prije više od dvadeset godina, dvije godine nakon pada komunizma u ovoj zemlji i ovom dijelu svijeta, u Pragu je održan regionalni sastanak Društva Mon Pelerin, na kome su neki od vas sudjelovali. U to vrijeme smo se nalazili na prekretnici naše radikalne tranzicije iz komunizma u slobodno društvo koja je u mnogim segmentima počivala na idejama koje se vezuju za Društvo Mon Pelerin. Taj sastanak nam je dao važnu moralnu podršku i pomogao u naporima da se oslobodimo prošlosti i gradimo slobodno društvo u smislu Mon Pelerin društva.

Od tada smo uspjeli suštinski transformirati zemlju u tom pravcu. Kao što možete primijetiti, Republika Češka je ostvarila vidljiv korak naprijed. Ipak, ne bi bilo dobro da proglasimo pobjedu.

Za nekog poput mene koji je nakon pada komunizma aktivno sudjelovao u pripremi i organizaciji radikalnih političkih i ekonomskih promjena, svijet u kome danas živimo predstavlja razočaranje. Mi danas živimo u društvu sa daleko više socijalizma i etatizma nego što smo mogli zamisliti. Nakon obećavajućeg starta vraćamo se, u više segmenata, u doba u kojem smo nekada živjeli i za koje smo smatrali da se nikada više neće ponoviti. Napominjem da ne mislim samo na ovu zemlju već i na Europu i čitav zapadni svijet.

Prije dvadeset godina činilo nam se da se pred našim očima odvija dalekosežna promjena na osi “represija vs. sloboda “i” država vs. tržište “. Bilo je opravdano da tako osjećamo. To osjećanje naročito je pojačavala činjenica da se naša Plišana revolucija odvijala u povijesni jedinstvenoj eri Ronald Reagana i Margaret Thatcher.

Zahvaljujući njima i zahvaljujući, u idejnoj sferi, Hajek, Fridman, Stiegler i još nekima, vjerovali smo da je kapitalizam, bar za izvjesno vrijeme, uspio pobijediti globalni socijalizam. Ljudi poput mene znali su koliko su te individue posebne i jedinstvene, ali nismo ni slutili da će njihovo djelo tako brzo biti zaboravljeno. Pogrešno smo vjerovali u izreverzibilni znak tadašnjih promjena.

Danas mnogi od nas ne osjećaju isto; barem sigurno ne ja. Još jednom su, gotovo neprimjetno i nečujno, oslabljeni – kapitalizam i sloboda. Mora da je isto to osjećao i moj prijatelj Paskal Salin, nekadašnji predsjednik Mon Pelerin društva, kada je tijekom svog predsjedničkog obraćanja u Beču 1996. kazao sljedeće: “Mi danas nismo pobjednici”. To da smo mi 1996. zapravo već gubili meni tada nije bilo očito kao što je sada. Sustav političke slobode i parlamentarne demokracije brzo je uspostavljen, zamjenjujući nekadašnji autoritarni, ako ne i totalitarni politički režim; umjesto centralnog planiranja započinje dominacija privatnog vlasništva i tržišta – odigrava se sveopća liberalizacija, deregulacija i ukidanje subvencija. Država se radikalno povlačila iz svih sfera, a slobodna individua je izranjala u prvi plan.

Naš optimizam počivao je na snažnom vjerovanju u načela slobodnog društva, slobodnog tržišta, ideju slobode kao i našu sposobnost da promoviramo ove ideje. Danas, na početku druge dekade 21. stoljeća, mi osjećamo nešto drugo.

Pitamo se: Da li smo vjerovali u neopravdane i nesuvisle iluzije? Da li smo pogrešno opažali svijet? Da li smo bili naivni i glupi? Da li su naša predviđanja bila pogrešna?

Ova pitanja zahtjevaju ozbiljne odgovore. Možda smo griješili, ili smo bar mogli pogriješiti, ali to nije zbog toga što smo gajili iluzije o Zapadu, naročito o zapadnoj Europi, o Europskoj uniji. Ljude poput mene nisu zavele nikakve iluzije (vrlo popularne na Zapadu tijekom ranih šezdesetih) o mogućoj konvergenciji kapitalizma i socijalizma, niti snovi o nekom mogućem trećem putu. Sve to smo odbacivali bez velikog razmišljanja.

Već tada smo primjećivali mnogo toga što nije bilo lako uočljivo za naše prijatelje sa Zapada koji, za razliku od nas, nisu živjeli u komunizmu – tu spadaju i oni koji su s nama dijelili iste političke i ideološke poglede.

Dopustite mi objasniti zbog čega smo se toga pribojavali i bili svjesni već tijekom komunističke ere kada smo razmišljali o budućnosti.

1. Znali smo da socijalizam, socijaldemokracija, ili “soziale Marktwirtschhaft”, postoji, da će i dalje postojati, i da će se – uslijed unutarnje dinamike – širiti.

2. Na prelasku iz šezdesetih u sedamdesete, odnosno, nakon uspostavljana Rimskog kluba i njegovih prvih izvještaja, počeo sam se pribojavati zelene ideologije u kojoj sam vidio opasnu alternativu tradicionalnoj socijalističkoj doktrini. Bilo je očito da je riječ o jednom radikalnom pokušaju da se promijeni ljudsko društvo. Navodno trošenje prirodnih resursa i takozvana populacijska bomba bili su samo izgovori. Tada još uvijek nije postojala teorija o globalnom zagrijavanju koja je kasnije nastala, niti snaga i opasnost koja se u njoj krije.

3. Čak i tijekom života pod komunizmom ljudi poput mene bili su svjesni ljevičarstva intelektualaca budući da smo i sami mogli primijetiti kako zapravo intelektualci, ili najveći broj njih, predstavljali pokretačku snagu kominizma i sličnih doktrina. Autentični predstavnici radničke klase, tj. Marksov “proleterijat”, nikada nisu bili istinski vjernici komunizma. Već sam u to vrijeme s velikom pažnjom pratio “nevjerojatnu produkciju neobrazovanih intelektualaca” koja se na Zapadu pojavila kao rezultat širenja općeg sveučilišnog obrazovanja. Jedna od njegovih posljedica bila je površnost javnog diskursa koja je dostigla nevjerojatne razmjere.

Intelektualci su socijalisti u tako velikoj mjeri zato što su – kako to Hayek kaže – uvjereni da socijalizam predstavlja “znanost primijenjenu na sva područja ljudskih aktivnosti” i da je zbog toga to sustav koji je stvoren “baš za njih”. “Intelektualci smatraju da od svih ljudi najviše vrijede” i zato ne žele biti predmet tržišnog ocjenjivanja, budući da tržište često ne dijeli s njima to njihovo visoko mišljenje o sebi.

4. Socijalizam (ili prije komunizam, kako danas govorimo) je od svog početka počivao na apoteozi znanosti kao i na čvrsto ukorijenjenoj nadi da će znanost riješiti sve postojeće društvene, i općenito ljudske, probleme; zbog toga je bilo neophodno da se sustav promijeni. Trebalo ga je malo više prosvijetliti. Naše iskustvo komunizma kaže nam da je ovakva tvrdnja apsurdna. Nama se već tada činilo da je i Zapad vjerovao u ovu grešku.

Nismo vjerovali u tehnokratsko mišljenje, u ideju da ispravna nauka uz pomoć tehnologije treba oblikovati ljudsko društvo. Nisam mogao uvažavati Herman Kana, Jay Forestera, Alvin Toffler (i nedavno Maksa Singera i njegovu knjigu Povijest budućnosti) zato što sam u neosnovanom tehnološkom optimizmu tih ljudi – koji se zapravo nije puno razlikovao od marksističke doktrine – naslućivao opasnost da se podcjeni društvena, ili sistemska karakteristika ljudskog društva. U tom smislu mi je uvijek pred očima bila Huxley-eva upozoravajuća opomena izrečena u njegovom nenadmašnom Vrlom novom svijetu.

Mnogo smo naučili iz Hajekovog klasika “Uporaba znanja u društvu”. Dok su ideolozi socijalizma (na istoku i na zapadu) smatrali da ništa ne može biti znanje što nije znanost i organizirano učenje, mi smo – sljedeći Hajeka – znali da je praktično znanje najvažnije znanje, da je to znanje raspršeno u društvu i da ga ljudi koriste u svakodnevnom životu, nasuprot knjiškom znanju. Danas vrlo popularni koncept “znanstvene ekonomije” je prazan. U prošlosti je svaka ekonomija počivala na znanju, ali je bilo važno kako se ono koristi.

To su bili najvažniji problemi za koje sam znao, ali postoje i drugi – koje danas vidimo – koje smo podcijenili ili nismo uočili. Navešću neke od njih.

1. Vjerojatno nismo u potpunosti razumjeli dalekosežne posljedice šezdesetih. Ova “romantična” era bila je razdoblje radikalne borbe protiv autoriteta tradiconalnih vrijednosti i društvenih institucija. Rezultat toga je da su stvarane generacije koje ne razumiju značenje našeg civilizacijskog, kulturnog i etičkog nasljeđa, i koje nemaju nikakav kompas koji usmjerava njihovo ponašanje.

2. Podcijenili smo izvjesne problematične aspekte standardnog demokratskog sustava koji dobro funkcionira u teoriji, ali koji nije utemeljen na dubljim vrijednostima. Nismo prepoznali demagoški element demokracije koji dopušta ljudima da unutar samog sustava zahtjevaju “nešto nizašta” (krediti). Nismo očekivali da će politički proces stvoriti preferencije u odlučivanju kojima se dobiva “vidljiva i koncentrirana korist” po cijenu “nevidljivih i raštrkanih troškova” – što predstavlja jedan od najvažnijih uzroke aktualne euroameričke dužničke krize.

3. Još davno sam strahovao od postupnog prelaska s građanskih na ljudska prava, što se događa već duže vrijeme. Strahovao sam i od ideologije ljudskih prava ali nisam anticipirao njene posljedice. Ideologija ljudskih prava je ideologija koja nema ništa zajedničko s praktičnim pitanjima individualne slobode i slobodnog političkog diskursa. Ona se tiče privilegija. Klasični liberali i libertarijanci ne ističu u dovoljnoj mjeri da se prava interpretirana na ovaj način, kose sa slobodom i racionalnim funkcioniranjem društva.

Ljudska prava, u stvari, predstavljaju revolucionarno poricanje građanskih prava. Njima nikakvo građanstvo nije potrebno. To je i razlog zašto ideologija ljudskih prava poziva na ukidanje suvereniteta pojedinačnih zemalja, naročito u suvremenoj Europi. Suvremenom dobu političke korektnosti u značajnoj mjeri i svom silinom karakteristične destrukcije doprinose i pozitivna prava.

4. Povezano s ideologijama ljudskih prava i političke korektnosti je i masovno širenje još jedne suvremene alternative ili substituta demokracije – juristokratije. Svjedoci smo kako se izabranim političarima svakodnevno oduzima vlast i dodjeljuje neizabranim sucima.

“Moderni sudski aktivizam je u mnogo čemu izraz starog vjerovanja da aristokracija treba obuzdati demokraciju”, drugim riječima, da demokracija ne može funkcionirati bez izvjesnog broja onih “nebiranih” (tj. neizabranih) sudskih arisokrata. Vrijedno je zapaziti i to da je “metoda za provedbu sudskog aktivizma upravo put prava” (ibid.), ipak, to nije put građanskih prava, već put ljudskih prava. Sve to dio je iluzije o potencijalnom (i poželjnom) ukidanja politike, drugim riječima, demokracije. Juristokratija predstavlja još jedan korak ka uspostavi postpolitičkog društva.

5. Ja, također, nisam očekivao da će NVO sektor (tj. institucije civilnog društva – nevladine udruge) igrati tako važnu ulogu u našoj postkomunističkoj zemlji, a posebno u nadnacionalnoj svijetu, kao i to u kojoj mjeri će njegova borba protiv parlamentarne demokracije biti nepomirljiva. To je borba u kojoj kako vrijeme prolazi on sve više stječe nadmoć. Institucije poput NVO, stvorene od strane ljudi koje se na apolitički način bore za privilegije i bolji položaj, grubo poriču da je došlo do liberalizacije ljudskog društva tijekom protekla dva stoljeća. Ne mogu sjetiti gdje mi je prvi put pala na pamet formulacija da su te institucije simptom nove refeudalizacija društva, ali smatram da je ona vrlo dobra.

6. Dugo smo živjeli u svijetu bez slobode tiska, i zato smatramo da je neograničena medijska sloboda neophodan preduvjet istinski slobodnog društva. Danas više nismo sigurni u to. Iako u cijelom zapadnom svijetu i kod nas u Republici Češkoj postoji apsolutna sloboda tiska u formalnom smislu, istovremeno je prisutna i nevjerojatna manipulacija tiskom. Naša demokracija brzo se izrodila u mediokratiju, što je opet jedna alternativa demokraciji, ili prije način da se uništi demokracija.

7. Živeći u zatvorenom svijetu komunizma kome smo se suprostavljali, i prolazeći kroz tragično iskustvo imperijalne politike Sovjetskog Saveza koja je počivala na svemu nadnacionalnoj, tj.. svemu što dolazi iz Moskve, nismo ipak uspjeli prepoznati opasnost od postupnih promjena od nacionalnog i međunarodnog ka transnacionalnom i nadnacionalnom u suvremenom svijetu. U tom vremenu nismo pažljivo pratili europske integracije, vjerojatno iz razumljivih razloga. Vidjeli smo samo slobodarski aspekt, ali ne i opasni nadnacionalizam koji uništava demokraciju i suverenitet zemalja.

8. Ja, također, nisam očekivao ni tako slabu obranu ideje kapitalizma, slobodnog tržišta i minimalne države. Nisam mogao ni naslutiti da će riječi “kapitalizam” i “tržište” zadobiti satus politički nekorektnih i neprikladnih termina koje svaki “pristojan” političar ne treba koristiti. Mislio sam da tako nešto predstavlja samo obvezni ukras marksističke – ili komunističke, doktrine. Tek sada shvaćam pravi omjer mržnje prema bogatstvu i poduktivnom radu, tek sada shvaćam ulogu ljudske zavisti i potpuno primitivnu zamisao da bogatstvo drugog čovjeka treba da mi bude na raspolaganju.

9. Nisam očekivao takvu popularnost javnih dobara, javnog sektora, vidljive ruke države, redistribucije, mudrosti pomazanika u komparaciji s mudrošću svih nas. Kao ekonomist koji je tijekom više desetljeća, u stvari od sredine šezdesetih, pažljivo pratio zapadnu ekonomsku literaturu, nisam očekivao da će monetaristička ideja tako brzo biti odbačena, da će ljudi tako brzo zaboraviti da riječ regulacija predstavlja samo drugi izraz za riječ planiranje, da se socijalna politika mnogo ne razlikuje od komunizma, da će ljudi zaboraviti da tržište ili postoji ili ne postoji, jer mora sponatano nastati, da ćemo poslije radikalnog ukidanja svih vrsta grantova i subvencija – uz pomoć novog resubvencioniranja ekonomije – biti prisiljeni ih ponovo uvesti, da će se takve pogreške praviti u ekonomskoj politici, u uspostavljanju monetarnih unija, itd.. Zaista nismo očekivali da će ljudi biti toliko nespremni da odgovrnost za vlastiti život preuzmu u vlastite ruke, da će postojati takav strah od slobode, i da će postojati takvo povjerenje u omnipotentnost države.

Zašto smo mi, članovi Društva Mon Pelerin, dozvolili da se tako nešto dogodi?

Ne mislim da smo pogriješili u smislu analize. U pitanju su drugi razlozi. Uočljiva je izvjesna nemarnost, ako ne i lijenost u našem razmišljanju i ponašanju. Nedostaje osobne hrabrosti, prisutan je strah da se brani vlastito, iako usamljeno, mišljenje. Nismo čak uspjeli ni u tome da se dovoljno glasno čujemo, mi više aktivno ne branimo slobodu, među nama nema nekog Miltona Friedmana. Iako je važno da se jedni drugima obraćamo na ovakvim sastancima, plašim se da nas izvan tog zatovrenog kruga nitko ne čuje.

Zadovoljni smo kada jedni drugima objavljujemo tekstove u našim časopisima i novinama, ali mi se trebamo boriti da uđemo u “njihove” novine – novine za “njih”. Iako je točno da se ideje same promoviraju, one to čine na duge staze, a to za nas može biti prekasno.

Isto tako mora se priznati da imamo deficit u segmentu ozbiljne empirijske, deskriptivne i pozitivne socioekonomske analize. Ono što dominira su parcijalne analize i prazni, normativno usmjereni, ideološki tekstovi. Ono što nedostaje su nedeklarativni tekstovi, jedna duboka “anatomija” trenutne situacije.

Bilo bi mi drago ukoliko griješim. Bilo bi mi drago ukoliko se pokaže da će robusni kapitalizam sve to ispraviti. Čak i da se tako nešto najzad dogodi, to neće ići spontano. Hajek je bio u pravu kada je rekao da “sloboda ne može opstati ukoliko je svaka nova generacija ponovo ne utvrđuje i ne ističe njenu vrijednost”. Došao je naš red. Na našoj i na generaciji naše djece je da se to uradi. Krenimo prije nego što bude kasno.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)

12 MEHANIZAMA ZA ODRŽAVANJE SISTEMA SVJETSKE VLADE
ČOVJEK JE STVAR koje se poduzetnik oslobađa po bagatelnoj cijeni ili bacanjem

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

 
reklama